REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3900/2025-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Josip Ećimović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ećimović & Kaleb d.o.o., Zagreb, protiv tuženika DDM Invest III AG, Švicarska, Zug, Landis + GyrStrasse 1, OIB 42497989050, kojeg zastupa punomoćnik Luka Gulan, odvjetnik u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-1354/2024-2 od 19. ožujka 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama broj P-637/2023-41 od 29. listopada 2024., na sjednici održanoj 20. svibnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
III. Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovara na prijedlog za dopuštenje revizije odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1.1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-1354/2024-2 od 19. ožujka 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama broj P-637/2023-41 od 29. listopada 2024., postavljajući tri pitanja koja drži važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:
„1. Na kojoj stranci je teret dokaza postojanja tražbine u situaciji kada vjerovnik kao tuženik raspolaže ovršnom ispravom iz koje proizlazi tražbina, ali dužnik kao tužitelj u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom osporava isplatu kredita i visinu tražbine tuženika, a upravo od tog osporavanja odnosno navodne ne isplate kredita zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja?
2. Treba li drugostupanjski sud, u izreci ili u obrazloženju odluke kojom ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, izričito navesti da se radi predlaganja novih dokaza predmet vraća u fazu prethodnog postupka ili je dovoljno odnosno obvezujuće za sud i stranke da je u obrazloženju te iste odluke naveo da je prvostupanjski sud ovlašten, ovisno o prijedlozima stranaka, izvesti i nove dokaze?
3. Primjenjuje li se institut zastare iz čl. 372. st. 1 ZOO/91 na tražbinu koja je osigurana založnim pravom na nekretnini upisanim u zemljišnoj knjizi odnosno može li vjerovnik, u slučaju proteka roka zastare, namiriti iz vrijednosti zaloga cjelokupnu tražbinu (glavnica, kamate i troškovi) ili u tom slučaju ima pravo naplatiti samo iznos glavnice?“.
1.2. Kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, predlagatelj se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženima u tim odlukama kao i da praksa viših sudova o tim pitanjima nije jedinstvena.
1.3. Tuženik je naveo da su mu povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – dalje: Ustav), sadržana i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99-proč. tekst, 8/99-ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 – dalje: Konvencija) – pravo na pravično suđenje i pravo na jednakost svih pred zakonom.
2. Tužiteljica u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije osporava navode iz prijedloga i predlaže prijedlog odbaciti, podredno odbiti, uz nadoknadu troškova sastava odgovora na prijedlog.
3. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 145/25 - dalje: ZPP) revizijski je sud ocijenio da pravna pitanja koja je tuženik postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
4.1. U odnosu na prvo i treće postavljeno pitanje valja reći da je tužbeni zahtjev prihvaćen prvenstveno zato što tuženik nije dokazao da je kredit isplaćen korisniku kredita, kao niti visinu svoje tražbine. Stoga odgovori na ta pitanja ne mogu dovesti do drugačije odluke u ovoj konkretnom sporu zbog čega prvo i treće postavljeno pitanje nisu važni za odluku su sporu.
4.2. U odnosu na drugo postavljeno pitanje se ukazuje na odredbu čl. 377. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 - koji je bio na snazi u vrijeme donošenja ranije drugostupanjske odluke) kojom je propisano da je prvostupanjski sud dužan provesti novu glavnu raspravu, a novi prethodni postupak samo ako je do povrede zbog koje je presuda ukinuta došlo u tijeku prethodnog postupka, što nije bio slučaj u ovoj pravnoj stvari.
5. Nadalje, prema ocjeni ovog suda tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena ljudska prava zajamčena Ustavom i Konvencijom, a kako to tvrdi u prijedlogu za dopuštenje revizije (točka 1.3.). To stoga što je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. Drugostupanjska odluka je dostatno obrazložena te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva slijedom čega se presuda ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga, ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje niti da bi bio doveden u neravnopravan položaj po bilo kojoj osnovi, a činjenica da tuženik nije zadovoljan tumačenjem i primjenom materijalnog prava od strane suda i posljedično ishodom spora ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje.
6. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga tuženika za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP – zbog pravnih pitanja koja tuženik smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava – valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke, dok je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP – u pogledu pozivanja na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom – valjalo na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.
7. Tužiteljici nije dosuđena naknada troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije (stavak III. izreke) jer se prema ocjeni ovoga suda ne radi o troškovima potrebnim za odlučivanje o prijedlogu (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP).
Zagreb, 20. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
