REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1061/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Mirna Peršić Kučalo, odvjetnica u Zagrebu, protiv I. tuženika HU, OIB [osobni identifikacijski broj], nepoznatog boravišta, kojeg zastupa privremena zastupnica Svjetlana Balek Roginić, odvjetnica u Zagrebu i II. tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj (po punomoćnici Mirni Peršić Kučalo, odvjetnici u Zagrebu i Ivi Žuvanić Štambuk, odvjetnici u Zagrebu) protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-735/2020-3 od 10. prosinca 2020., kojim je djelomično potvrđeno i djelomično preinačeno rješenje Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj Pn-453/2019-210 od 9. travnja 2020., na sjednici održanoj 20. svibnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

Odbija se revizija tužitelja.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana dok je žalba privremene zastupnice I. tuženika djelomično odbijena i djelomično prihvaćena tako da je prvostupanjsko rješenje preinačeno, tužitelju je naloženo nadoknaditi privremenoj zastupnici I. tuženika trošak postupka od 28.437,50 kn, kao i trošak iz žalbenog stadija postupka u iznosu od 437,50 kn.

2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-2771/2021-3 od 7. lipnja 2022., donesenim u postupku odlučivanja o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije, prihvaćen je prijedlog tužitelja i dopušteno mu je da podnese reviziju protiv drugostupanjskog rješenja u odnosu na pitanja:

„Da li postoji retroaktivna obveza tužitelja na podmirenje troškova privremene zastupnice koja je postavljena tuženiku rješenjem od 4. prosinca 2002. za parnične radnje koje su poduzete prije stupanja na snagu čl. 85. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 70/19) u vrijeme dok u Zakonu o parničnom postupku, niti u kojem drugom zakonu nije postojala norma kojom bi se obveza plaćanja tih troškova nametala tužitelju?

Da li prilikom donošenja odluke o trošku privremenom zastupniku tuženika (u osobi odvjetnika) sud pravilno primjenjuje Tarifu HOK umjesto Pravilnika o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika, pri određivanju visine takvih troškova?“.

3. Tužitelj je protiv drugostupanjskog rješenja podnio (dopuštenu) reviziju. Predlaže osporeno drugostupanjsko, kao i prvostupanjsko rješenje ukinuti.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1266/2022-2 od 4. travnja 2023. prihvaćena je revizija tužitelja te je preinačeno rješenje Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-735/2020-3 od 10. prosinca 2020. i odbijen je zahtjev privremene zastupnice I. tuženika na obvezivanje tužitelja naknaditi trošak zastupanja I. tuženika u cijelosti.

6. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1195/2024 od 9. srpnja 2024. ustavna tužba podnositeljice je usvojena, ukinuto je rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1266/2022-2 od 4. travnja 2023. i predmet vraćen Vrhovnom sudu na ponovni postupak.

7. U ponovljenom postupku, ispitavši pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena u smislu odredbe čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), imajući u vidu odredbu čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 99/99 i 29/02), ovaj sud ocjenjuje da je revizija neosnovana.

8. U ovome predmetu nije sporno:

- da je tužitelj **.**.1998., oko 01:00 sat, stradao u prostoru caffe bara Jane u trgovačkom centru Importanne, gdje je bio s prijateljem ĐU (koji je u tom događaju smrtno stradao), na način da je u jednom trenutku I. tuženik , koji se nalazio u istom prostoru, ustao od stola i počeo pucati iz pištolja po gostima, pri čemu je tužitelja pogodio u predio trbuha,

- da je tužitelj zadobio ozljede uslijed kojih je došlo do smanjenja opće životne i radne sposobnosti tužitelja u opsegu od 50%,

- da je u kaznenom postupku, koji se vodio pred Županijskim sudom u Zagrebu pod brojem K-19/99, 10. svibnja 1999., donesena presuda kojom je utvrđeno da je I. tuženik počinio navedeno kazneno djelo, ali u neubrojivom stanju,

- da je tužitelj u opisanom štetnom događaju pretrpio štetu, naknadu koje je potraživao tužbom podnesenom (uz ostalo) protiv I. tuženika i II. tuženice te protiv Importanne Centra d.o.o., Zagreb,

- da je u postupku radi naknade štete, a s obzirom da je njegovo mjesto boravka bilo nepoznato, rješenjem od 4. prosinca 2002., I. tuženiku postavljena privremena zastupnica u osobi Svjetlane Balek Roginić, odvjetnice iz Zagreba koja je I. tuženika tijekom postupka i zastupala.

