REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-5095/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lenke Ćorić, predsjednika vijeća, Ivane Mlinarić, suca izvjestitelja i Gordana Zubaka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Proizvodnja-regeneracija d.o.o. u stečaju, Zagreb, Planinska 11/A, OIB: 29904822134, kojeg zastupa punomoćnik Stjepan Brčić, odvjetnik u Zagrebu, Petrinjska 9, protiv tuženika HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB: 39901919995, radi isplate 622.656,28 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-5569/2014 od 19. studenoga 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-5569/2014 od 19. studenoga 2025. u pobijanoj točki I. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-5569/2014 od 19. studenoga 2025.

- u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 613.384,42 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na iznose od 499.107,97 EUR, na iznos od 107.702,29 EUR i na iznos od 6.576,02 EUR teku od 9. siječnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za osam postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. po do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana;

- u točki II. izreke (koja nije predmet žalbenog postupka) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa od 9.271,86 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje od 9. siječnja 2013. do isplate teku na iznose od 7.413,71 EUR, 1.751,26 EUR i 104,24 EUR;

Rješenjem sadržanim u istoj odluci (koje ni izričito ni sadržajno ne pobija nitko, pa nije predmet ovog žalbenog postupka)

- u točki I. ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika mr.sc. Jozo Rotim iz Zagreba, Trg J.F.Kennedya 6b, poslovni broj

Ovrv-772/2013 od 15. ožujka 2013.;

- u točki II. naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 294.485,46 EUR, u roku od 15 (petnaest) dana;

- u točki III. odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 73.871,31 EUR.

2. Tako je prvostupanjski sud odlučio o tužiteljevom zahtjevu za naknadu iznosa sadržanih u računima broj 1200356 i 1200358 za izvedene radove na sanaciji kolodvora odnosno kolodvorske zgrade u [adresa], te iznosa sadržanog u računu broj 1200359 za radove izvedene na žurnoj sanaciji kolodvora Dugo Selo. Nakon provedenog dokaznog postupka, u kojemu je, uz uvid u dokumentaciju, saslušan i veći broj svjedoka, te je na okolnost sporne visine provedeno vještačenje s očevidom, ocijenio je da je riječ o ugovoru o djelu u smislu odredbe čl. 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO), da su svi radovi završeni, a da tuženik nikakvu naknadu za njih nije platio, pa je tužitelju dosuđen pretežni dio utuženog potraživanja, osim onog dijela koji nije u skladu s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, čiji je zadatak među ostalim bio i provjeriti jesu li utuženi iznosi u skladu s vrijednostima navedenima u troškovnicima. Kako je sud ocijenio da je riječ o ugovoru o djelu, otklonio je tuženikovu tvrdnju o nedostajanju pismene forme ugovora o građenju, jer je predmet tužiteljeve činidbe bilo obavljanje fizičkog rada u smislu odredbe čl. 590. ZOO-a, a za nastanak tog ugovora zakon ne zahtijeva postojanje pisane forme. Pri tome prvostupanjski sud naglašava da iz dokaza u spisu ne proizlazi da dio radova nije izveden ili da je izveden s nedostacima, slijedom čega zaključuje da je djelo izvedeno bez nedostataka, odnosno da ga je tuženik primio bez prigovora. Tuženikovo osporavanje osnove, tj. tvrdnje da nikakvog ugovornog odnosa nije bilo, prvostupanjski sud je otklonio imajući u vidu iskaze svjedoka IB (tadašnjeg predsjednika uprave HŽ Holdinga, kasnije pripojenog tuženiku) i ŽB (zaposlenika tuženika), kao i iskaz svjedoka EB (člana uprave tuženika od rujna 2009. do ožujka 2012.) u dijelu u kojem navodi da je po nalazima interne revizije utvrđeno da je radove naručio HŽ HOLDING, kao i imajući u vidu sadržaj Zaključka broj UH-32-6711, koji jasno ukazuje na okolnost da su predmetni radovi izvršeni i preuzeti, iz čega je sud utvrdio kako je društvo HŽ HRVATSKE ŽELJEZNICE HOLDING d.o.o. naručilo predmetne radove. Tuženikove tvrdnje da je uprava tog društva predmetnim Zaključkom zadirala u tuženikovo poslovanje suprotno odredbama o osnivanju tog društva ocijenjene su irelevantnima u odnosu na odluku u ovoj pravnoj stvari, koja se odnosi na plaćanje obveza, odnosno naknade za izvedene radove trećoj pravnoj osobi (ovdje tužitelju). Tuženik upravlja prugama u Republici Hrvatskoj i održava željezničke kolodvore te je odgovoran, između ostaloga i za organiziranje i reguliranje prometa, za obnovu i održavanje te građenje željezničke infrastrukture koja je javno dobro u općoj uporabi. Ako tuženik predmetne radove, kako tvrdi, nije naručio niti je dao odobrenje za njihovo izvođenje, tada je po ocjeni prvostupanjskog suda trebao spriječiti onoga tko bi ih neovlašteno izvodio na željezničkoj infrastrukturi za koju je odgovoran. Iako iz iskaza gore navedenih svjedoka proizlazi da usmeno ugovaranje radova nije bilo uobičajeni način poslovanja društva HŽ HRVATSKE ŽELJEZNICE HOLDING d.o.o., odnosno tuženika, prema ocjeni prvostupanjskog suda očito je da je tuženik imao saznanja o predmetnim radovima, pa činjenica da za njih nije postojao pismeni ugovor, odnosno da su predmetni radovi ugovoreni mimo pisane procedure, ne oslobađa tuženika od obveze plaćanja.

3. Protiv navedene odluke žalbu je pravovremeno podnio tuženik, pobijajući je izričito i sadržajno samo u točki I. presude (tj. u odnosu na odluku o glavnoj stvari i zateznim kamatama, bez ikakvog neposrednog ili posrednog osvrta na odluku o parničnim troškovima), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom navodi da je sud pogrešno utvrdio kako između stranaka postoji ugovorni odnos. Ističe da nikada nije sklopljen pisani ugovor, niti je izdana narudžbenica za radove u Kninu i Dugom Selu. Tvrdi da je Zaključak Uprave HŽ Holdinga, na koji se pozivaju i tužitelj i prvostupanjski sud, jednostrani akt koji nije obvezujući za tuženika kao kćerinsko društvo. Naglašava da Uprava Holdinga nije imala ovlast naručivati poslove u ime tuženika bez suglasnosti Skupštine. Ustraje na tvrdnji da je sud pogrešno okvalificirao odnos kao ugovor o djelu umjesto kao ugovor o građenju. Navodi da radovi na zgradama, po svojoj prirodi, zahtijevaju pisanu formu ugovora o građenju pod prijetnjom ništetnosti. Osporava ovlaštenje zaposlenika FB i JB za preuzimanje radova. Tvrdi da I kao zamjenik šefa Prometne sekcije nije imao nadležnost za građevinski nadzor. Za JB ističe da u sporno vrijeme uopće nije bio zaposlenik tuženika, već tužitelja. Ukazuje na procesne propuste oko građevinskog vještačenja, kritizira sud jer je odredio novo vještačenje po Ivanu Martiću nakon što prvi vještak nije mogao utvrditi visinu duga zbog formalnih nedostatka građevinske dokumentacije. Tvrdi da vještak Martić nakon 13 godina nije mogao objektivno utvrditi količinu „nevidljivih“ radova. Upozorava da za zgradu u [adresa] ne postoji nikakva tehnička dokumentacija, niti građevinski dnevnik. Ističe apsurdnost situacije u kojoj je vještak potvrdio radove na zgradi u [adresa] koja je u međuvremenu srušena. Poziva se na praksu Vrhovnog suda prema kojoj vještačenje ne može nadomjestiti nedostatak dokumentacije. Navodi da je presuda proturječna i da nema razloga o odlučnim činjenicama. Ustraje na tvrdnji da bez dokaza o narudžbi i nadzoru ne postoji osnova za isplatu. Predlaže preinaku presude i potpuno odbijanje tužbenog zahtjeva.

4. Odgovor na tuženikovu žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijanu presudu ovaj sud je ispitao na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev da mu tuženik plati ukupno 622.656,28 EUR, tj. iznose sadržane u računima broj 1200356 i 1200358 za izvedene radove na sanaciji kolodvora odnosno kolodvorske zgrade u [adresa], te iznosa sadržanog u računu broj 1200359 za radove izvedene na žurnoj sanaciji kolodvora Dugo Selo, tijekom 2011. godine, pri čemu iz spisa proizlazi da je dijelom bila riječ o hitnim obrtničkim radovima (kako bi se kolodvori estetski i vizualno uredili prije obilježavanja obljetnice VRO „Oluja“ u kolovozu 2011. godine i prije puštanja u promet novog vlaka u Dugom Selu, kojemu je prisustvovala tadašnja predsjednica Vlade RH), a dijelom o konkretnijoj obnovi kolodvora u Kninu nakon spomenute proslave, pri čemu je opet bila riječ o obrtničkim radovima (soboslikarsko-ličilački radovi, izolaterski, limarski, stolarski i fasaderski radovi, gromobranska instalacija i sl.).

8. Prema ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud, uz davanje jasnih i logičnih argumenata, ocijenio da je riječ o ugovoru o djelu, a ne o građevinskim radovima, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik. Naime, iz dokumentacije u spisu, u kojoj je nabrojeno što se sve radilo, proizlazi da je bila riječ isključivo o obrtničkim radovima koje je moguće ugovoriti i usmeno, kojima se suštinski nije zadiralo u strukturu predmetnih zgrada, nego se njima održava estetika i funkcionalnost. Fasaderski, soboslikarski i stolarski radovi smatraju se završnim i obrtničkim radovima. Oni ne stvaraju novu građevinu, niti mijenjanju njezine bitne konstruktivne elemente, nego predstavljaju održavanje ili uređenje već postojećeg objekta, što je klasična karakteristika ugovora o djelu. Stoga je, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, suviše široko tuženikovo tumačenje prema kojemu bi sama činjenica da su radovi na zgradi automatizmom značila da je riječ o ugovoru o građenju.

9. Slijedom toga što su neosnovani tuženikovi navodi da bi bila riječ o građevinskim radovima (a ne o ugovoru o djelu), irelevantnima ovaj sud ocjenjuje i sve argumente, iznesene tijekom prvostupanjskog i žalbenog postupka, kojima on osnovu potraživanja osporava polazeći od zakonom propisane forme ugovora (koja bi u slučaju ugovora o građenju zbog nedostatka propisanog oblika načelno povlačila za sobom i ništetnost), odnosno od nedostatka projektne i građevinske dokumentacije.

10. Neosnovano se tuženik, kako u tijeku prvostupanjskog postupka, tako i u žalbi, poziva na interna pravila tuženika, s njime povezanih društava i na nedostatak ovlaštenja tuženikovih djelatnika za dogovaranja i preuzimanje izvršenih radova. Tužitelj je usmeno ugovorene radove izvršio u cijelosti (odnosno nema ni tuženikove tvrdnje ni dokaza da bi nešto bilo nedovršeno ili s nedostacima), nitko ga od strane tuženika u tome nije sprječavao (a neživotno je i nelogično da nitko na strani tuženika ne bi primijetio da netko obavlja radove na fasadi i stolariji dva kolodvora), te se stoga njega (tužitelja), kao treće osobe, ne tiču hijerarhijska pravila unutar tuženika.

11. Imajući u vidu iskaze svjedoka, kako u pogledu činjenica zašto nisu htjeli prihvatiti ispostavljene račune za izvršene obrtničke radove (list 404. do 404. spisa), tako i u pogledu same činjenice potrebe za izvedbom radova (iz iskaza djelatnika tuženika (list 352. do 354. spisa) koji je bio zamjenik šefa sekcije za promet Split, proizlazi da je upravo on nadređenima ukazao na jako loše i derutno stanje kolodvorske zgrade u [adresa] i molio za poduzimanje hitne radnje popravka, nakon čega je povjerenstvo tuženika izvršilo očevid, a radovi su se izvodili i sve je dobro funkcioniralo sve do momenta kad je trebalo platiti račune), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je osnovni (i zapravo jedini) razlog za odbijanje plaćanja izvršenih radova od strane tuženika (a slijedom toga i osporavanje osnove) nepostojanje kvalificirane dokumentacije kojom bi odgovorna osoba mogla interno opravdati takvo plaćanje. Međutim, to samo po sebi nije opravdan razlog za neplaćanje naknade tužitelju, koji je svoju (usmeno) ugovorenu obvezu uredno izvršio, i to na inicijativu koja je potekla od tuženika, odnosno njegova pravnog prednika koji mu je kasnije pripojen.

12. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva na to da je nemoguće utvrditi izvršenje i vrijednost onih radova koji su obavljeni na zgradi kolodvora u Dugom Selu koja više ne postoji. Prije svega, to da su oni izvedeni proizlazi iz dokumentacije u spisu (list 81.), tj. radnog naloga br. 1172065 koji se odnosi na kolodvor Dugo Selo, a u rubrici „radove preuzeo“ potpisom i pečatom tuženika je potvrđeno da je to 23. kolovoza 2011. preuzeo tuženik. Eventualni interni problemi s ovlaštenjem tuženikova djelatnika za takvo preuzimanje i potvrđivanje preuzimanja tužitelja se kao treće osobe ne tiču. Glede pitanja vrijednosti, a slijedom toga i visine, budući da je riječ o obrtničkim radovima (soboslikarskim i fasaderskim), a vještak je gabarite ranije postojeće zgrade mogao utvrditi na temelju katastarskog plana, imao je mogućnost izračunati jesu li zaračunati iznosi naknade u skladu s tadašnjim tržišnim cijenama (primjerice odgovara li količina potrošene boje obojanoj površini zidova i fasade), što je i učinio i obrazložio u svome nalazu i mišljenju. Nedostatak građevinske i projektne dokumentacije logična je posljedica naravi ugovornog odnosa iz kojeg predmetni obrtnički radovi proizlaze, a to je ugovor o djelu, za nastanak kojega takva dokumentacija nije nužna, pa stoga ne predstavlja ni argument koji bi doveo u pitanje da su oni izvedeni.

13. Budući da tuženik svojom žalbom nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP -a odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 20. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Lenka Ćorić