REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1945/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnica IB i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske ceste d.o.o. Zagreb, Vončinina 3, OIB: 55545787885, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-175/2025-2 od 22. prosinca 2025. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-2602/2023-30 od 6. prosinca 2024., u sjednici održanoj 20. svibnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-175/2025-2 od 22. prosinca 2025. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-2602/2023-30 od 6. prosinca 2024., zbog pravnih pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu te zbog povrede temeljnih prava tuženika zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku).
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik je postavio sljedeća pravna pitanja:
„1. Može li obvezni odnos zakonske subrogacije iz čl. 963. st. 1. Zakona o obveznim odnosima nastati između osiguratelja i osiguranika, ako je osiguratelj isplatio osigurninu trećoj osobi na temelju ugovora o osiguranju od odgovornosti iz čl. 964. Zakona o obveznim odnosima, s obzirom na čl. 965. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i pravno stajalište iz presude Vs RH Rev- 2826/19 od 01.09.2020. godine?
2. Je li sud o prigovorima aktivne i pasivne legitimacije dužan odlučiti posebnim obrazloženima rješenjem protiv, kojeg rješenja je dopuštena samostalna žalba, sukladno čl. 288. st. 3. Zakona o parničnom postupku i čl. 289. Zakona o parničnom postupku?
3. Može li se lovačko društvo osloboditi odgovornosti za štetu koju je divljač prouzročila sudioniku u prometu ako je samo formalno podnijelo zahtjev za postavljanjem znaka opasnosti A33 „Divljač na cesti“, ili je za oslobođenje od odgovornosti nužna stvarna i aktivna suradnja lovoovlaštenika i upravitelja javne ceste sukladno zakonskim ovlastima i dužnostima?“.
3. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužitelj je predložio odbiti prijedlog kao neosnovan te naložiti tuženiku naknaditi tužitelju trošak podnošenja odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
4. Polazeći od odredbe čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) i čl. 387. ZPP, vijeće je ocijenilo da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.
5. U ovom predmetu riječ o zahtjevu tužitelja za isplatu iznosa kojeg je tužitelj prethodno isplatio oštećenoj u prometnoj nezgodi do koje je došlo zbog naleta vozila na divljač, a na temelju police osiguranja od odgovornosti koju je tužitelj sklopio s Ministarstvom poljoprivrede. Predmet osiguranja po navedenoj polici je izvanugovorna odgovornost osiguranika, lovačkog društva, za štetu od divljači. Nižestupanjski sudovi su se pozvali na odredbu čl. 963. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO), obrazlažući da je osiguratelj (tužitelj) nadoknadio štetu trećoj osobi, da je na njega prešlo pravo osiguranika prema osobi odgovornoj za štetu te da stoga tužitelj ima pravo od štetnika naplatiti isplaćeni iznos štete. Obzirom da je utvrđeno da tuženik nije postupio sukladno zahtjevu lovačkog društva za postavljanjem prometnog znaka „divljač na cesti“, sudovi su ocijenili da postoji njegova odgovornost po načelu krivnje, u skladu s odredbom čl. 1045. ZOO u vezi s odredbom čl. 50. st. 1. i 2. Zakona o cestama („Narodne novine“, broj 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19 i 144/21 - dalje: ZOC) te su prihvatili tužbeni zahtjev.
6. Tuženik je argumentirao važnost prvog pitanja naznačenog u prijedlogu za dopuštenje revizije pozivom na odluku revizijskog suda broj Rev-2826/19 od 1. rujna 2020. U toj odluci je riječ o tužbi koju je radnik podnio zbog pretrpljene ozljede na radu protiv poslodavca i osiguratelja s kojim poslodavac ima sklopljenu policu osiguranja od odgovornosti te je tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na oba tuženika s obrazloženjem da je utvrđeno da nema odgovornosti poslodavca kao osiguranika, pa da stoga nema niti obveze osiguratelja na isplatu naknade štete. Slijedom navedenog, ta odluka je donesena u pravnoj i činjeničnoj situaciji koja nije podudarna ovom predmetu, u kojemu je riječ o regresnom zahtjevu osiguratelja prema tuženiku kao osobi za odgovornoj za štetu (po kriteriju krivnje). Budući da tuženik nije argumentirao važnost postavljenih pitanja iznošenjem drugih važnih razloga sukladno odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP zbog kojih bi postojala potreba usuglašavanja i razvijanja sudske prakse intervencijom ovog suda putem izjavljene revizije, prvo naznačeno pravno pitanje se ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.
7. U odnosu na drugo pravno pitanje naznačeno u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik se je pozvao na odluku revizijskog suda broj Rev-93/94 od 16. svibnja 1995., navodeći da je drugostupanjska odluka utemeljena na pravnom shvaćanju koje je protivno izraženom u toj odluci. Međutim, u navedenoj revizijskoj odluci nije izraženo pravno shvaćanje o postavljenom pitanju te se stoga to pitanje ne može smatrati važnim u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.
8. Treće pitanje naznačeno u prijedlogu tuženika polazi od činjeničnih tvrdnji tuženika koje se razlikuju od utvrđenja nižestupanjskih sudova u ovom predmetu, radi čega to pitanje nije važno za odluku u sporu sukladno odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP.
9. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije i na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP pozivajući se na to da mu je nižestupanjskim odlukama povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i čl. 6.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17
- dalje: Konvencija).
10. Glede navoda tuženika da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaknuti da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.
11. Prema ocjeni ovog suda, u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku je bilo omogućeno da se izjasni o navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tuženika te su njihove presude detaljno obrazložene i ne mogu se smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje.
12. Kako tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu povrijeđena temeljna prava, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije koji se temelji na odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP, te riješiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.
13. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije je odbijen kao neosnovan, jer je ocijenjeno da ta radnja u postupku nije bila potrebna u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.
Zagreb, 20. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća:
mr. sc. Dražen Jakovina