9.1. Sporno je to je li tužitelj u obvezi naknaditi troškove privremene zastupnice postavljene I. tuženiku rješenjem suda od 4. prosinca 2002. s obzirom na važeći normativni i ustavnopravni okvir koji se navodi kako slijedi.

9.2. Odredbom čl. 8. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19 - dalje: ZPP/19) propisano je: „U članku 84. stavku 1. iza riječi: „sud će tuženiku“ dodaju se riječi: „na njegov trošak“.“, tako da odredba čl. 84. ZPP-a sada glasi: „Ako se u tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom pokaže da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženiku trajao dugo, tako da bi zbog toga za jednu ili obje stranke mogle nastati štetne posljedice, sud će tuženiku na njegov trošak postaviti privremenog zastupnika.“,

Odredbom čl. 9. ZPP/19, propisano je: „U članku 85. iza stavka 2. dodaje se stavak 3. koji glasi: Sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada privremenog zastupnika dužan je predujmiti tužitelj, osim ako se privremeni zastupnik postavlja tužitelju zbog razloga iz članka 84. stavka 2. točaka 4. i 5., na temelju rješenja suda protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba. Ako tužitelj ne predujmi ta sredstva u roku koji je odredio sud u svom rješenju, sud će tužbu odbaciti.“. - odredbe čl. 117. st. 2. istoga ZPP/19, prema kojoj: „Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe (...) članaka 8. i 9. (...) ovoga Zakona primjenjivat će se i na sve postupke u tijeku.“.

9.3. Na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 21. studenoga 2018. (broj Su-IV 148/2018), doneseno je pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojemu: „Sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada privremenog zastupnika tuženika je dužan predujmiti tužitelj, a troškovi predujma ulaze u parnični trošak, s time da je tuženik kojem je postavljen privremeni zastupnik, dužan nadoknaditi te troškove tužitelju.“.

9.4. U odluci broj U-III-499/2018 od 23. svibnja 2023. (www.usud.hr) u odnosu na položaj privremenog zastupnika, navedeno je:

„18. Ustavni sud ističe da država institutom privremenog zastupnika osigurava tužitelju odnosno tuženiku da negativni procesni razlozi koji leže na strani tuženika odnosno tužitelja neće onemogućiti vođenje parničnog postupka i istodobno osigurava tuženiku odnosno tužitelju na kojem leže takvi procesni razlozi da će njegova prava i interesi biti zaštićeni u tom postupku.

Na taj način država, postavljanjem, u skladu s člankom 27. Ustava, odvjetnika za privremenog zastupnika tuženiku ili tužitelju, ispunjava pozitivne obveze koje u parničnim postupcima, u kojima su u pogledu predmeta spora suprotstavljeni privatni interesi, proizlaze iz prava na sud kao sastavnog dijela prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava. Pri čemu valja istaknuti da su stranke (čiji su privatni interesi suprotstavljeni) fizičke i pravne osobe.

19. Imajući u vidu da je u parničnim postupcima, u pogledu predmeta spora, naglašen privatni interes, Ustavni sud ocjenjuje da su pozitivne obveze države u pogledu naknade i troškova za obavljanja dužnosti privremenog zastupnika (u načelu) ograničene na nadležnost za donošenje odluke o zahtjevu za isplatu naknade i troškova, odnosno da obveza isplate naknade i troškova koji pripadaju privremenom zastupniku tereti primarno onu osobu u čiju je korist privremeni zastupnik postavljen (a samo kada je to izuzetno zakonom propisano tereti državni proračun - vidi na primjer članak 189. OZ-a:116/03-5/15, odnosno članak 264. Obiteljskog zakona /'Narodne novine' broj 103/15., 98/19. i 47/20. - članak 35. Zakona o centru za posebno skrbništvo/), o čemu je nadležno tijelo javne vlasti ovlašteno odlučiti na zahtjev stranke ili privremenog zastupnika. U tom smislu Ustavni sud naglašava da razvoj zakonodavstva u Republici Hrvatskoj pokazuje da zakonodavac uvažava potrebu da gore navedeno načelo izrijekom potvrdi u mjerodavnim propisima. Naime, člankom 8. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ('Narodne novine' broj 70/19.; u daljnjem tekstu: ZoIDZPP:70/19) dopunjeni su stavci 1. i 5. članka 84. ZPP-a:53/91-89/14 na način da je propisano da sud privremenog zastupnika postavlja tuženiku odnosno tužitelju na njihov trošak, dok je člankom 9. ZOIDZPP -a:70/19 članku 85. ZPP-a:53/91-89/14 dodan stavak 3. kojim je propisano da je tužitelj u slučajevima propisanim člankom 84. stavkom 2. točkama 1. - 3. ZPP-a:53/91-89/14 obvezan predujmiti sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada privremenog zastupnika. Ustavni sud ocjenjuje da dikcija navedenih dopuna ne otklanja tumačenje prema kojemu sud, u slučaju kada je privremeni zastupnik postavljen osobi koja je prestala postojati (i nije ostavila imovinu iz koje se ti troškovi mogu podmiriti), s obzirom na sve okolnosti pojedinog slučaja, obvezu snošenja troškova privremenog zastupnika može nametnuti protivnoj stranci pod uvjetom da je na njezin zahtjev i u odlučnoj mjeri u njezinu korist postavljen privremeni zastupnik osobi koja je prestala postojati i da nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti da troškovi privremenog zastupnika padaju na teret državnog proračuna. U protivnom bi odvjetnicima (koji su u smislu članka 27. Ustava, te članka 84. stavka 2. i članka 89.a stavka 1. ZPP -a:53/91-89/14, u načelu dužni obnašati dužnost privremenog zastupnika - osim kada u smislu članka 9. Zakona o odvjetništvu /'Narodne novine' broj 9/94., 117/08., 50/09., 75/09., 18/11. i 126/21./ smiju odnosno dužni su uskratiti taj vid pravne pomoći i koji u smislu članka 18. navedenog zakona imaju pravo na naknadu/nagradu za svoj rad i naknadu troškova u vezi s obavljenim radom), bio nametnut prekomjerni teret koji za posljedicu ima povredu prava vlasništva (prava na mirno uživanje imovine) zajamčenog člankom 48. stavkom 1. Ustava.“.

10. Drugostupanjski sud je, ovdje, osporeni zahtjev privremene zastupnice I. tuženika ocijenio osnovanim i prihvatio (obvezujući tužitelja da ovoj naknadi trošak) obrazlažući: „...Prvostupanjski sud navodi da je postavljanje privremene zastupnice predložio tužitelj i da je to bilo u njegovom interesu kako bi se mogao provesti postupak radi naknade štete, pa je tužitelj dužan nadoknaditi privremenoj zastupnici trošak zastupanja tuženika HU. Sud utvrđuje opseg i visinu troškova koji se odnose na zastupanje u ukupnom iznosu od 30.937,50 kn te joj primjenom čl. 3. st. 2. Pravilnika o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika (NN br. 5/14) priznaje 50% nagrade koja bi privremenoj zastupnici pripadala po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12; 103/14; 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa) i nalaže tužitelju da privremenoj zastupnici isplati troškove u iznosu od 15.468,75 kn.

(...) U odnosu na žalbu tužitelja CU.

Žalba tužitelja temelji se na pogrešnom tumačenju relevantnog pravnog shvaćanja koje je zauzeto na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 21. studenog 2018. (broj: Su-IV 148/2018) koje glasi:

„Sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada privremenog zastupnika tuženika dužan je predujmiti tužitelj, a troškovi predujma ulaze u parnični trošak, s time da je tuženik kojem je postavljen privremeni zastupnik, dužan nadoknaditi te troškove tužitelju“.

Takvim pravnim shvaćanjem koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, predviđena je obveza tužitelja da predujmi troškove postavljanja i rada privremenog zastupnika tuženika, ali i da u konačnici plati njegove troškove, time da troškovi predujma ulaze u parnični trošak koji tužitelj može potraživati od tuženika kojem je postavljen privremeni zastupnik i koje mu je onda tuženik dužan nadoknaditi. U tom kontekstu, a polazeći od citiranog pravnog shvaćanja, nije relevantno pozivanje tužitelja na odluku ovoga suda poslovni broj Gž-2788/2016 od 12. listopada 2017. Posljedično, nije u pravu tužitelj kada u žalbi tvrdi da bi prema tom pravnom shvaćanju on bio dužan eventualno predujmiti sredstva za pokriće troškova privremenog zastupnika tuženika postavljenog pred sudom, ukoliko ga sud pozove na takav predujam.

Zbog navedenog, nalogom tužitelju da privremenoj zastupnici nadoknadi trošak postupka, pa i u konkretnoj situaciji kada je tužitelj uspio s tužbenim zahtjevom u odnosu na tog tuženika, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo i nije osnovan taj žalbeni razlog na koji tužitelj upućuje sadržajem žalbe, a na koji ovaj sud pazi i po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. u vezi čl. 381. ZPP -a. (...) U odnosu na žalbu privremene zastupnice.

U pravu je privremena zastupnica kada tvrdi da je ona u smislu odredbi Zakona o parničnom postupku imala položaj zakonske zastupnice, a ne posebne skrbnice, obzirom da je u čl. 84. st. 1. ZPP-a propisano da ako se u tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom pokaže da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženiku trajao dugo, tako da bi zbog toga za jednu ili obje stranke mogle nastati štetne posljedice, sud će tuženiku na njegov trošak postaviti privremenog zastupnika. Odredbom čl. 117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 70/19) propisana je primjena navedenih odredaba na sve postupke u tijeku.

Stoga nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 3. st. 2. Pravilnika o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika, temeljem koje je prvostupanjski sud za 50% smanjio nagradu koja privremenoj zastupnici pripada prema odredbama Tarife, pa je u tom dijelu pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Iako je točna žalbena tvrdnja da se prvostupanjski sud nije pozvao na niti jednu konkretnu odredbu materijalnog prava, osim što se pogrešno pozvao na odredbu čl. 3. st. 2. Pravilnika o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika, sadržaj obrazloženja upućuje na primjenu odredaba čl. 84. st. 1. i čl. 85. st. 3. ZPP-a. Kod toga u ovom stadiju postupka nije više od značaja okolnost da prvostupanjski sud nije pozvao tužitelja da predujmi troškove privremene zastupnice pod prijetnjom odbacivanja tužbe, jer propust suda da postupi sukladno odredbi čl. 85. st. 3. ZPP -a nije bio od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude u smislu odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.

Kako je ovaj sud prihvatio dio žalbenih navoda tužitelja u vezi opsega i visine troškova koje je prvostupanjski sud priznao privremenoj zastupnici tuženika, ali i da je prihvatio žalbenu tvrdnju privremene zastupnice da nije bilo osnove za 50% smanjenja nagrade, već da nagradu treba priznati u cijelosti prema odredbama Tarife, to privremena zastupnica osnovano potražuje trošak prvostupanjskog postupka u ukupnom iznosu od 28.437,50 kn ...“.

11. Takvo shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

12. Prvim revizijskim pitanjem problematizira se tko snosi trošak zastupanja privremeno odsutne stranke po privremenom zastupniku za razdoblje prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 70/19), odnosno prije zauzimanja pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-148/2018 od 21. studenoga 2018., jer se upravo u tom normativnom i interpretativnom vakuumu pojavila dvojba:

- tereti li obveza naknade drugu stranku (u čiju je korist privremeni zastupnik postavljen), ili

- pada li taj trošak na državu, kao nositelja odgovornosti za osiguranje učinkovitog funkcioniranja pravosuđa.

Ovaj sud je, radi osiguranja pravne sigurnosti i jedinstvene primjene prava, razmotrio tada važeći tekst čl. 84. i 85. ZPP-a (prije izmjena iz 2019.), opća pravila o parničnom trošku (čl. 154. i dr. ZPP-a), svrhu instituta privremenog zastupnika te ustavnopravne zahtjeve zaštite prava vlasništva i prava na pravično suđenje.

13. Slijedom ranije navedenog normativnog i ustavnosudskog okvira, valja zaključiti da je zakonodavac donošenjem odredbe čl. 8. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19), kojim je u čl. 84. st. 1. ZPP-a izrijekom normirao pitanje konačnog tereta troškova privremenog zastupanja. Nadalje, izričitom odredbom čl. 117. st. 2. ZPP/19 propisano je da se, iznimno od općeg pravila o vremenskom važenju procesnih propisa, odredbe čl. 8. i 9. toga Zakona primjenjuju i na sve postupke u tijeku. Time je zakonodavac navedenim odredbama dao neposredno i retroaktivno procesno djelovanje u odnosu na neriješene postupke, otklanjajući svaku dvojbu u pogledu njihove vremenske primjene.

14. Takvim normativnim zahvatom zakonodavac je popunio dotadašnju pravnu prazninu u pogledu izričitog uređenja konačnog snošenja troškova privremenog zastupnika, koja je u praksi bila razrješavana putem pravnih shvaćanja sudova i tumačenjem općih pravila o parničnom trošku. Uvođenjem formulacije „na njegov trošak“ te propisivanjem obveze predujma (čl. 85. st. 3. ZPP-a), uspostavljen je cjelovit i povezan normativni režim koji razdvaja procesnu obvezu predujmljivanja od konačne obveze snošenja troška.

15. Stoga se ima smatrati da od stupanja na snagu ZPP/19 više ne postoji pravna praznina u pogledu pitanja tko snosi trošak postavljanja i rada privremenog zastupnika, niti u pogledu primjene tih odredaba na postupke koji su već bili u tijeku, budući da je zakonodavac to pitanje izrijekom jasno uredio.

16. Važno je istaknuti da je institut privremenog zastupnika procesni mehanizam kojim država osigurava vođenje postupka unatoč procesnim smetnjama na strani jedne stranke. No, kako je obrazložio Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III- 499/2018 od 23. svibnja 2023., pozitivne obveze države u pravilu su ograničene na normativno uređenje i odlučivanje o zahtjevu za naknadu, dok obveza isplate naknade privremenom zastupniku primarno tereti osobu u čiju je korist zastupnik postavljen, osim ako je zakonom izrijekom propisano drukčije. Ustavni sud je pritom posebno naglasio da odvjetnik, koji je sukladno Ustavu i zakonu dužan prihvatiti dužnost privremenog zastupnika, ne smije ostati bez naknade za obavljeni rad, jer bi to predstavljalo prekomjeran teret i zadiranje u pravo na mirno uživanje vlasništva. Slijedom toga, za razdoblje prije izričitih zakonskih izmjena iz 2019. godine, primjena materijalnog prava mora osigurati učinkovitu zaštitu prava privremenog zastupnika na naknadu, spriječiti da nerazmjerni teret pada na odvjetnika i uvažiti privatnopravnu narav parničnog postupka u kojem su suprotstavljeni privatni interesi stranaka. Mogućnost prema kojem sud može odlučiti da troškovi padaju na teret sredstava suda (državnog proračuna), predstavlja iznimku koja dolazi u obzir samo kada su za to ispunjene pretpostavke, ali to nije opće pravilo za financiranje rada privremenih zastupnika, već korektivni mehanizam u posebnim situacijama, koji u konkretnom nije ispunjen.

17.1. Zaključno, u razdoblju prije normativnog razjašnjenja 2019. godine postojala je interpretativna neujednačenost, ali ne i pravna praznina u smislu potpunog izostanka pravnog temelja za naknadu. Tumačenjem tada važećih odredaba ZPP -a, u svjetlu stajališta Ustavnog suda, proizlazi da obveza naknade primarno ne tereti državu, već stranku u čiju je korist privremeni zastupnik postavljen, kojem je bilo u interesu da se otkloni procesna smetnja za vođenje postupka (radi nepoznatog boravišta tuženika) i to postavljenjem privremenog zastupnika od strane suda (čl. 2. i čl. 84. st. 2. toč. 4. ZPP-a). Takvo tumačenje osigurava ravnotežu između prava odvjetnika na naknadu za rad, prava stranaka na pristup sudu i pravično suđenje, te odgovornosti države za normativno i institucionalno funkcioniranje pravosuđa, a istodobno sprječava da privremeni zastupnik ostane bez naknade za rad obavljen prije zauzimanja pravnog shvaćanja iz 2018. godine i normativnih izmjena koje se izričitim slovom Zakona primjenjuje na sve postupke u tijeku.

17.2. Stoga je, odgovor na prvo pravno pitanje pozitivan, odnosno postoji retroaktivna obveza tužitelja na podmirenje troškova privremene zastupnice koja je postavljena tuženiku rješenjem od 4. prosinca 2002. za parnične radnje koje su poduzete prije stupanja na snagu čl. 85. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19) u vrijeme dok u Zakonu o parničnom postupku, niti u kojem drugom zakonu nije postojala norma kojom bi se obveza plaćanja tih troškova nametala tužitelju te je sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada privremenog zastupnika tuženika dužan predujmiti tužitelj, a troškovi predujma ulaze u parnični trošak, s time da je tuženik kojem je postavljen privremeni zastupnik, dužan nadoknaditi te troškove tužitelju.

18. Drugim revizijskim pitanjem, problematizira se primjenjuje li sud, prilikom donošenja odluke o trošku privremenog zastupnika tuženika (u osobi odvjetnika), pravilno Tarifu HOK umjesto Pravilnika o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika pri određivanju visine tih troškova.

19. Drugostupanjski sud je ocijenio da je prvostupanjski sud, odlučujući o zahtjevu za naknadom troškova zastupanja odvjetnice Svjetlane Balek Roginić kao privremene zastupnice I. tuženika, pogrešno primijenio odredbe Pravilnika o visini i načinu isplate naknade za skrbnika, priznajući naknadu za obavljene opravdane radnje u postupku u visini 50% nagrade za rad koja bi privremenom zastupniku pripadala sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te je stoga preinačio prvostupanjsko rješenje i naložio tužitelju nadoknaditi privremenoj zastupnici I. tuženika u iznosu od 28.437,50 kn.

20. Odredbom čl. 244. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 103/15 i 98/19 - dalje: ObZ) određeno je da se osobi kojoj je najmanje tri mjeseca nepoznato boravište ili nije dostupna, a nema punomoćnika, u postupcima koji su pokrenuti i vode se pred sudom ili javnopravnim tijelima, tijelo pred kojim se vodi određeni postupak imenovat će privremenog zastupnika, osim ako je toj osobi imenovan posebni skrbnik sukladno čl. 241. st. 1. toč. 2. tog Zakona.

21. Odredbom čl. 264. st. 2. ObZ određeno je da će ministar nadležan za poslove socijalne skrbi propisat pravilnikom visinu iznosa i način isplate naknade i troškova za skrbnika i posebnog skrbnika koji nije zaposlenik Centra za posebno skrbništvo iz čl. 263. ovoga Zakona i naknade iz st. 1. tog članka.

22. Visina naknade određuje se prema Pravilniku o visini i načinu isplate naknade za skrbnika („Narodne novine“, broj 5/14) i to čl. 3. koji glasi:

„1. Naknada za skrbnika za poseban slučaj (posebnog skrbnika) za obavljanje pravnih poslova određuje se u iznosu do 500 kuna ( slovima: petsto kuna).

2. Naknada za obavljanje pravnih poslova skrbnika za poseban slučaj (posebnog skrbnika) koji je odvjetnik, određuje s u iznosu od 50% nagrade za rad koja bi mu pripadala sukladno Odvjetničkoj tarifi.

3. Naknada za skrbnika za poseban slučaj isplaćuje se jednokratno po obavljenom poslu.“.

23. Nadalje, odredbom čl. 84. st. 1. ZPP-a određeno je da ako se u tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom pokaže da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženiku trajao dugo, tako da bi zbog toga za jednu ili obje stranke mogle nastati štetne posljedice, sud će tuženiku na njegov trošak postaviti privremenog zastupnika.

24. Kao što je već ranije navedeno vezano za prvo postavljeno revizijsko pitanje , ponavlja se da je odredbom čl. 85. st. 3. ZPP-a propisano da je sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada privremenog zastupnika dužan predujmiti tužitelj, osim ako se privremeni zastupnik postavlja tužitelju zbog razloga iz čl. 84. st. 2. toč. 4. i 5. ZPP- a na temelju rješenja suda protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba. Ako tužitelj ne predujmi ta sredstva u roku koji je odredio sud u svom rješenju, sud će tužbu odbaciti. Ta zakonska odredba je u ZPP unijeta čl. 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19) koji je u čl. 117. st. 2. propisao da će se odredba čl. 9. toga Zakona primjenjivati i na sve postupke u tijeku.

25. Iz svega navedenog proizlazi da ZPP ne propisuje izrijekom pravo, visinu i način isplate naknade za rad privremenog zastupnika, pa ni onoga postavljenog stranci u osobi odvjetnika, dok bi iz citiranih odredaba ObZ proizlazilo da je zakonska pozicija skrbništva za posebne slučajeve organizirana kao poseban institut unutar skrbništva u općem smislu.

26. Dakle, postoji razlika između privremenog zastupnika-odvjetnika kojeg postavlja sud na temelju odredbe čl. 84. st. 1. ZPP-a te posebnog skrbnika imenovanog od strane nadležnog Centra za socijalnu skrb po odredbama čl. 218. ObZ do čl. 246. ObZ. Prema odredbi čl. 218. ObZ, skrbništvo je oblik zaštite djeteta bez roditeljske skrbi, osobe lišene poslovne sposobnosti i osobe koja nije iz drugih razloga u mogućnosti štititi svoja prava i interese.

27. Kada je privremeni zastupnik postavljen odlukom suda za potrebe određenog parničnoga postupka, zbog razloga propisanog odredbama ZPP, kao u konkretnom slučaju, tada ne postoji nadležnost Hrvatskog zavoda socijalni rad za postavljanje skrbnika. Stoga se, na privremenog zastupnika kojeg imenuje sud ne odnose propisi o naknadi troškova na teret sredstava socijalne skrbi, već su u pitanju troškovi zastupanja odvjetnika na koji se odnose odredbe o parničnim troškovima (čl. 151. ZPP- a).

28. Slijedom navedenog, shvaćanje drugostupanjskog suda vezano za primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika sukladno je pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u odluci broj Rev-169/2021-2 od 11. siječnja 2023. (kao i Rev- 876/2024-2 od 11. rujna 2024., Rev-1913/2022-2 od 22. ožujka 2023. i dr.), koje se reafirmira ovom odlukom, i koje glasi:

„Troškove vezane za zastupanje tuženika kome je sud postavio privremenog zastupnika - odvjetnika prethodno snosi tužitelj. O zahtjevu privremenog zastupnika za naknadu troškova zastupanja odlučuje sud koji ga je postavio. Privremeni zastupnik postavljen iz redova odvjetnika ima pravo na naknadu prouzročenih troškova na ime zastupanja tuženika prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Troškovi koje je tužitelj prethodno snosio, vezano za zastupanje tuženika po privremenom zastupniku, ulaze u ukupne parnične troškove tužitelja, a odluku o tome hoće li ih u konačnici snositi tuženik, kojeg je zastupao privremeni zastupnik, donosi sud ovisno o uspjehu stranaka u postupku.“.

29. Stoga je odlučeno kao u izreci na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 20. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić