REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1427/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dario Čehić, odvjetnik u Poreču i umješača na strani tužitelja OUP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Dario Čehić, odvjetnik u Poreču, protiv 1. tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojega zastupa Marija Vujasin, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb i 2. tuženika Eos Matrix d.o.o., Zagreb, Horvatova 82, OIB: 76674680107, kojega zastupa punomoćnik Aleksandar Haid odvjetnik u Odvjetničkom društvu Haid & Švaljek Krešić j.t.d. Zagreb, radi ništetnosti, odlučujući o prijedlogu 1. i 2. tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovnog broja Gž-983/2021-2 od 16. srpnja 2025. kojom je dijelom potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama - Buie, broj P- 992/2019-63 od 8. srpnja 2021., na sjednici održanoj 20. svibnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog 1. tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, za dopuštenje revizije se odbija u odnosu na naznačena pitanja, a u odnosu na povredu prava na pravično suđenje se odbacuje.

II. Dopušta se 2. tuženiku Eos Matrix d.o.o., Zagreb, podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovnog broja Gž-983/2021-2 od 16. srpnja 2025., izuzev u odnosu na preinačujući dio pod točkom I.a) izreke, radi pitanja:

„U situaciji kada je sklopljen ugovor o cesiji temeljem kojeg je na Primatelja prenesen neotplaćeni dio potraživanja iz ugovora o kreditu koji su sklopili Ustupitelj i Dužnik, dakle, situacija u kojoj je u smislu odredbe čl. 80. st. 1. ZOO -a došlo do prijenosa tražbine, a ne i do prijenosa ugovora u smislu odredbe čl. 127. st. 1. ZOO - a, je li O pasivno legitimiran u parničnom postupku u kojem Dužnik tužbom traži da se utvrdi ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu (odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovorenoj u valuti CHF)?“.

III. O troškovima postupka u povodu prijedloga za dopuštenje revizije odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvo tuženik i drugo tuženik podnijeli su prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude citirane u uvodu ove odluke, kojom je dijelom potvrđena (i preinačena) prvostupanjska odluka o prihvaćanju dijela tužbenog zahtjeva. Zahtijevaju troškove postupka u povodu prijedloga za dopuštenje revizije.

2. Na prijedlog za dopuštenje revizije drugo tuženika tužitelj je odgovorio protiveći se istom i predlažući prijedlog odbaciti. Na prijedlog prvo tuženika nije odgovoreno. Zahtijeva troškove postupka u povodu prijedloga za dopuštenje revizije.

3. Prijedlog prvo tuženika nije osnovan, a prijedlog drugo tuženika je osnovan.

4.1. Prvo tuženik je kao predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačio pitanje:

„(i.) Je li počinjena bitna povreda odredbi iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ako se ne dosude troškovi postupka stranci koja većinski uspije u sporu?

odnosno

Je li počinjena bitna povreda odredbi iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 4. Zakona o parničnom postupku kada je sud primijenio pravila o djelomičnom uspjehu u sporu u situaciji kada je jedna stranka u većem dijelu uspjela u sporu?

(ii) Postoji li pasivna legitimacija tuženika banke u slučaju postavljanja tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu i/ili pojedinih odredbi ugovora o kreditu kada je tražbina iz tog ugovora o kreditu cedirana na novog vjerovnika?“.

4.1.2. Ujedno predlaže da ovaj sud tom tuženiku dopusti podnošenje revizije zbog povrede prava na pravično suđenje.

4.2. Pitanja drugo tuženika glase:

„1. U situaciji kada je sklopljen ugovor o cesiji temeljem kojeg je na Primatelja prenesen neotplaćeni dio potraživanja iz ugovora o kreditu koji su sklopili Ustupitelj i Dužnik, dakle, situacija u kojoj je u smislu odredbe čl. 80. st. 1. ZOO -a došlo do prijenosa tražbine, a ne i do prijenosa ugovora u smislu odredbe čl. 127. st. 1. ZOO - a, je li O pasivno legitimiran u parničnom postupku u kojem Dužnik tužbom traži da se utvrdi ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovorenoj u valuti CHF)?

