REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-709/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Saša Pavličić Bekić i Ines Udženija, odvjetnici iz Odvjetničkog ureda Pavličić Bekić iz Zagreba, p rotiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Franjo-Krešimir Šenjug, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o prijedlozima stranaka za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3510/2024-4 od 21. listopada 2025., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku poslovni broj Pn-60/2022-264 od 28. svibnja 2024., u sjednici održanoj 20. svibnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbijaju se prijedlozi tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.

II. Odbacuju se prijedlozi tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3510/2024-4 od 21. listopada 2025., zbog pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava u sudskoj praksi.

1.1. Tužitelj u prijedlogu ističe povredu ustavnog prava na zaštitu vlasništva do kojeg je došlo zbog arbitrarnosti odluke suda drugog stupnja.

2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženik predlaže odbiti prijedlog uz naknadu troškova odgovora na prijedlog.

3. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3510/2024-4 od 21. listopada 2025., u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, zbog pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava u sudskoj praksi.

3.1. Tuženik u prijedlogu, pozivom na odredbu čl. 385.a st. 2. ZPP-a, ističe i povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).

4. Na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije nije odgovoreno.

U odnosu na prijedlog tužitelja:

5. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja u prijedlogu nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

6. U odnosu na postupovna pitanja valja odgovoriti da se radi o pitanjima koja su opće prirode, na koje je odgovor sadržan u zakonu, čije odredbe ne zahtijevaju posebno tumačenje, pa tužitelj kroz postavljenje navedenih pitanja u biti ističe nekadašnji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Međutim, navedeno nije samo po sebi razlog za dopuštenje revizije, jer čak i u slučaju postojanja takve povrede u konkretnom slučaju, njezine posljedice ne premašuju dosege ovog konkretnog slučaja, čime nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom revizije koju je revizijski sud ovlašten dopustiti u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a, kao niti važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

7. U odnosu na postavljeno pitanje vezano za pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade valja odgovoriti da je riječ o pitanju glede kojeg pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda da odlučujući o zahtjevu tužitelja za isplatu izgubljene zarade odnosno rente zbog izgubljene zarade, sud treba uzeti u obzir je li tužitelj poduzeo radnje kojima bi spriječio nastanak štete u vidu izgubljene zarade, jer oštećenik nema pravo na plaćanje naknade štete zbog izgubljene zarade kada se niti ne pokušava zaposliti kao osoba s preostalom radnom sposobnošću jer je ta okolnost izvan uzroka prometne nezgode u kojoj mu je nastupila šteta (u tom smislu i ovaj sud u odlukama broj Rev-x-713/11-2 od 14. prosinca 2011., Rev-x-432/2016-2 od 12. ožujka 2019., Rev-1213/2021-2 od 9. travnja 2024. i dr.).

8. Pitanjem kojim se problematizira odluka drugostupanjskog suda o troškovima postupka tužitelj zanemaruje da je sud drugog stupnja, a vodeći računa o tomu da je tuženik u većem dijelu uspio u sporu, umjesto stroge primjene čl. 154. st. 5. ZPP -a proveo test razmjernosti i uzeo u obzir pravna shvaćanja izražena u odluci ESLJP Klauz protiv Hrvatske (zahtjev br. 28963/10) prema kojim nametanje znatnog opterećenja nakon završetka postupka može predstavljati ograničenje prava na sud zajamčenog čl. 6. st. 1. Konvencije. Na temelju iscrpnog obrazloženja drugostupanjski sud je tuženiku zastupanom po punomoćniku odvjetniku dosudio samo troškove vještačenja i trošak sudske pristojbe na žalbu zaključivši da bi tužitelj u slučaju plaćanja troškova zastupanja tuženika po odvjetniku, u konkretnom slučaju bio izložen nerazmjerno velikom financijskom opterećenju, te bi nalaganjem plaćanja tih troškova došlo do povrede prava tužitelja na pristup sudu. S obzirom na vrijednost predmeta spora 341.264,39 Eur i dosuđeni iznos od 2.704,29 Eur samo po jednoj od zatraženih osnova i to za naknadu štete za tuđu pomoć i njegu, dok su odbijeni zahtjevi s osnove: izgubljene zarade, rente za izgubljenu zaradu, za izgubljenu zaradu na ime 13. plaće, rente za izgubljenu zaradu na ime 13. plaće, izgubljenu zaradu na ime prekovremenih sati, rente za izgubljenu zaradu na ime prekovremenih sati, naknade štete za izgubljenu zaradu na ime bajramica, rente za izgubljenu zaradu na ime bajramica, izgubljenu zaradu na ime napojnica i nagrade, rente za izgubljenu zaradu na ime napojnica i nagrada, izgubljenu zaradu na ime uređenja travnjaka, rente za izgubljenu zaradu na ime uređenja travnjaka, izgubljenu zaradu na ime primitka po osnovi posredovanja pri sklapanju polica za osiguravatelja Grawe Hrvatska d.d., rente za izgubljenu zaradu na primitka po osnovi posredovanja pri sklapanju polica za osiguravatelja Grawe Hrvatska d.d., iz čega suprotno navodima predlagatelja jasno proizlazi da je drugostupanjski sud pri ocjeni uspjeha u sporu cijenio uspjeh tužitelja kako u pogledu visine tako i u pogledu osnove. Nisu osnovani na navodi o tomu da je drugostupanjski sud trebao provesti test razmjernosti, jer je isti test proveden po kriterijima je li tužba bila lišena ikakvog sadržaja ili očito nerazumna, te je li plaćanje troškova, uzevši u obzir financijsko stanje tužitelja, teret za tužitelja.

