REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4603/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse, Mirjane Magud i Slavka Pavkovića članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog braniteljskog dragovoljačkog nogometnog kluba Mosor - Sveti Jure (HBDNK Mosor - Sv.Jure) iz Žrnovnice, Hrvatskih velikana 36, OIB 47921109167, kojeg zastupa punomoćnik Carmen Ivančević Marinković odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ivančević Marinković & partneri d.o.o. u Splitu, protiv tuženika Grada Splita, OIB 78755598868, Split, Obala kneza Branimira 17, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije, protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-455/2023-3 od 7. svibnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1458/2019-38 od 28. listopada 2022., na sjednici održanoj 20. svibnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja se odbija.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije, protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-455/2023-3 od 7. svibnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1458/2019-38 od 28. listopada 2022.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelj postavlja pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu koja glase:
„1. Čini li drugostupanjski sud bitnu povredu odredbi parničnog postupka ukoliko u svojoj odluci, kojom potvrđuje odluku prvostupanjskog suda, osnovanost takve odluke prvostupanjskog suda potkrijepljuje razlozima na kojima se takva prvostupanjska odluka uopće ne zasniva?
2. Je li sud ovlašten ocjenjivati valjanost ugovora o ortakluku između HNK
Mosor i Lavčević d.d. od 07.02.1997.?
3. Je li dopušteno naknadno utvrđivati poslovni odnos kojeg nitko nije sporio tijekom postupka. Tim prije što je taj ortački ugovor i taj ortački odnos u cijelosti realiziran?
4. Je li vođenje parnice oko suvlasništvo nekretnine u koju su vršena ulaganja utječe na zastarni rok, budući je jasno da se za uložena sredstva u nekretninu može teret samo vlasnika nekretnine?“.
3. Nadalje, tužitelj navodi da su mu u nižestupanjskim postupcima povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine-Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - dalje: Konvencija) i to pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 29. st. 1. Ustava i pravo na jednakost osiguranog odredbom čl. 14. st. 2. Ustava.
4. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
5. Postupajući u skladu sa odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj je sud ocijenio da pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.
5.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 4.255.000,00 kn na ime ulaganja u poslovno športski objekt „F“ u Žrnovnici, koji je nesporno u vlasništvu tuženika. Drugostupanjski sud prihvaća utvrđenje i zaključak prvostupanjskog suda , da su tijekom 2003. u predmetni objekt izvršena ulaganja u vrijednosti 1.150.910,56 tadašnjih DEM, ali da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je upravo on izvršio navedena ulaganja iz vlastite imovine, slijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen. Pored navedenoga razloga za odbijanje tužbenog zahtjeva (jer tužitelj nije dokazao da je izvršio ulaganja u predmetni prostor iz vlastite imovine) drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke navodi podredno i to da tužitelj nije dokazao da bi imao ovlaštenje od strane drugoga ortaka za primanje ispunjenja u smislu odredbe čl. 648. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) kao i to da bi bio osnovan istaknuti prigovor zastare od strane tuženika (koji je prigovor istaknut u odgovoru na tužbu).
5.2. Stoga, odgovor na prvo, treće i četvrto pitanje nije od utjecaja na odluku u sporu, jer se ta pitanja odnose na osporavanje pravilnosti razloga za odbijanje tužbenog zahtjeva, koje je drugostupanjski sud u pobijanoj odluci iznio - samo podredno.
5.3. U odnosu na drugo postavljeno pitanje navodi se da je to pitanje usko vezano uz okolnosti konkretnog slučaja, slijedom čega nema element univerzalnosti da bi se moglo smatrati da se radi o pravnom pitanju važnom ne samo za odluku u ovom sporu nego i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
6. Navodi se i to da iz sadržaja postavljenih pitanja i cjelokupnog obrazloženja prijedloga za dopuštenje revizije, jasno proizlazi da tužitelj kroz bitne povrede odredaba parničnog postupka i povrede temeljnih ljudskih prava, ustvari osporava utvrđeno činjenično stanje i preocjenjuje izvedene dokaze pa u odnosu na to nisu ostvareni uvjeti za intervenciju ovoga suda u smislu dopuštenja revizije.
7. U odnosu na tvrdnje tužitelja da je pred nižestupanjskim sudovima došlo do povrede njegova prava na pravično suđenje te povrede načela jednakosti, ocjena je ovoga suda da iz razloga jer je tužitelju bilo omogućeno da se izjašnjava o zahtjevima i navodima tuženika iznosi činjenice i predlaže odgovarajuće dokaze te na taj način sudjeluje u postupku i s obzirom na to da su sudovi odgovorili na sve odlučne navode tužitelja, ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravo na pravično suđenje niti da je došlo do povrede načela jednakosti. Nadalje, drugostupanjska presuda je detaljno obrazložena te se ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga niti po ovoj osnovi (čl. 385.a st. 2. ZPP-a) nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervencijom ovoga suda u smislu dopuštenja revizije.
8. Slijedom svega navedenoga, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a riješeno je kao u izreci pod stavkom I., dok je na temelju odredbe čl. 389.a ZPP-a riješeno kao u izreci pod stavkom II.
Zagreb, 20. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
