REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1471/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr.sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb radi utvrđenja ništetnim i isplate, odlučujući o tužiteljevom i tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2318/2025-2 od 28. listopada 2025. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1367/2024-11 od 4. travnja 2025., na sjednici održanoj 20. svibnja 2026.,
r i j e š i o j e :
I. Odbijaju se prijedlozi tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1.1. Tužitelj i tuženik su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2318/2025-2 od 28. listopada 2025. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1367/2024-11 od 4. travnja 2025.
1.2. Tužitelj je postavio pitanje pitanja koje drži važnim za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glasi:
„Je li sud prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka u obzir trebao uzeti da je tužitelj postavio i deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev, a sukladno istima i vrijednost predmeta spora, odnosno primijeniti materijalno pravo, i to konkretno odredbu članka 37. Zakona o parničnom postupku te odredbu članka 19. Zakona o sudskim pristojbama?
1.3. Kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, tužitelj navodi da o tom pitanju praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne postoji, a da praksa viših sudova o tim pitanjima nije jedinstvena.
1.4. Tuženik je postavio dva pitanja koja drži važnim za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kod sudsku praksu, a koja glase:
„1. Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita (članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu), suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, isključivo temeljiti na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavka 1. ZZP u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP-a?
2. Obzirom na primijenjeni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine broj Su-IV-47/2020 iz kojeg proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, ima li se smatrati da i zatezne kamate na restitucijski zahtjev u smislu odredbe članka 29. stavka 1. ZOO- počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora?
1.5. Kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, tuženik se poziva na više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženima u tim odlukama, a navodi i da praksa drugostupanjskih sudova o tim pitanjima nije jedinstvena.
1.6. Tuženik je naveo da su mu povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom i EKLJP – pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava).
2. Odgovori na prijedloge za dopuštenje revizije nisu podneseni.
3.1. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) revizijski je sud ocijenio da pravno pitanje koje je tužitelj postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
3.2. Postavljeno pitanje tužitelja nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer pobijana odluka, u dijelu koji se odnosi na postavljeno pitanje, ne odstupa od sudske prakse i pravnog shvaćanja izraženog u odlukama ovog suda broj Rev-1264/2007 od 29. listopada 2008. i Revr-758/2007 od 16. siječnja 2008., a ovaj sud ne nalazi razloga preispitivati tu ustaljenu sudsku praksu. Također, odluka Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-1120/2025-2 od 8. rujna 2025., koju je tužitelj dostavio uz prijedlog, izražava pravno shvaćanje koje je u skladu s ustaljenim pravnim shvaćanjem ovog revizijskog suda pa je sud prijedlog tužitelja, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odbio kao neosnovan.
4.1. U odnosu na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske je ocijenio da postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer pobijana presuda ne odstupa od ustaljene sudske prakse i pravnih shvaćanja izraženih u odlukama ovog suda broj Rev-85/2024 od 28. veljače 2024., Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., Rev-3142/2024 od 19. ožujka 2019., Rev- 715/2024-3 od 22. svibnja 2024. i dr., odnosno Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., a nije riječ niti o pitanjima u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu. (u tom smislu i ovaj sud u Revd-190/2024-2 od 21. veljače 2024., Revd-2911/2024-2 od 3. srpnja 2024. i Revd- 3193/2024 od 18. prosinca 2024.).
4.2. Prema ocjeni ovoga suda, tuženik nije učinio vjerojatnim da je došlo do povrede prava na pravično suđenje, odnosno da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje, zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (točka 1.6.). To stoga što je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o svim navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze i istakne, između ostalo i prigovor zastare, te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojoj je presudi drugostupanjski sud odgovorio na sve odlučne žalbene navode, donesena presuda je dostatno obrazložena te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva pa se presuda ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga, ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje niti da bi bio doveden u neravnopravan položaj po bilo kojoj osnovi, a činjenica da tuženik nije zadovoljan tumačenjem i primjenom materijalnog prava od strane suda i posljedično ishodom spora ne dovodi samo po sebi do povrede prava na pravično suđenje.
4.3. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga tuženika za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP – zbog pravnih pitanja koje tuženik smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava – valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke, dok je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP – u pogledu pozivanja na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom – valjalo na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 20. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
