REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-970/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ON iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ivana Sury, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Wiener osiguranje Vienna Insurance Group d.d., Zagreb, Slovenska ulica 24, OIB 52848403362, kojeg zastupa punomoćnica Vesna Katić, odvjetnica u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv rješenja Županijskog suda u Splitu broj Gž-1378/2021-2 od 9. rujna 2021. kojim je preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-3802/2014-143 od 17. prosinca 2020., na sjednici održanoj 20. svibnja 2026.,
r i j e š i o j e:
Revizija tužitelja se odbija.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-3802/2014-143 od 17. prosinca 2020. suđeno je:
„I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju s osnove naknade nematerijalne štete iznos 21.436,24 EUR-a (ranije 41.925.-DEM prema srednjem tečaju HNB na dan 1. siječnja 2002. 1 EUR=1,9558 DEM) zajedno sa zateznim kamatama i to na iznos:
- 16.489,42 EUR-a (ranije 32.250,00 DEM) u visini stope koju Zagrebačka banka d.d. Zagreb obračunava na devizne štedne uloge po viđenju bez posebne namjene tekućim od 3. kolovoza 2005. do 31. prosinca 2005., zatim po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007., zatim po stopi koja se određuje čl. 29. čl. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d., Zagreb, na dan isplate, sve u roku 15 dana i - 4.946,82 EUR-a (ranije 9.675,00 DEM) tekućim od 25. travnja 2012. do isplate, po stopi koja se određuje čl. 29. čl. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d., Zagreb, na dan isplate, sve u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 102.643,22 kn sa zateznim kamatama tekućim od 17. prosinca 2020. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.“.
2. Presudom i rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž-1378/2021-2 od 9. rujna 2021. suđeno i riješeno je:
„I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda pod točkom I. izreke.
II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika kao osnovana i preinačuje odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom II. izreke i sada sudi:
Dužan je tuženik naknaditi tužitelju u roku od 15 dana parnični trošak u iznosu od 67.330,72 kuna, dok je za više traženo zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan.
III. Trošak sastava odgovora na žalbu nije priznat tužitelju.“.
3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-118/2023-2 od 24. siječnja 2023., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjskog rješenja kojim je preinačeno rješenje o troškovima postupka sadržano u prvostupanjskoj presudi., u odnosu na pitanje:
„Primjenjuju li se odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09-dalje: OT) od 11. prosinca 2009. i za parnične radnje učinjene u interesu parnične stranke prije stupanja na snagu te OT tj. smiju li se primjenjivati retroaktivno ili se za te parnične radnje trebaju primjenjivati odredbe OT koja je vrijedila u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje?“.
4. Na temelju dopuštenja revizijskog suda tužitelj je u zakonskom roku podnio reviziju zbog navedenog pravnog pitanja te je predložilo preinačiti drugostupanjsku odluku, podredno ukinuti drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti na ponovan postupak.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Postupajući u skladu s odredbom čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11-pročišćeni tekst, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 - dalje: ZPP) revizijski je sud ispitao pobijano rješenje samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
7. Revizija nije osnovana.
8. Predmet spora u ovoj fazi postupka je odluka o troškovima parničnog postupka u okviru dopuštenog pitanja.
9. Nižestupanjski sudovi su naložili tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka primjenjujući odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), a koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke, pri čemu je drugostupanjski sud preinačio odluku o troškovima postupka u odnosu na zatražene troškove po osnovi sastava obrazloženih podnesaka smatrajući da tužitelj ima pravo na trošak sastava sveukupno četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku.
10. Tužitelj u reviziji osporava primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09), a kojom Tarifom je prvi puta pravo na troškove za sastav obrazloženih podnesaka ograničeno na sveukupno četiri takva podneska u prvostupanjskom postupku, u odnosu na radnje poduzete prije njezinog stupanja na snagu, smatrajući da mu pripada pravo na troškove sastava svih obrazloženih podnesaka podnesenih sudu prije stupanja na snagu te Tarife, konkretno prije 11. prosinca 2009., a ne samo sastava četiri obrazložena podneska.
11. Uvažavajući sadržaj pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena, spornim se ukazuje pripada li tužitelju pravo na troškove za pojedine parnične radnje prema Tarifi koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje ili prema Tarifi u vrijeme donošenja odluke.
12. U činjeničnoj i pravno podudarnoj situaciji, u odnosu na primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, prilikom donošenja odluke o troškovima postupka u parničnom postupku, ovaj je revizijski sud u nizu odluka, primjerice Rev-418/2025-2 od 16. prosinca 2025. i dr. izrazio pravno shvaćanje prema kojem:
„... kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.“.
13. U konkretnom slučaju, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103,14/, 118/14, 107/15) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja nižestupanjskih odluka, tužitelj je ostvario pravo na nadoknadu troškova za sastav ukupno četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku,
a koji troškovi su mu priznati drugostupanjskom odlukom. Stoga tužitelj nema pravo na naknadu troškova sastava ostalih obrazloženih podnesaka.
14. Reafirmirajući ustaljeno pravno shvaćanje ovog suda u navedenim odlukama u okolnostima ovog konkretnog slučaja, odgovor na revizijsko pitanje u ovoj pravnoj stvari glasi:
„Odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 148/09) se ne primjenjuju za parnične radnje učinjene u interesu parnične stranke prije njezinog stupanja već se i za te parnične radnje primjenjuju odredbe Tarife koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke.“.
15. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.
Zagreb, 20. svibnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Mirjana Magud