9. Pored toga niti odluke na koje se tužitelj pozvao dajući značaj važnosti postavljenim pitanjima, ne daju važnost istom jer su donesene u sasvim drugačijim činjeničnim i procesnopravnim situacijama.

10. Ocjenjujući postojanje pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a ocjena je ovog suda da tužitelj navodima iz prijedloga nije učinio vjerojatnim da bi mu osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka ili pogrešnom primjenom materijalnog prava, povrijeđeno temeljno ljudsko pravo nepovredivosti vlasništva zajamčeno čl. 48. Ustava. Naime, imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom stupnju postupka ne mogu biti predmet preispitivanja), shvaćanje nižestupanjskih sudova izraženo u pobijanoj presudi te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije, za zaključiti je da tužitelj u biti izražava nezadovoljstvo drugostupanjskom presudom kojom je djelomično preinačena prvostupanjska presuda. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije dijelom se svodi na prigovore o načinu na koji su niži sudovi ocijenili izvedene dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji, niti mogu predstavljati povredu prava iz čl. 48. Ustava.

11. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a ZPP-a i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a odbiti i riješiti kao u točki I. izreke, a na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a odbaciti i riješiti kao u točki II. izreke.

U odnosu na prijedlog tuženika:

12. Postavljenim pitanjima tuženik problematizira odluku o troškovima postupka obrazlažući postavljena pitanja time da je sud trebao primijeniti odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a i tuženiku dosuditi i troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku obzirom da se radi o sporu između dviju privatnih stranaka, a na koji spor nije moguće primijeniti shvaćanja iznesena u presudi ESLJP Klauz protiv Hrvtaske.

13. S obzirom na već navedeno pod toč. 8. obrazloženja valja ukazati da se drugostupanjski sud prilikom razmatranja odluke o troškovima u svjetlu konvencijskih načela o pravu na pristup sudu vodio shvaćanjima iznesena u presudi ESLJP Klauz protiv Hrvatske, da nametanje znatnog opterećenja nakon završetka postupka može predstavljati ograničenje prava na sud zajamčenog čl. 6. st. 1. Konvencije pri čemu valja napomenuti da je u predmetu Čolić protiv Hrvatske, između ostaloga, ESLJP naveo da se jamstva pristupa sudu primjenjuju s jednakom snagom na privatne sporove kao i na one koji uključuju državu. Naime, Opća načela o pristupu sudu u predmetima o troškovima postupka sažeta su u predmetu Čolić protiv Hrvatske u kojem je ESLJP potvrdio da nerazumni troškovi postupka mogu otvoriti pitanje na temelju Konvencije prvenstveno u slučajevima kada stranka uspije s osnovama tužbenog zahtjeva, ali ne s cijelim iznosom. ESLJP je smatrao i da se u takvim slučajevima trebaju navesti važni razlozi koji bi opravdali činjenicu da su troškovi postupka bili jednaki ili veći od financijske naknade tužitelja u konkretnom predmetu. Drugostupanjski sud je, radi ispitivanja je li ograničenje prava na pristup sudu u obliku odluke o troškovima postupka bilo nerazmjerno legitimnom cilju kojem se teži, proveo test razmjernosti, po kriterijima je li tužba bila lišena ikakvog sadržaja ili očito nerazumna, te je li plaćanje troškova, uzevši u obzir financijsko stanje tužitelja, teret za tužitelja. Zaključak je drugostupanjskog suda da bi tužitelj u slučaju plaćanja troškova zastupanja tuženika po odvjetniku u iznosu od 175.304,69 Eur, bio izložen nerazmjerno velikom financijskom opterećenju, te bi nalaganjem plaćanja tih troškova došlo do povrede prava tužitelja na pristup sudu budući da se radi o prekomjernim troškovima za tužitelja kao fizičku osobu koja je u invalidskoj mirovini sa smanjenom životnom aktivnošću u omjeru od 40 %, kako je to detaljno obrazloženo u toč. 19. drugostupanjske presude.

14. U pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP -a koji tuženik podnosi zbog povrede prava na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije i povrede prava na jednakost svih pred zakonom iz čl. 14. st. 2. Ustava, valja reći da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu nekom osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka ili pogrešnom primjenom materijalnog prava bilo povrijeđeno temeljno Ustavom zajamčeno pravo na zakonito i pravično suđenje te pravo na obrazloženu odluku kao i pravo na jednakost svih pred zakonom. Nižestupanjske odluke su obrazložene, sadrže dostatne i relevantne razloge i ne mogu se po ocjeni ovoga suda smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima, pa slijedom navedenog nije učinjeno vjerojatnim da bi zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Isto tako revizijski sud ističe da u pobijanoj odluci, pogrešnom primjenom materijalnog prava od strane drugostupanjskog suda nije došlo do povrede prava na jednakost svih pred zakonom iz čl. 14. st. 2. Ustava, a kako to navodi tuženik u prijedlogu.

15. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a ZPP-a i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a odbiti i riješiti kao u točki I. izreke, a na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a odbaciti i riješiti kao u točki II. izreke.

16. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije budući da je ocijenjeno da ta radnja nije bila potrebna (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP) pa je valjalo odlučiti kao u točki III. izreke.

Zagreb, 20. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić