REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1403/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja VT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužitelja Humanitarne udruge za pomoć i zaštitu žrtvama pravosuđa JT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oba zastupana po punomoćniku Mariu Poljaku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika MT iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Matiji Duku, odvjetniku u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu I. -II. tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž- 465/2025-2 od 4. rujna 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pn-10/2024-19 od 17. travnja 2025., u sjednici održanoj 20. svibnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog I.-II. tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na pravna pitanja odbija se.
II. Prijedlog I.-II. tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda odbacuje se.
Obrazloženje
1. Tužitelji su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-465/2025-2 od 4. rujna 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pn-10/2024-19 od 17. travnja 2025.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije I.-II. tužitelji su postavili pravna pitanja koja glase: „1. Da li je sud ovlašten istovremeno primijeniti drugačiju pravnu normu od one postavljene u tužbi i istovremeno promijeniti činjenični supstrat tužbe kako bi isti prilagodio promijenjenoj pravnoj normi?
2. Da li je sud ovlašten derogirati ustavnu odredbu iz čl. 20 Ustava RH na način da primjenom promijenjene pravne norme iz čl. 105 Zakona o sudovima utvrdi postojanje promašene pasivne legitimacije tuženika?
3. Da li je sud primjenivši pogrešnu pravnu normu i zbog toga odbivši tužiteljima provođenje predloženih dokaza povrijedio tužiteljima pravo na pristup sudu?“.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije podnesen je i na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), jer I.-II. tužitelji smatraju da im je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).
4. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
5. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. ZPP i čl. 387. ZPP, revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u navedenom prijedlogu I. -II. tužitelja nisu važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
6. U odnosu na prvo i drugo postavljeno pitanje, valja istaknuti kako iz sadržaja prijedloga ne proizlazi da se radi o pravnim pitanjima o kojima postoji nejedinstvena praksa viših sudova, a zbog čega bi postojala potreba usuglašavanja i razvijanja sudske prakse intervencijom ovog suda putem izjavljene revizije. Pritom valja napomenuti kako navedena pitanja polaze od pogrešne pretpostavke da su nižestupanjski sudovi mijenjali činjenični supstrat tužbe, budući da navedeno ne koincidira sa sadržajem spisa u ovoj pravnoj stvari.
7. U odnosu na treće postavljeno pitanje, valja napomenuti kako u odluci ovog suda na koju se kao razlog važnosti pozivaju podnositelji (broj Rev-1142/2017-5 od 12. siječnja 2022.) nije izraženo pravno shvaćanje o postavljenom pitanju u okviru procesnopravne situacije koja bi bila podudarna sa situacijom u ovom predmetu. Prema tome, u odnosu na navedeno pitanje također su izostali odgovarajući razlozi važnosti u smislu čl. 387. st. 2. toč. 3. ZPP, zbog čega nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju ovog suda u smislu dopuštenja revizije.
8. Nadalje, prema odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP, Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i Konvencijom, te da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće već pozivala u nižestupanjskom postupku.
9. Ocjena je ovoga suda da I.-II. tužitelji nisu učinili vjerojatnim da im je zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a kako to tvrde u svojem prijedlogu. Naime, ocijenjeno je da presuda drugostupanjskog suda sadrži jasne razloge o svim bitnim činjeničnim utvrđenjima i pravnim zaključcima, dok činjenica da I. -II. tužitelji nisu zadovoljni tumačenjem i primjenom materijalnog prava, a posljedično i ishodom spora, ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje.
10. S time u svezi, valja istaknuti kako iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je tuženik, postupajući kao raspravni sudac u nekoliko sudskih predmeta, I. -II. tužiteljima činio štetu na način da nije poštivao njihova ljudska prava zajamčena Ustavom i Konvencijom. Stoga su nižestupanjski sudovi ispravno ocijenili da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju po osnovi naknade štete za koju, sukladno čl. 105. st. 1. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24 i 136/25 - dalje: ZS), odgovara Republika Hrvatska, budući da bi kršenje Ustavom zajamčenih ljudskih prava koje počini sudac u obavljanju sudačke dužnosti svakako predstavljalo nepravilni i nezakoniti rad suda u smislu citirane odredbe čl. 105. st. 1. ZS. Također valja napomenuti kako, suprotno navodima predlagatelja, u predmetnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 20. Ustava, uzimajući u obzir da suci, sukladno čl. 119. st. 1. Ustava, imaju imunitet u skladu sa zakonom, te ne mogu ni biti pozvani na odgovornost za izraženo mišljenje ili glasovanje pri donošenju sudbene odluke, osim ako se radi o kršenju zakona od strane suca koje je kazneno djelo, sve sukladno čl. 119. st. 2. Ustava i čl. 8. st. 2. ZS.
11. Iz navedenih razloga, primjenom odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučeno je kao u toč. I. izreke, dok je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučeno kao u toč. II. izreke.
Zagreb, 20. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
