REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-996/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja GČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s boravištem u [adresa], II. tužiteljice BČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s boravištem u [adresa], III. tužitelja MČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s boravištem u [adresa], IV. tužitelja ĐČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s boravištem u [adresa], i V. tužiteljice GČF iz [adresa], svih zastupanih po punomoćniku Denisu Marinkoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje, Zagreb, Martićeva 71, OIB: 38922958547, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Luiju, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1262/12-2 od 20. studenoga 2012., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P -185/10- 88 od 15. veljače 2011., ispravljena rješenjima Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-185/10-93 od 12. listopada 2011. i poslovni broj P-185/10-98 od 19. ožujka 2012., u sjednici održanoj 20. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se revizija tuženika.

II. Odbija se zahtjev I.-V. tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja tuženiku je naloženo isplatiti I. tužitelju iznos od 607.250,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. veljače 2011. do isplate na ime naknade nematerijalne štete i iznos od 406,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. listopada 2006. do isplate na ime naknade materijalne štete (toč. I. izreke), potom isplatiti I. tužitelju iznos od 82,60 kn po danu na ime naknade za pojačanu prehranu za razdoblje od 1. kolovoza 2005. do 1. rujna 2010., odnosno ukupno iznos od 155.866,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako je pobliže označeno u izreci, kao i ubuduće plaćati I. tužitelju na ime naknade za trajnu pojačanu prehranu iznos od 82,60 kn dnevno (toč. II. izreke), zatim isplatiti I. tužitelju iznos od 35.343,00 kn na ime naknade za tuđu pomoć i njegu za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 1. rujna 2010. zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako je pobliže označeno u izreci, te za razdoblje od 1. studenoga 2010. pa ubuduće isplaćivati rentu s naslova tuđe pomoći i njege u iznosu od 630,00 kn mjesečno (toč. III. izreke), tuženiku je nadalje naloženo isplatiti II. tužiteljici iznos od 154.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. listopada 2009. do isplate na ime naknade za duševne boli zbog teškog invaliditeta supruga (toč. IV. izreke), potom isplatiti III. tužitelju i IV. tužitelju iznose od po 154.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. listopada 2009. do isplate na ime naknade za duševne boli zbog teškog invaliditeta oca (toč. V. i VI. izreke) i isplatiti V. tužiteljici iznos od 154.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. listopada 2009. do isplate na ime naknade za duševne boli zbog teškog invaliditeta sina (toč. VII. izreke), dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva I. tužitelja radi naknade nematerijalne štete u iznosu od 96.830,00 kn zajedno sa zateznim kamatama (toč. VIII. izreke), potom je odbijen dio tužbenog zahtjeva I. tužitelja na ime naknade za pojačanu prehranu u iznosu od 22.266,60 kn, odnosno za iznos od 11,80 kn dnevno ubuduće (toč. IX. izreke), odbijen je dio tužbenog zahtjeva I. tužitelja na ime naknade za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 11.767,65 kn, odnosno za iznos od 249,36 kn mjesečno za ubuduće (toč. X. izreke), odbijen je zahtjev I. tužitelja u iznosu od 23.200,00 kn zajedno sa zateznim kamatama na ime izgubljene zarade (toč. XI. izreke), odbijen je dio tužbenog zahtjeva II. tužiteljice radi isplate iznosa od 22.000,00 kn, te kamata na dosuđeni iznos od 154.000,00 kn tekućih od 27. listopada 2009. do isplate (toč. XII. izreke), odbijen je dio tužbenog zahtjeva III. tužitelja radi isplate iznosa od 22.000,00 kn, te kamata na dosuđeni iznos od 154.000,00 kn tekućih od 27. listopada 2009. do isplate (toč. XIII. izreke), odbijen je dio tužbenog zahtjeva IV. tužitelja radi isplate iznosa od 22.000,00 kn, te kamata na dosuđeni iznos od 154.000,00 kn tekućih od 27. listopada 2009. do isplate (toč. XIV. izreke), odbijen je dio tužbenog zahtjeva V. tužiteljice radi isplate iznosa od 22.000,00 kn, te kamata na dosuđeni iznos od 154.000,00 kn tekućih od 27. listopada 2009. do isplate (toč. XV. izreke), te je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 344.080,03 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate (toč. XVI. izreke).

