REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-24/2022-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać Ručević, članice vijeća, Mirjane Magud, članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice (- dalje: tužiteljice) OC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Predrag Kralik, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tuženika-protutužitelja (- dalje: tuženika) Spar Hrvatska d.o.o., Zagreb, Slavonska avenija 50, OIB: 46108893754, kojeg zastupa Mihaela Blažević, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i činidbe, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R- 1061/21-2 od 31. kolovoza 2021., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-485/16-99 od 26. veljače 2021., u sjednici održanoj 20. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužiteljice se odbija.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:
„I. Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuje se da između tužiteljice i tuženika nije zaključen Sporazum o raskidu Ugovora o radu od 7. prosinca 2011., te se slijedom toga utvrđuje da tužiteljici nije prestao radni odnos kod tuženika sa 7. prosincem 2011., te da je tužiteljica i dalje u radnom odnosu kod tuženika s pravima i obvezama iz Ugovora o radu zaključenog između tužiteljice i tuženika od 30. srpnja 2011.
Nalaže se tuženiku da tužiteljicu vrati u radni odnos na radno mjesto „pomoćni radnik – restoran“ sa 8. prosincem 2011., a na rad, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“
II. Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuje se da zahtjev za sporazumnim raskidom od 7. prosinca 2011. godine potpisan po tužiteljici i Sporazum o prestanku ugovora o radu od 7. prosinca 2011. godine potpisan po tuženiku imaju učinak sporazumnog raskida radnog odnosa slijedom čega se utvrđuje da je tužiteljici – protutuženoj prestao radni odnos kod tužene sa 7. prosincem 2011.
Nalaže se tužiteljici – protutuženom naknaditi tuženoj – protutužitelju parnični trošak u roku od 8 dana. "
III Nalaže se tuženoj –protutužiteljici naknaditi parnični trošak tužiteljici- protutuženoj u iznosu od 3.700,00 kn u roku od 15 dana“.
2. Drugostupanjskom presudom je suđeno:
„I. Odbija se žalba tuženika-protutužitelja Spar Hrvatska d.o.o., Zagreb, Slavonska avenija 50 kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-485/16-99 od 26. veljače 2021. pod točkom II. izreke.
II. Preinačava se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 485/16-99 od 26. veljače 2021. pod točkama I. i III. izreke sudi:
II.a) Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice -protutuženice OC iz [adresa] koji glasi:
Utvrđuje se da između tužiteljice i tuženika nije zaključen Sporazum o raskidu Ugovora o radu od 7. prosinca 2011., te se slijedom toga utvrđuje da tužiteljici nije prestao radni odnos kod tuženika sa 7. prosincem 2011., te da je tužiteljica i dalje u radnom odnosu kod tuženika s pravima i obvezama iz Ugovora o radu zaključenog između tužiteljice i tuženika od 30. srpnja 2011. Nalaže se tuženiku da tužiteljicu vrati u radni odnos na radno mjesto „pomoćni radnik – restoran“ sa 8. prosincem 2011., a na rad, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
II.b) Svaka stranka snosi svoj trošak.
III. Odbija se žalba tužiteljica kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-485/16-99 od 26. veljače 2021. pod točkom III. izreke u dijelu kojim tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova postupka nije prihvaćen za daljnji iznos od 1.600,00 kn.
IV. Odbija se zahtjev tuženika-protutužitelja Spar Hrvatska d.o.o., Zagreb,
Slavonska avenija 50 za naknadu troška žalbe kao neosnovan.
V. Odbija se zahtjev tužiteljice-protutuženice OC iz [adresa] za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan. “ 3. Protiv drugostupanjske presude, u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i troškovima postupka, reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da revizijski sud istu preinači shodno navodima iznesenim u reviziji, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
4. Tuženik je odgovorio na reviziju predlažući da se ista odbije kao neosnovana.
5. Revizija je neosnovana.
6. Prema odredbi čl. 391. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. a ZPP- a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 3. ZPP-a).
7. Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, suprotno tvrdnji tužiteljice, izreka odluke je potpuno razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a odluka sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji međusobno nisu u proturječju, a niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi u sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
8. Nadalje, shodno odredbi čl. 386. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga navodi tužiteljice kojima se sadržajno ističe prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nisu uzeti u razmatranje.
9. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).
10. U revizijskom stupnju postupka sporna je odluka o tužbenom zahtjevu tužiteljice kojim tužiteljica traži utvrđenje da nije zaključen Sporazum o raskidu Ugovora o radu od 7. prosinca 2011., da joj nije prestao radni odnos kod tuženika sa 7. prosincem 2011. te da je tužiteljica i dalje u radnom odnosu kod tuženika s pravima i obvezama iz Ugovora o radu zaključenog između tužiteljice i tuženika od 30. srpnja 2011., uz nalaganje tuženiku da ju vrati u radni odnos na radno mjesto "pomoćni radnik - restoran".
11. Prvostupanjski sud je prihvatio taj zahtjev tužiteljice zaključivši u bitnom da Sporazum o raskidu Ugovora o radu od 7. prosinca 2011. nije sklopljen jer ga tužiteljica nije osobno potpisala i bila je prisiljena tražiti raskid radnog odnosa, zbog čega prihvaća i zahtjev na utvrđenje da je tužiteljica i dalje u radnom odnosu s pravima i obvezama iz Ugovora o radu od 30. srpnja 2011.
12. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice na temelju sljedećih utvrđenja i zaključaka:
- da tužiteljica nije potpisala Sporazum o prestanku ugovora o radu od 7. prosinca 2011., odnosno da Sporazum o prestanku ugovora o radu zaista nema formu propisanu čl. 105. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 140/09 – dalje: ZR) jer nije potpisan po obje strane,
- da međutim ova okolnost, sama po sebi, nema automatizmom posljedicu da sporazum kakav je predmetni nije nastao jer isti može nastati i može biti valjan čak i ako je do njega došlo i prihvatom ponude, ali uz uvjet da to odgovara stvarnoj volji stranka, dakle i neovisno od nedostatka forme,
- da je tužiteljica potpisala Zahtjev za sporazumni raskid ugovora o radu i da je poslodavac taj zahtjev primio,
- da je tuženik tužiteljicu odjavio kao osiguranicu iz registra Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje te je činjenica prestanka radnog odnosa upisana i u radnu knjižnicu s datumom koji odgovara nadnevku kada je tužiteljica tuženiku poslala osobno potpisani Zahtjev za sporazumni prekid radnog odnosa,
- da je tuženik potpisao Sporazumni raskid radnog odnosa,
- da je tuženik tim radnjama (odjavom tužiteljice i upisom činjenice prestanka radnog odnosa u radnu knjižicu, ali i potpisom Sporazuma) učinio radnje na temelju kojih se zaključuje da je doista i prihvatio predmetni Zahtjev za sporazumni raskid radnog odnosa pa je stoga tužiteljica vezana učinjenom ponudom i prihvatom ponude čime su nastale posljedice sporazumnog raskida radnog odnosa (čl. 104. st. 4. ZR-a i čl. 247., čl. 257., čl. 259. i čl. 262. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO),
- da tužiteljica nije dokazala da sporazumni raskid radnog odnosa ne bi odgovarao njenoj pravoj volji jer da je od nje pod prisilom traženo da zahtijeva da njezin radni odnos prestane na taj način,
- da tužiteljica nije pobijala valjanost sporazumnog raskida radi mana volje i u vezi s tim zahtijevala poništenje tog pravnog posla, već tvrdi da do takvog načina prestanka radnog odnosa nije došlo zbog nedostatka forme,
- da je tužiteljica ranijim zahtjevom isticala samo ništetnost Zahtjeva za sporazumni raskid radnog odnosa koji je ona potpisala i dostavila poslodavcu i to zbog navodne prisile, a u kojem je dijelu tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen kao neosnovan,
- da nakon što je predmetni Zahtjev za sporazumni raskid radnog odnosa od 7. prosinca 2011. prihvaćen od strane tuženika radnjama na koje ukazano, ali i potpisom tuženika na Sporazumu o prestanku ugovora o radu od istog datuma, nakon čega niti je tuženik zvao tužiteljicu da dođe raditi niti je tužiteljica pokušala doći na posao, da je time došlo do prestanka ugovora o radu i radnog odnosa tužiteljice kod tuženika na temelju valjanog sporazuma,
- da su pravni učinci prihvata tužiteljičina Zahtjeva za sporazumni prekid radnog odnosa identični sadržaju Sporazuma o prestanku ugovora o radu, za koji tužiteljica zahtijeva utvrditi da nije zaključen, pa je time, suprotno onome što tužiteljica tvrdi, došlo do takvog načina prestanka radnog odnosa, pri čemu ni jednim dokazom nije potvrđena istinitost tvrdnje tužiteljice da takav prestanak radnog odnosa ne odgovara stvarnoj volji stranaka.
13. Tužiteljica osporava pravilnu primjenu materijalnog prava navodeći u bitnom da Sporazum o raskidu Ugovora o radu nema formu propisanu čl. 105. ZR-a jer nije potpisan po obje strane, kao i da je bila primorana potpisati zahtjev za sporazumni prestanak Ugovora o radu, slijedom čega nije vezana takvom ponudom.
14. Odredbom čl. 105. ZR-a propisano je da sporazum o prestanku ugovora o radu mora biti sklopljen u pisanom obliku. Međutim, prema odredbi čl. 6. st. 4. ZR-a, na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se u skladu s naravi toga ugovora opći propisi obveznoga prava.
15. U prethodno izloženoj činjeničnoj situaciji (kojom je ovaj sud vezan – arg. iz čl. 386. ZPP-a), dakle kada je tužiteljica potpisala Zahtjev za sporazumni raskid ugovora o radu i poslodavac je taj zahtjev primio i potpisao je Sporazumni raskid radnog odnosa, odjavio tužiteljicu i upisao činjenicu prestanka radnog odnosa u radnu knjižicu, nakon čega niti je tuženik zvao tužiteljicu na rad niti je tužiteljica pokušala doći na posao, tada pravilno drugostupanjski sud nalazi da je predmetni ugovor o radu prestao sporazumom radnika i poslodavca (čl. 104. st. 4. ZR-a), tuženikovim prihvatom tužiteljičine ponude za sporazumni raskid ugovora o radu (čl. 262. ZOO-a).
16. Što se pak tiče navodnih mana volje na strani tužiteljice valja reći kako iz utvrđenja nižestupanjskih sudova ne proizlazi da sporazumni prestanak radnog odnosa ne bi odgovarao tužiteljičinoj pravoj volji niti je tužiteljica podnijela konstitutivnu tužbu za poništaj pravnog posla (čl. 331. ZOO-a). Stoga je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo.
17. Slijedom iznesenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, reviziju odbiti kao neosnovanu.
Zagreb, 20. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
