REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-5495/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr.sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Jagićeva 33, OIB 26187994862, kojeg zastupa punomoćnica Adrijana Jovanović, odvjetnica iz Rijeke, protiv tuženika Lovačko društvo „Vepar“ Pazin, OIB 65491143638, Pazin, 154. brigade Hrvatske vojske 19, kojeg zastupa punomoćnik Massimo Činić, odvjetnik u Zagrebu i umješača na strani tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 282, kojeg zastupa punomoćnik Antonio Šćulac, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri, Pisarnica Rijeka, radi isplate, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3268/2025-2 od 22. kolovoza 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-223/2023-65 od 9. lipnja 2025., na sjednici održanoj 20. svibnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio ovom sudu prijedlog da mu se dopusti podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3268/2025-2 od 22. kolovoza 2025., zbog pravnih pitanja koje smatra važnima za odluku u sporu i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, a koja glase:
„1. Odgovara li lovoovlaštenik za štetu nastalu u naseljenom mjestu, s obzirom na zakonsku zabranu ustanovljenja lovišta u naseljima i obvezu jedinica lokalne samouprave da izrade Program zaštite divljači?
2. Može li se propust lovoovlaštenika da zatraži postavljanje prometne signalizacije i opreme smatrati osnovom za njegovu pasivnu legitimaciju u parnici za naknadu štete zbog naleta vozila na divljač?
3. Odgovara li lovoovlaštenik za štetu ukoliko se u postupku nesporno utvrdi da šteta nije nastala zbog provođenja lova (čl. 80. stavak 6. Zakona o lovstvu, NN: 99/18, 32/19 i 32/20)?
4. Je li divljač na cesti „opasna stvar“?
5. Je li tužitelj dužan dokazati postojanje propusta/štetne radnje tuženika kao lovoovlaštenika i uzročne veze između konkretne štetne radnje i nastale štete, kada bi divljač bila opasna stvar te kada bi tuženik odgovarao za štetu po principu uzročnosti (objektivna odgovornost)?“
1.2. Smatra da je riječ o pitanju u pogledu kojeg postoji suprotna praksa, pri tom ukazujući na pravna shvaćanja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni brojevi: Pž-3870/2022-2 od 06. studenoga 2023., Pž-1812/2024-2 od 19. kolovoza 2024., Pž-2806/2022-6 od 19. studenoga 2024. i Pž-3861/2024-2 od 19. studenoga 2024.
1.3. Tuženik ujedno prijedlog za dopuštenje revizije podnosi i stoga što tvrdi da mu je je u drugostupanjskom postupku, zbog osobito teške povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje.
2. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.
3. Postupajući u skladu s čl. 385.a, čl. 387. st. 1. i čl. 389.b st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), revizijski je sud ocijenio da pravna pitanja postavljena u prijedlozima za dopuštenje revizije nisu važna pitanja za odluku u sporu i ujedno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
4. Predmet spora je regresni zahtjev s osnove isplate naknade štete tužiteljevom osiguraniku iz prometne nezgode do koje je došlo uslijed naleta vozila na srnu koja je izletjela na nerazvrstanu cestu, a usmjeren prema tuženiku kao osobi koja gospodari lovištem.
5. Tuženik je u prijedlogu naznačio pravna pitanja koja smatra važnima za odluku u ovom sporu, kao i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Međutim, uz činjenicu da se pitanja svode na opširno preispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja i primjene odredaba ZPP te materijalnopravnih odredaba prilikom donošenja odluke u okolnostima slučaja ovog konkretnog predmeta, tuženik, osim paušalne tvrdnje da su pitanja važna radi osiguranja jednakosti sviju pred zakonom, nije konkretno iznio sadržajne razloge zbog kojih bi odgovor na navedena pitanja bio važan ne samo za odluku u sporu, već i osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, odnosno za razvoj sudske prakse.
6. Za napomenuti je da je revizijski sud u nizu svojih odluka u podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama već zauzeo pravno shvaćanje prema kojem se, u bitnom, u postupcima koji se vode radi naknade štete uslijed naleta divljači na vozilo na javnoj cesti primarno treba utvrditi postoje li činjenice koje upućuju na odgovornost vozača vozila za nastalu štetu pa, ako takve činjenice ne postoje, za naknadu štete će odgovarati lovovlaštenik lovišta iz kojeg je divljač istrčala na javnu cestu, uz iznimku činjeničnih i pravnih situacija u kojoj pravna osoba koja gospodari javnom cestom na zahtjev lovoovlaštenika nije postavila znak opasnosti "divljač na cesti" ili nije javnu cestu zaštitila drugom propisanom opremom, jer je u tom slučaju odgovorna upravo ona. Pobijana presuda se temelji na podudarnom pravnom shvaćanju.
7. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
8. U vezi dijela prijedloga za dopuštenje revizije koji se tiče povrede prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90., 135/97., 8/98. - službeni pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - službeni pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - službeni pročišćeni tekst, 76/10., 85/10. - službeni pročišćeni tekst, 5/14. i 69/17), odnosno čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori br. 18/97., 6/99. - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02., 1/06. i 13/17. - dalje: Konvencija), ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o svim navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojoj je presudi drugostupanjski sud odgovorio na sve odlučne navode te posebno obrazložio zbog čega smatra tuženika odgovornim na naknadu štete. Donesena presuda je dostatno obrazložena te se ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje.
9. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP - zbog pravnih pitanja koje tuženik smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.
10. Kako tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred drugostupanjskim sudom povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, valjalo je u tom dijelu prijedlog za dopuštenje revizije odbaciti na osnovi odredbe čl. 389.a st. 3. i st. 4. ZPP te riješiti kao u toč. II. izreke.
Zagreb, 20. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Ante Perkušić
Revd-5495/2025-2-1
IZDVOJENO MIŠLJENJE
Suca Đura Sesse
U predmetu ovog suda Revd-5495/2025
sa zahtjevom da se ovo odvojeno mišljenje dostavi strankama i i odluku objavi na mrežnim stranicama ovog suda
1. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik između ostalog predlaže da mu se dopusti podnošenje revizije i zbog pitanja koja glase:
„1. Odgovara li lovoovlaštenik za štetu nastalu u naseljenom mjestu, s obzirom na zakonsku zabranu ustanovljenja lovišta u naseljima i obvezu jedinica lokalne samouprave da izrade Program zaštite divljači?
2. Može li se propust lovoovlaštenika da zatraži postavljanje prometne signalizacije i opreme smatrati osnovom za njegovu pasivnu legitimaciju u parnici za naknadu štete zbog naleta vozila na divljač?
3. Odgovara li lovoovlaštenik za štetu ukoliko se u postupku nesporno utvrdi da šteta nije nastala zbog provođenja lova (čl. 80. stavak 6. Zakona o lovstvu, NN: 99/18, 32/19 i 32/20)?
4. Je li divljač na cesti „opasna stvar“?
5. Je li tužitelj dužan dokazati postojanje propusta/štetne radnje tuženika kao lovoovlaštenika i uzročne veze između konkretne štetne radnje i nastale štete, kada bi divljač bila opasna stvar te kada bi tuženik odgovarao za štetu po principu uzročnosti (objektivna odgovornost)?“.
2. Većina u vijeću smatra da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenje revizije jer smatra kako slijedi:
„Za napomenuti je da je revizijski sud u nizu svojih odluka u podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama već zauzeo pravno shvaćanje prema kojem se, u bitnom, u postupcima koji se vode radi naknade štete uslijed naleta divljači na vozilo na javnoj cesti primarno treba utvrditi postoje li činjenice koje upućuju na odgovornost vozača vozila za nastalu štetu pa, ako takve činjenice ne postoje, za naknadu štete će odgovarati lovovlaštenik lovišta iz kojeg je divljač istrčala na javnu cestu, uz iznimku činjeničnih i pravnih situacija u kojoj pravna osoba koja gospodari javnom cestom na zahtjev lovoovlaštenika nije postavila znak opasnosti "divljač na cesti" ili nije javnu cestu zaštitila drugom propisanom opremom, jer je u tom slučaju odgovorna upravo ona.“
3. To smatram pogrešnim, ne slažem se s odlukom većine u vijeću.
4. Odredbom čl. 385.a st.1. Zakona o parničnom postupku propisano je: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, osobito
Revd-5495/2025-2-1
- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili
- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena ili
- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena ili
- ako je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.
5. Prema mom skromnom mišljenju baziranje odluka ovog suda na konceptu odgovornosti za štetu kao imaoca opasne stvari, uz primjenu pravila o ekskulpaciji od dogovornosti imaoca opasne stvari, na što se u svode razlozi većine u vijeću nije pravilan.
6. Opasna stvar u smislu odredbi čl. 1045. st. 3. ZOO i čl. 1064. ZOO je svaka ona stvar, pokretna ili nepokretna, koju, po prirodi stvari čovjek može nadgledati (kontrolirati) i koje položaj ili uporaba, svojstvo ili samo postojanje znači određenu opasnost za okolinu tako da mora biti nadgledana i uporabljivana s osobitom pozornošću.
7. U tom smislu smatram da odgovor na pitanje je li nešto opasno, ocjenjuje se u odnosu na postojanje opasnosti stvari ili bića u odnosu za okolinu. Divljač sama po sebi se po ocjeni ovog suda ne može smatrati opasnošću za okolinu. Teško se može uopće zamisliti kako bi to bilo koja divljač mogla biti opasna za bilo što ili bilo koga. Jednako je i sa divljači na cesti.
Automobili na cesti su opasne stvari za okolinu (ljude), pa i za divljač, a ne i obrnuto. U protivnom, jednako bi mogli reći da je i čovjek na cesti opasna stvar, jer se neželjeni udarac automobilom u čovjeka na cesti ne razlikuje mnogo od udarca u divljač. Zato bi bilo poželjno u sudskoj praksi jednom zauvijek napustiti tumačenje o divljači na cesti kao opasnim stvarima, ma koliko i kada se ranije to po ocjeni ovog suda pogrešno dopustilo.
8. Ovdje treba dodati da je sukladno odredbi čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje: ZOO) šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, a iz odredbe čl. 1064. istog zakona slijedi da za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi.
9. Opasna stvar je svaka pokretna ili nepokretna stvar koja čini povećanu opasnost prouzročenja štete za okoliš u kojem se nalazi, bilo svojim samim postojanjem, uporabom, osobitim položajem, osobinama ili nedostacima, pri čemu te opasnosti
Revd-5495/2025-2-1
postoje unatoč poduzetim posebnim mjerama sigurnosti jer stvar nije u potpunoj kontroli njezina imatelja.
10. Da bi postojala odštetna odgovornost od opasne stvari nužno je da postoji njen vlasnik ili njen imalac, a to znači da postoji i osoba koja ima vlast nad tom stvari i koja makar od te stvari postoji povećana opasnost upravlja i nadzire tu stvar tako da ona ne bude uzrok štete.
11. Dakle, da bi postojala odštetna odgovornost vlasnika ili imaoca mora se raditi o takvoj stvari s kojim je moguće upravljati, koju je moguće nadzirati, koju je moguće ograničiti.
12. Jasno je da divljač nije takva stvar, jer se nju ako je slobodna u prirodi ne može nadzirati, njeno kretanje se ne može predvidjeti, njeno ponašanje ne može biti ni na koji način ograničiti ili njime upravljati.
13. Zato smatram da se usprkos prevladavajućoj, ali istovremeno i mehaničkoj primjeni odredbi ZOO-a divljač ne može smatrati opasnom stvari iz koje činjenice bi se izvlačila odštetna odgovornost lovačkog društva.
14. S tim u svezi, ako se djelatnost lovačkog društva svodi na iskorištavanje i upravljanjem lovištem, tada bi se moglo raditi o djelatnosti koja bi eventualno mogla biti opasna djelatnost, no to nadilazi pitanja ovog konkretnog spora.
15. I na kraju, s obzirom na činjenične okolnosti ovog spora (nalet vozila na divljač na kolniku) po mom sudu opasnu stvar predstavlja kolnik na kojem se nalazi divljač, a ne divljač sama po sebi.
16. Zato o pitanjima koja problematiziraju pitanje odštetne odgovornosti na osnovi divljači kao opasne stvari ovisi odluka u ovom sporu, imajući u vidu gore navedenu argumentaciju, pa bi stoga trebalo dopustiti podnošenje revizije.
17. Osim toga vlasnik divljači u Republici Hrvatskoj nije pojedinac, već je divljač dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu (članak 3. Zakona o lovstvu). Divljač u lovištu smatra se vlasništvom Republike Hrvatske, a pravo lova na lovištu stječe lovoovlaštenik, koji ima ovlast gospodarenja divljači, uključujući uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači i njezinih dijelova (članak 21. i članak 2. točke 4. Zakona o lovstvu). Lovoovlaštenik stječe pravo lova na temelju zakona i ugovora, ali samim time ne postaje vlasnik divljači, jer divljač je slobodno živa i neprekidno se kreće, te nema stalnog gospodara (presuda Ustavnog suda RH od 18. lipnja 2019. broj. U- I/4249/2018).
18. S prednjim u svezi, prema prilično stabilnoj, ali po mom mišljenju također praksi koja trpi brojne kritike izraženoj u primjerice odlukama Rev-688/06, Rev-3094/17 ili Rev-335/23 za štetu koja potječe od opasne stvari, poput puške, odgovoran je njezin vlasnik, u ovom slučaju Republika Hrvatska, sukladno članku 1064. Zakona o obveznim odnosima. Republika Hrvatska odgovara za štetu nastalu trećim osobama uporabom vatrenog oružja u njezinom vlasništvu, osim ako postoje pretpostavke za
Revd-5495/2025-2-1
oslobođenje od odgovornosti propisane zakonom. Odgovornost je objektivna, što znači da se odgovara bez obzira na krivnju (čl. 1045. st. 3. i čl. 1064. ZOO), pa bi to onda značilo da ako se kao bezrezervno prihvati shvaćanje da je divljač opasna stvar tada bi za štetu bila odgovorna Republika Hrvatska, a ne lovačko društvo.
Zagreb, 20. svibnja 2026.
Sudac:
Đuro Sessa