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I. izreke do iznosa od 319.000,00 kn na ime nematerijalne štete i do iznosa od 232,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti na ime materijalne štete s pripadajućom kamatom (toč. I. izreke), presuda suda prvog stupnja preinačena je u dijelu pod toč. I. izreke i odbijen je dio tužbenog zahtjeva I. tužitelja radi isplate iznosa od 288.250,00 kn na ime naknade nematerijalne štete i iznosa od 174,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti na ime naknade materijalne štete (toč. II. izreke), odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu pod toč. III. izreke kojim je prihvaćen zahtjev I. tužitelja radi isplate iznosa od 24.761,00 kn na ime naknade za tuđu pomoć i njegu za razdoblje od 1. lipnja 2006. do 1. rujna 2010., te rente na ime tuđe pomoći do iznosa od 441,00 kn mjesečno počevši od 1. studenoga 2010. pa nadalje (toč. III. izreke), te je preinačena presuda suda prvog stupnja u dijelu pod toč. III. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev preko iznosa od 24.741,00 kn do iznosa od 35.343,00 kn, kao i za iznos od mjesečne rente preko 441,00 kn do iznosa od 630,00 kn, te je odbijen dio tužbenog zahtjeva I. tužitelja za iznos od 10.602,00 kn i mjesečnu rentu za iznos od 189,00 kn (toč. IV. izreke). Rješenjem suda drugog stupnja ukinuta je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod toč. III. izreke za dio dosuđene kamate za razdoblje od 1. veljače 2006. do 1. rujna 2010., kao i za iznos mjesečne rente od 1. studenoga 2010. nadalje, te je u navedenom dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (toč. I. izreke), te je ukinuta presuda suda prvog stupnja i u dijelu pod toč. II., IV., V., VI., VII. i XVI. izreke, te je predmet u tom dijelu vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (toč. II. izreke).

3. Protiv presude suda drugog stupnja u dijelu pod toč. I. i III. izreke tuženik je na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP) podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog preinačiti pobijanu odluku, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje, potražujući naknadu troškova revizije.

4. Tužitelji u odgovoru na reviziju predlažu odbaciti reviziju tuženika kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška odgovora na reviziju.

5. Revizija nije osnovana.

6. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora je zahtjev radi naknade nematerijalne i materijalne štete, nastale kao posljedice štetnog događaja od 23. travnja 2005., kada je na istočnom kolniku autoceste A1 na dionici Karlovac-Zagreb na I. tužitelja naletjelo nepoznato vozilo (osiguranik tuženika).

8. Presudom suda prvog stupnja djelomično je usvojen tužbeni zahtjev I. tužitelja radi naknade nastale nematerijalne i materijalne štete, naknade na ime pojačane prehrane, te naknade za tuđu pomoć i njegu, kao i tužbeni zahtjev II. -V. tužitelja kao članova obitelji I. tužitelja po osnovi naknade za duševne boli zbog naročito teškog invaliditeta I. tužitelja. Sud prvog stupnja pritom je ocijenio kako je I. tužitelj odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja u omjeru od 30%, budući da se predmetne zgode zaustavio na zaustavnoj traci autoceste i izašao iz vozila na kolničku traku, pri čemu je propustio vozilo parkirati uz desni rub zaustavne trake, upaliti svjetla i pokazivače smjera, te se po izlasku iz vozila kretati s povećanim oprezom. Suodgovornost nepoznatog vozila sud prvog stupnja ocijenio je u omjeru od 70%, uz obrazloženje kako je navedeno vozilo uz uporabu dugih svjetala imalo mogućnost na dovoljno velikoj udaljenosti uočiti I. tužitelja i na više načina izbjeći nalet, dok kretanje najvećom dopuštenom brzinom od 130 km/h nije prilagođeno vožnji s upaljenim kratkim svjetlima, budući da je, u situaciji vožnje s upaljenim kratkim svjetlima, nalet bio neizbježan pri svim brzinama većim od 60 km/h.

9. Sud drugog stupnja ocijenio je kako je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio omjere odgovornosti sudionika događaja, te je ocijenio kako doprinos I. tužitelja nastanku štetnog događaja iznosi 60%, budući da je u noćnim satima na autocesti parkirao vozilo uz rub s prometnom trakom umjesto uz desni rub zaustavne trake, da je potom izašao iz vozila koje ničime nije označio (bez upaljenih pokazivača smjera ili svjetala na automobilu) i stupio na kolnik, pri čemu je bio leđima okrenut nepoznatom vozilu. Nadalje je ocijenio kako suodgovornost nepoznatog vozila proizlazi iz činjenice da se odgovornost vozača temelji na objektivnom kriteriju, budući da je vozač koji upravlja opasnom stvari dužan maksimalno sagledavati situaciju na cesti i brzinu prilagoditi uvjetima, dok u konkretnom slučaju nije u potpunosti imao preglednost za sigurnu vožnju budući da je vozilo imalo upaljena kratka svjetla.

10. Tuženik u reviziji navodi kako je u donošenju pobijane odluke počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da postoje proturječnosti u obrazloženju presude, te da nisu navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama i žalbenim navodima. Također ističe kako je sud drugog stupnja prilikom ocjene odgovornosti I. tužitelja za nastanak štetnog događaja pogrešno primijenio materijalno pravo, smatrajući kako su pravni zaključci suda drugog stupnja u suprotnosti sa odredbama Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 105/04 - dalje: ZSPC). Ukazuje kako je pješacima zabranjeno kretanje po autocesti, zbog čega ih vozači motornih vozila ne očekuju na kolniku, navodi kako prometna signalizacija na ulasku u autocestu zabranjuje kretanje brzinama manjim od 80 km/h, slijedom čega se brzina kretanja od 60 km/h ne bi mogla smatrati primjerenom, te ističe kako se autocestom u pravilu treba kretati s oborenim svjetlima. Stoga ističe kako je, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, pravilnom primjenom materijalnog prava i životne logike trebalo utvrditi isključivu odgovornost I. tužitelja za nastanak predmetnog štetnog događaja.

11. Suprotno navodima revizije, drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući da je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu u međusobnom proturječju. Slijedom navedenog, ocijenjeno je kako nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka propisane čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

12. Navodi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava također su ocijenjeni neosnovanima. Naime, iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi kako se vozač nepoznatog vozila predmetne zgode kretao autocestom brzinom većom od 60 km/h, pri čemu je imao upaljena kratka svjetla, a slijedom čega nije u potpunosti imao preglednost za apsolutno sigurnu vožnju.

13. Sukladno odredbi čl. 51. st. 1. ZSPC, vozač je dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustoći prometa tako da vozilo može pravovremeno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravovremeno postupiti prema prometnom pravilu ili znaku. Nadalje, odredbom čl. 106. st. 1. ZSPC propisano je kako za osvjetljavanje ceste vozač motornog vozila, u pravilu, upotrebljava duga svjetla.

14. Slijedom navedenog, iz utvrđenih okolnosti slučaja proizlazi kako je u predmetnoj situaciji vozač nepoznatog vozila propustio postupiti sukladno čl. 106. st. 1. ZSPC i koristiti duga svjetla u vožnji, pri čemu nije postupio ni sukladno čl. 51. st. 1. ZSPC i prilagodio brzinu svoje vožnje kako bi ostvario maksimalnu preglednost ceste, a time i pravovremeno uočio kretanje I. tužitelja. Stoga je sud drugog stupnja ispravno ocijenio kako je i vozač nepoznatog vozila uz I. tužitelja odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja, te u donošenju pobijane odluke pravilno primijenio odredbu čl. 178. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01).

15. Iz navedenih razloga, revizija tuženika u cijelosti se ukazuje neosnovanom, te ju je valjalo odbiti na temelju čl. 393. ZPP i odlučiti kao u toč. I. izreke.

16. Tužiteljima nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, budući da ta radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP), s obzirom da I. -V. tužitelji u navedenom podnesku nisu iznijele nikakve okolnosti koje bi bile relevantne ovom sudu za donošenje odluke povodom podnesene revizije.

Zagreb, 20. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić