REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1948/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Tomislav Bartolić, Juraj Bartolić i Eliza Zubak, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika HF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Boris Trgovec, odvjetnik u Zagrebu, radi isključenja člana iz društva, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2481/2024-9 od 5. studenoga 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-360/2021 od 8. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja u dijelu koji se odnosi na pravna pitanja se odbija.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava se odbacuje.
III. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu pitanja za koja smatra da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), a smatra da mu reviziju treba dopustiti i na temelju stavka 2. toga članka zato što su mu, prema njegovu mišljenju, povrijeđena temeljna ljudska prava, i to na pravično suđenje i pravo vlasništva, zajamčena Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14 dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 i 13/2017, dalje: Konvencija).
2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženik je predložio ovome sudu da ga odbaci ili odbije i tužitelja obveže da mu naknadi trošak toga podneska.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije djelomično je neosnovan, a djelomično nedopušten.
4.1. Predmetnom pravomoćnom prvostupanjskom presudom odbijen je tužiteljev zahtjev za isključenje tuženika kao člana društva s ograničenom odgovornošću i za isplatu tuženiku naknade tržišne vrijednosti u tome društvu te je tužitelju naloženo da tuženiku naknadi parnične troškove.
4.2. Pitanja koja je tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačio glase:
- „Predstavlja li trajna i nepremostiva blokada upravljanja i poslovanja društva („deadlock“) s ograničenom odgovornošću koje ima dva člana s jednakim poslovnim udjelima (50 % – 50 %), nastala uslijed ponašanja jednog člana koje objektivno onemogućuje ostvarivanje svrhe društva, „važan razlog“ za sudsko isključenje tog člana u smislu čl. 420. st. 3. ZTD?“;
- „Je li sud pri ocjeni postojanja „važnog razloga“ za sudsko isključenje člana društva dužan ponašanje člana društva čije se isključenje traži cijeniti u njegovoj ukupnosti i kumulativnim učincima na funkcioniranje društva, ili je dopušteno takvo ponašanje ocjenjivati parcijalno i izolirano pa zaključiti da nijedna pojedinačno ne doseže prag iz članka 420. stavka 3. ZTD-a tj. je li sud dužan provesti cjelovitu i kumulativnu ocjenu svih okolnosti slučaja (odnosa među članovima, sukoba interesa, vođenja paralelnih postupaka, povrede lojalnosti i posljedica za poslovanje društva), ili je dopušteno svaku okolnost promatrati izolirano i zaključiti da nijedna pojedinačno ne doseže prag „važnog razloga?“;
- „Čini li drugostupanjski sud relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, zbog povrede načela ravnopravnosti i slobodne ocjene dokaza iz članaka 7. i 8. ZPP-a, kao i apsolutnu bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 6. i točke 11. ZPP-a, ako potvrdi prvostupanjsku presudu kojom je tužbeni zahtjev odbijen zbog nedokazanosti odlučnih činjenica, iako je prvostupanjski sud odbio izvesti predložene dokaze koji su bili odlučni za utvrđenje postojanja „važnog razloga“ za sudsko isključenje člana društva u smislu čl. 420. St. 3. ZTD-a, primjenjujući pritom standard dokazivanja koji ne uvažava posebnosti dokazivanja trajnog deadlocka i kumulativnog učinka ponašanja tuženika u društvima s dva člana i jednakim poslovnim udjelima?“;
- „Može li ponašanje člana društva s ograničenom odgovornošću koji je ujedno i jedini član uprave, koje, ponašanje, ima odlučujuće i negativne učinke na funkcioniranje društva, biti pravno relevantno za ocjenu postojanja „važnog razloga“ za sudsko isključenje tog člana u smislu čl. 420. st. 3. ZTD-a, osobito u društvima s malim brojem članova neovisno o tome je li istodobno pokrenut poseban postupak radi njegova razrješenja s funkcije člana uprave?“.
4.3. Prvo, drugo i četvrto citirano pitanje nisu važna pravna pitanja u smislu članka 385.a stavka 1. ZPP jer nisu važna za odluku u sporu. Naime, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da taj sud pri odlučivanju u obzir nije uzeo samo to da se tužitelj kao razloge za isključenje tuženika poziva na čine koje je tuženik poduzeo samo kao član uprave društva s ograničenom odgovornošću, a ne kao njegov član (tuženik je, naime, ujedno i član uprave društva), već je u obzir uzeo i utvrđene činjenice koje se tiču cjelokupnoga odnosa parničnih stranaka kao članova društva. Iz takvih utvrđenja ne proizlaze činjenice ugrađene u pitanja koja je tužitelj naznačio, a prije svega ne proizlazi činjenica „trajne i nepremostive blokade upravljanja i poslovanja društva“ zbog okolnosti nemogućnosti opoziva tuženika kao člana uprave društva, kao ni činjenica nemogućnosti ostvarenja svrhe društva. Valja reći i da odluke ovoga suda na koje se tužitelj pozvao obrazlažući razloge važnosti ovih pitanja ne sadrže pravna shvaćanja koja se, s obzirom na konkretni spor i činjenična utvrđenja u njemu, mogu primijeniti na ovaj postupak. Treće citirano pitanje zapravo je prigovor postojanja bitne povrede odredaba parničnoga postupka i posljedično tome ukazivanje na povredu prava na pravično suđenje o čemu nižestupanjske odluke ne sadrže pravno shvaćanje, odnosno, to pitanje nisu nižestupanjski sudovi razmatrali (drugostupanjski sud nije odluku utemeljio pozivanjem na to da se o tužbenom zahtjevu može odlučiti iako je „prvostupanjski sud odbio izvesti predložene dokaze“ te da takvim postupanjem prvostupanjski su ne čini bitnu povredu postupovnih zakonskih odredaba). Zato ni ovo pitanje nije važno pravno pitanje u smislu članka 385.a stavka 1. ZPP, ali ga valja razmotriti kao tvrdnju o povredi prava na pravično suđenje.
4.4. Stoga je na temelju članka 389.b stavka 1. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke.
5.1. Nižestupanjske presude sadrže jasne i neproturječne razloge, a iz onoga što je tužitelj uz prijedlog za dopuštenje revizije priložio ne proizlazi da mu je onemogućeno dokazivati činjenice na koje se pozvao, kao ni one kojima pobija tuženikove tvrdnje. Koje će od predloženih dokaza izvesti odlučuje sud (članak 220. stavak 2. ZPP), a tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije ne ukazuje jasno koje bi činjenice bile utvrđene da je prvostupanjski sud izveo baš sve dokaze koje je tužitelj predložio izvesti i kako bi to utjecalo na drukčiju odluku o tužbenom zahtjevu. Zato tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava i člankom 6. uz Protokol 1. Konvencije.
5.2. Tvrdnju o povredi prava vlasništva (zbog gubitka gospodarske vrijednosti poslovnog udjela) tužitelj ističe polazeći od toga da je pobijana odluka utemeljena na pogrešnoj primjeni članka 420. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ br. 111/93, 34/99, 121/99 – vjerodostojno tumačenje, 52/00 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23 i 136/24), no ovaj sud nalazi da to materijalno pravo s obzirom na utvrđene činjenice u konkretnom slučaju nije nerazumno primijenjeno. Tako tužitelj nije učinio vjerojatnim ni povredu temeljnoga prava zajamčenog člankom 48. Ustava odnosno člankom 1. uz Protokol br. 1. Konvencije.
5.3. Zato je na temelju članka 389.a stavka 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke.
6. Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije (točka III. izreke) jer se, s obzirom na sadržaj toga podneska, ne radi o trošku potrebnom za vođenje postupka u smislu članka 155. stavka 1. ZPP.
Zagreb, 20. svibnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
