REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-504/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Boženko Lozo, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lozo i partneri u Zagrebu, protiv tuženika AG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Toni Ivandić, odvjetnik u društvu Jujnović Lučić Marković Ivandić Galić Odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika, protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1093/2022-21 od 5. rujna 2024. kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P -286/2021- 31 od 1. lipnja 2022., na sjednici održanoj 20. svibnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije tuženika.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1093/2022-21 od 5. rujna 2024. kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-286/2021-31 od 1. lipnja 2022. u cijelosti.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik postavlja pitanja za koja navodi da su važna za odluku o sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, te predlaže da se dopusti revizija radi postavljenih pitanja:
„1. Postoji li obveza drugostupanjskog suda temeljem čl. 16. st. 1. ZPP -a sve do pravomoćnosti odluke paziti na to ide li rješavanje spora u sudsku nadležnost neovisno o tome što je prvostupanjski sud odlučio o prigovoru stvarne nadležnosti tijekom prvostupanjskog postupka?
2. Je li obveza drugostupanjskog suda temeljem čl. 367.a pozvati stranke da se očituju, ako je tek tijekom drugostupanjskog postupka pribavljen sadržaj stranog prava koje je mjerodavno za rješavanje predmeta spora, pri čemu se stranke prethodno nisu imale mogućnost očitovati o pravnoj osnovi u skladu s mjerodavnim stranim pravom jer sadržaj istog nije bio pribavljen od strane prvostupanjskog suda tijekom prvostupanjskog postupka?
3. Je li hrvatski sud dužan odlučiti o valjanosti pravnog posla za koji je mjerodavno strano pravo upravo primjenom odredaba stranog mjerodavnog prava? 4. Ima li dužnik u skladu s čl. 123. Zakona o obveznim odnosima pravo u parničnom postupku povodom regresnog zahtjeva jamca koji je bez njegova znanja podmirio tražbinu isticati prigovore koje je mogao isticati protiv vjerovnika neovisno o tome što vjerovnik nije stranka u predmetnom parničnom postupku?“.
3. Kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, tuženik se poziva na više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženima u tim odlukama, a navodi i da praksa drugostupanjskih sudova o tim pitanjima nije jedinstvena.
4. Tuženik je naveo i da su mu povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav), sadržana i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99-proč. tekst, 8/99- ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija) - pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava) koje se ogleda u aspektima povrede zabrane arbitrarnosti i povrede prava na obrazloženu odluku.
5. Tužiteljica u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženika predlaže da se prijedlog tuženika odbaci, a podredno odbije te predlaže obvezati tuženika naknaditi tužiteljici trošak postupka.
6. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23
- dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu tuženika nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
7.1. U odnosu na prvo postavljeno pitanje tuženik polazi od činjenica da u konkretnom slučaju postoji negativna procesna pretpostavka za podnošenje tužbe sudu u smislu odredbe ZPP-a. Međutim, iz stanja spisa proizlazi da je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Osijeku broj P-1113/2016-62 od 29. studenog 2019. tuženikov prigovor (stvarne) nenadležnosti pravomoćno odbijen. Stoga je opravdano (pravilno) bilo prihvatiti da se tuženik izrazom svoje pasivnosti suglasio s tim rješenjem i odabirom tužiteljice da o predmetu spora sudi sud u Republici Hrvatskoj, odnosno da je zbog svoje pasivnosti (radi koje je navedeno rješenje postalo pravomoćno) izgubio pravo pozivati se na ono što drži ugovorenim - napose jer je tim pravom slobodno i mogao (s obzirom na to da se radi o ugovorenoj, a ne isključivoj nadležnosti) disponirati. Takvo je pravno stajalište podudarno onome izraženom u odluci ovog suda broj Rev-2199/2017 od 22. prosinca 2020.
7.2. Nadalje, s obzirom na drugo postavljeno pitanje, navodi se prema odredbi čl. 367.a ZPP, obveza drugostupanjskog suda da pozove stranke na očitovanje postoji samo u slučaju kada namjerava donijeti odluku na temelju pravne osnove koja se bitno razlikuje od one o kojoj se u postupku raspravljalo, a koju savjesna i brižljiva stranka nije mogla razumno predvidjeti. U konkretnom slučaju nije došlo do promjene pravne osnove, već je riječ o istom pravnom temelju (regresni zahtjev iz odnosa jamstva), pri čemu je primjena stranog prava bila ugovorena i stoga predvidiva. Slijedom navedenog, odgovor na drugo postavljeno pitanje ne može utjecati na odluku u ovom sporu.
7.3. Ni treće postavljeno pitanje nije važno za odluku o sporu. Hrvatski sud je, sukladno pravilima međunarodnog privatnog prava, dužan primijeniti mjerodavno strano pravo kada ono proizlazi iz volje stranaka ili kolizijskih normi. Međutim, u konkretnom predmetu, primjena stranog prava nije sporna, niti ovisi ishod postupka o odgovoru na postavljeno pitanje o dužnosti njegove primjene. Stoga nema utjecaja na donošenje odluke u ovom predmetu.
7.4. Niti četvrto postavljeno pitanje nije važno za odluku o sporu. Naime, prema odredbi čl. 123. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) dužnik može prema jamcu koji je podmirio obvezu isticati sve prigovore koje je mogao isticati prema vjerovniku. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja, odlučne činjenice ne ovise o primjeni navedene odredbe na način kako je to pitanje formu lirano. Pritom valja istaknuti da je drugostupanjski sud odluku o osnovanosti regresnog zahtjeva donio primjenom mjerodavnog stranog prava, pa odgovor na postavljeno pitanje, koje polazi od primjene domaćeg materijalnog prava, ne može utjecati na odluku u ovom sporu.
8. Slijedom navedenog, a s obzirom da postavljena pitanja nisu važna pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP valjalo je prijedlog za dopuštenje revizije tuženika odbiti, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP, te odlučiti kao pod točkom I. izre ke ovog rješenja.
9. Nadalje, tuženik je u prijedlogu za dopuštenje revizije naveo da su mu nižestupanjski sudovi zbog pogrešne primjene materijalnog prava povrijedili temeljno ljudsko pravo na zabranu arbitrarnosti i pravo na pravičan postupak.
10. Postupajući po odredbi čl. 385.a ZPP, revizijski sud je ocijenio da u prijedlogu za dopuštenje revizije, kao i prilozima koje je tuženik dostavio uz prijedlog u smislu odredbe čl. 387. st. 3. ZPP, tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ovog Zakona.
11. Naime, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužiteljice, iznosi činjenice i predlaže dokaze, te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama niži sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tuženika. Njihove presude su detaljno obrazložene, te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje, čime tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo u smislu postojanja pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP.
12. Slijedom navedenog, prijedlog tuženika za dopuštenje revizije je valjalo u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ovog rješenja .
13. Zahtjev tužiteljice za naknadom troškova sastava odgovora na reviziju je odbijen, jer navedena radnja nije bila potrebna za vođenje postupka, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP (točka III. izreke ovog rješenja).
Zagreb, 20. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