2. Uzimajući u obzir činjenicu da je odredbom čl. 84. st. 2. ZOO-a propisano da Dužnik može isticati Primatelju i sve one prigovore koje je mogao istaknuti Ustupitelju do časa kada je saznao za ustupanje, ima li mjesta primjeni cit. odredbe u postupku radi utvrđenja dijela odredbi ugovora o kreditu ništetnima (u konkretnom slučaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovorenoj u valuti CHF), na način da se tužba na utvrđenje ništetnosti, upravo na temelju cit. zakonske odredbe, može istovremeno podnijeti protiv (te shodno tome da se u postupku od strane Suda utvrdi istovremena pasivna legitimacija) Ustupitelja i Primatelja, posebno uzimajući u obzir gramatičko tumačenje cit. zakonske odredbe kojom je propisano da se radi o prigovoru kojeg je Dužnik mogao istaknuti prema Ustupitelju do trenutka saznanja za ustupanje, a nakon toga više ne može (dakle, glagolsko vrijeme perfekt, koje upućuje na nešto što je bilo moguće u prošlosti, a sada je postalo nemoguće), ili je intencija zakonodavca bila da se temeljem cit. zakonske odredbe osigura kontinuitet u pravu Dužnika na isticanje svih potrebnih prigovora, ali isključivo na način da se svaki pojedini prigovor može istaknuti prema Primatelju, uz uvjet da se više (nakon saznanja za ustupanje), ne može istaknuti prema Ustupitelju?

3. Je li Primatelj, na kojega je ugovorom o cesiji prenesen isključivo neotplaćeni dio potraživanja po ugovoru o kreditu koji je prethodno otkazan, pasivno legitimiran u parničnom postupku u kojem se tužbom traži da se utvrdi (te je presudom utvrđena) ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovorenoj u valuti CHF), uzimajući u obzir činjenicu da na temelju takve pravomoćne presude ugovor o kreditu (kao ovršna isprava) ostaje na snazi te takvom pravomoćnom presudom nije utvrđeno da bi se na bilo koji način izmijenila visina neotplaćenog dijela potraživanja po ugovoru o kreditu, a koja tražbina je prenesena na Primatelja ugovorom o cesiji?“ .

5.1. Odredbom čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., - dalje: ZPP) propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, osobito:- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena ili - ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena ili ako je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

5.2. Odredbom čl. 385.a st. 2. ZPP propisano je da će sud dopustiti reviziju ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.

6.1. Prvo tuženik se kao predlagatelj se u svom prijedlogu pozvao da pobijana odluka odstupa od odluke Županijskog suda u Zadru Gž-193/2020 od 21. svibnja 2020., u odnosu na drugo pitanje, dok razlozima u odnosu na prvo pitanje ističe svoje ne zadovoljstvo pobijanom odlukom o troškovima postupka.

6.2. Drugo tuženik se pozvao na razloge ne egzistiranja prakse ovog suda i suprotnih odluka viših sudova, primjerice Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici Gž-527/23, od 31. svibnja 2023. i Županijskog suda u Puli-Pola Gž- 871/2025 od 25. srpnja 2025.

7. Ovaj sud je ocijenio da naznačena pitanja prvo tuženika nisu važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, dok da je pitanje drugo tuženika, navedeno u izreci ove odluke, važno u smislu te odredbe.

8. Ovaj sud je u ovosudnoj odluci Rev-780/2021-3 od 7. svibnja 2025. odgovorio:

„12. Polazeći od prethodno citiranih odredbi ZOO odgovor na postavljena pravna pitanja glasi:

Ugovorom o prijenosu tražbine (cesiji) vjerovnik (cedent) na trećeg (cesionara) prenosi svoju tražbinu koju ima prema dužniku (cesusu).

Dakle, predmet ugovora o cesiji je prijenos tražbine koju vjerovnik ima prema dužniku temeljem pravnog posla koji je sklopio sa dužnikom.

Stoga suugovaratelji i nakon što je sklopljen ugovor o cesiji mogu uzajamno isticati prigovore kojima osporavaju pravnu valjanost samog pravnog posla iz kojeg proizlazi tražbina koja je bila predmetom ugovora o cesiji, dakle suugovaratelj (vjerovnik iz temeljnog pravnog posla) je i nadalje pasivno legitimiran u sporu pokrenutom radi utvrđenja ništetnosti ugovora iz kojeg proizlazi tražbina koja je bila predmetom cesije.

13. U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev tužitelja polazeći od pravnog shvaćanja prema kojem u situaciji kada je sklopljen ugovor o cesiji i tražbine je prenijeta na cesionara, da tužitelj/cesus svoja prava ne može ostvarivati u parnici ranijem vjerovniku/cedentu jer on više nije ugovorna strana.

14. Ovo pravno shvaćanje, iako sudovi pravilno utvrđuju da u konkretnom slučaju nije ostvarena pravna situacija prijenosa ugovora u smislu čl. 127. ZOO, nije u skladu sa prethodno citiranim zakonskim odredbama.

15. Jedino bi u situaciji prijenosa ugovora u smislu čl. 127. ZOO došlo do prijenosa svih prava iz temeljnog pravnog posla na trećeg, te je upravo stoga čl. 127. st. 1. i 2. ZOO propisano da je za prijenos ugovora potreban pristanak druge strane, a u konkretnoj situaciji iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova ne proizlazi da je takva suglasnost tužitelja postojala.“.

9.1. Stoga kako je pobijana odluka u odnosu na prvo tuženika u skladu s izraženim pravnim shvaćanjem u prethodno citiranoj ovosudnoj odluci, to je valjalo prijedlog prvo tuženika odbiti u odnosu na drugo naznačeno pitanje. Isto tako u odnosu na prvo naznačeno pitanje tog predlagatelja valjalo je prijedlog odbiti, jer on polazi od pogrešne pretpostavke da je počinjena bitna postupovna povreda pri donošenju odluke o troškovima postupka.

9.2. Jednako tako ne nalazi se ni da bi iz iznesenih razloga na koje se taj predlagatelj poziva, a sadržajno vezanih za naznačena pitanja, došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava i kakove postupovne povrede.

9.3. U odnosu na prijedlog drugo tuženika revizija je dopuštena zbog razvoja sudske prakse, u kontekstu prethodno citirane odluke ovog suda (a i praksa viših sudova nije jedinstvena, a nema prakse ovog suda).

9.4. Kada tužitelj u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženika ističe da je u ovosudni u odluci Rev-452/2018 od 19. studenog 2019. (pravilno Rev-451/2018.) odgovoreno na naznačeno pitanje - da su u parnici u kojoj je korisnik kredita zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu pasivno legitimirani banka, vjerovnik iz tog ugovora i trgovačko društvo na kojeg je tražbina prešla ustupom, valja reći da takvo što ne proizlazi iz navedene odluke već je u istoj izraženo shvaćanje: „Prema tome, okolnost da je III. tuženik „ustupio navedenu tražbinu iz ugovora o kreditu društvu H-A., d.o.o. Z.“, nije „sama po sebi“ razlog zbog kojeg bi valjalo odbiti tužbeni zahtjev radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, imajući i na umu da je III. tuženik slobodno raspolagao predmetnim potraživanjem, i to (sukladno utvrđenju drugostupanjskog suda) za vrijeme trajanja ovog parničnog postupka.“ Ne radi se o istovrsnoj parnici jer se u tom predmetu radi o parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i problematizirano je pitanje statusa ovrhovoditelja nakon ustupa tražbine, za trajanja parnice.

10. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci pod t. I. na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP i čl. 389.a st. 4. ZPP u odnosu na prijedlog prvo tuženika.

11. Kako su u odnosu na drugo tuženika ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, to je na temelju odredbe čl. 389.b. st. 3. ZPP, revizija dopuštena protiv dijela pobijane odluke, a na temelju iste odredbe uzima se da je prijedlog u preostalom dijelu povučen.

12. O zatraženim troškovima postupka stranaka u povodu prijedloga za dopuštenje revizije ostavljeno je, u smislu odredbe čl. 166. st. 3. ZPP, odlučiti u konačnoj odluci.

Zagreb, 20. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug