REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4277/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednika vijeća, dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Mirne Maržić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OPĆINA BAŠKA VODA, OIB 23958451309, Baška Voda, Obala sv. Nikole 65, kojeg zastupa punomoćnik Petar Bulić, odvjetnik u Omišu, protiv tuženika HOTELI BAŠKA VODA d.d., OIB 38304309304, Baška voda, Ulica Stjepana Radića 2, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Macura i Restović j.t.d. u Šibeniku, radi predaje nekretnine u posjed, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-489/2022-38 od 27. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P -489/2022-38 od 27. kolovoza 2025. u točkama I. i II. izreke.

II. O troškovima žalbenog postupka prvostupanjski sud će odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-489/2022-38 od 27. kolovoza 2025. naloženo je tuženiku predati u neposredan posjed tužitelju nekretninu označenu kao k. č. [katastarska čestica], površine 334 m2, upisanu z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] -Baška Voda (točka I. izreke). Točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.226,02 EUR sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose. Točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.514,13 EUR.

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je u točkama I. i II. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine presudu predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupak u vidu troška sastava žalbe u iznosu od 312,50 EUR i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 132,72 EUR.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu. Predlaže da ovaj sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi presudu. Zahtijeva naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 312,50 EUR i sudske pristojbe na odgovor na žalbu u iznosu od 53,09 EUR.

4. Žalba je osnovana.

5. Presuda u pobijanom dijelu ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao upisanog vlasnika u zemljišnoj knjizi, za predaju u posjed nekretnine pobliže označene u izreci pobijane presude. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da je Vlada Republike Hrvatske Odlukom od 10. travnja 1997. nekretnine u Baškoj Vodi, Bučine, upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]-Baška voda, k. č. zem. [katastarska čestica], koje u naravi čine centralni objekt, dva smještajna paviljona, objekt servisa i 51 bungalov ukupne površine 8120 m2 i pripadajuće zemljište procijenjene vrijednosti od 21.670.924,00 kn prenijela u vlasništvo tuženiku, koji je stekao pravo vlasništva na tim nekretninama u 1/1 dijelu nekretnina koje su procijenjene u vrijednost temeljnog kapitala tuženika od 21.670,924,00 kn (6.087.338,00 DEM). Utvrdio je da se radi o istim nekretninama za koje je tuženik donio Odluku o povećanju temeljnog kapitala od 1. srpnja 2000., zaključujući da se među tim nekretninama ne nalazi i predmetna nekretnina, unatoč tome što se u opisnom dijelu tih Odluka navodi da te nekretnine u naravi čine centralni objekt, dva smještajna paviljona, objekt servisa i 51 bungalov. Pozivajući se na načelo povjerenja u zemljišne knjige, odnosno na stanje upisano u zemljišne knjige glede predmetne nekretnine, prvostupanjski sud izvodi zaključak kako je tužitelj dokazao da je vlasnik predmetne nekretnine koju je stekao na temelju odredbe članka 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i čije je vlasništvo upisano u zemljišnim knjigama te da tuženik nije dokazao da je ona njegovo vlasništvo u smislu odredbe članka 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i da ju je stekao u smislu odredbe članka 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Odlukom Vlade.

7. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama te su razlozi nejasni i proturječni. Navodi da je već u odgovoru na tužbu iznio razloge glede neosnovanosti tužbenog zahtjeva iznoseći činjenične tvrdnje da njegov posjed na predmetnoj nekretnini traje neprekidno od 10. travnja 1997. kada je uveden u njen posjed od strane ranijeg vlasnika Republike Hrvatske na temelju Odluke Vlade Republike Hrvatske od 10. travnja 1997. Ukazuje da prvostupanjski sud nije dao nikakve razloge o tim njegovim prigovorima, posebno o prigovoru da bi on stekao predmetnu nekretninu dosjelošću, odnosno njenim posjedovanjem više od 25 godina. Nadalje navodi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da predmetna nekretnina nije bila predmetom Odluke Vlade od 10. travnja 1997., ni predmetom Odluke o povećanju temeljnog kapitala od 1. srpnja 2000. budući da iako ona nije naznačena katastarskim brojem, da usporedbom elaborata koji sadrži nalaz s lica mjesta izrađen od strane Jure Malenice sudskog vještaka za graditeljstvo, Revizijskog spisa i Skice izmjere od 4. lipnja 2024. proizlazi da je „objekt servisa“ upravo predmetna nekretnina.

8. Tužitelj u odgovoru na žalbu u bitnome navodi da nije počinjena nijedna bitna povreda odredaba parničnog postupka te da je prvostupanjski sud jasno naveo da tuženik nije dokazao da bi stekao pravo vlasništva po bilo kojoj osnovi. Nadalje navodi da zgrada koju je Vlada Republike Hrvatske Odlukom od 10. travnja 1997. prenijela u vlasništvo tuženiku nije istovjetna građevini koja je predmetom ovog postupka. Navodi i da čak da je predmetna nekretnina i predmet te Odluke Vlade Republike Hrvatske, da tuženik opet ne bi mogao steći pravo vlasništva jer u trenutku njenog donošenja Republika Hrvatska nije više bila vlasnikom te nekretnine s obzirom na to da ju je Odlukom Klasa: 940-01/96-0102, Ur. br. 5030109-96-41 od 5. prosinca 1996. prenijela u vlasništvo tužiteljici. S obzirom na to da je u Odluci Vlade Republike Hrvatske od 10. travnja 1997. navedeno kako se u vlasništvo tuženiku prenosi samo zgrada, a ne i zemljišna čestica na kojoj je izgrađena, smatra da tako označeni objekt nema sposobnost biti objektom prava vlasništva u smislu odredbe članaka 2. i 9. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima zbog čega je i protivna načelu jedinstva nekretnine. Navodi i da tuženik u postupku privatizacije nije mogao steći predmetnu nekretninu jer ju nije unio kao stvar u smislu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, dok iz Odluke ne proizlazi i oznaka čestice.

9. Ocjena je ovog suda da su tuženikovi žalbeni navodi osnovani.

10. U ovoj pravnoj stvari tužitelj tužbenim zahtjevom traži predaju u posjed nekretninu označenu kao k. č. br. [katastarska čestica], površine 334 m2, upisanu u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]-Baška voda, kao upisani zemljišnoknjižni vlasnik te nekretnine, od tuženika koji je u njenom posjedu, po tvrdnjama tužitelja bez ikakve pravne osnove.

11. Odredbom članka 161. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17; dalje: ZV) propisano je da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari te da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu (članak 162. stavak 1. ZV-a) s time da prema odredbi članka 163. stavka 1. ZV-a posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).

12. Tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti tvrdnjom da se on više od 25 godina nalazi u mirnom posjedu i zakonitom posjedu predmetne nekretnine. Iznosi činjenične tvrdnje da je u zakonitom, poštenom i istinitom posjedu od travnja 1997. kada ga je u posjed uvela Republika Hrvatska na temelju Odluke Vlade Republike Hrvatske od 10. travnja 1997., a u kojoj je predmetna nekretnina označena kao „objekt servisa“, uz izostavljanje oznake nekretnine kao kat. čest. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]-Baška Voda te da je Republika Hrvatska na taj način izvršila dokapitalizaciju tuženika na način da je povećala temeljni kapital unošenjem prava vlasništva svojih nekretnina za procijenjenu vrijednost ulaganja.

13. Prvostupanjski sud je u točki 7.1. obrazloženja naveo da se u Odluci Vlade Republike Hrvatske od 10. travnja 1997. i Odluke o povećanju temeljnog kapitala tuženika od 1. srpnja 2000. radi o istim nekretninama, međutim, da se među tim nekretninama ne nalazi i predmetna nekretnina bez obzira što se u opisnom dijelu tih Odluka spominje da one u naravi čine centralni objekt, dva smještajna paviljona, objekt servisa I 51 bungalov.

14. Međutim, na taj način prvostupanjski sud nije dao jasne i razumljive razloge zbog čega je, odnosno na temelju kojih utvrđenih činjenica je izveo zaključak da tim Odlukama nije obuhvaćena i predmetna nekretnina, iako je u točki I. te Odluke navedeno da nekretnine koje se prenose obuhvaćaju i objekt servisa, a koji se po tvrdnji tuženika nalazi na predmetnoj nekretnini.

15. Stoga prvostupanjski sud nije ispitao odlučnu činjenicu da li se objekt servisa nalazi na predmetnoj nekretnini i je li ta nekretnina bila predmet Odluke Vlade Republike Hrvatske pa tako i Odluke tuženika o povećanju temeljnog kapitala, pogotovo uzimajući u obzir i prigovor tužitelja da predmetna nekretnina nije ni mogla biti predmetom Odluke jer Republika Hrvatska više nije bila ni vlasnik te nekretnine u trenutku donošenja Odluke. U tom smislu prvostupanjski sud nije cijenio ni isprave koje su stranke dostavile u spis, ni nalaz i mišljenje vještaka od 14. lipnja 2024. koji je sačinjen radi identifikacije predmetne nekretnine. Stoga je pobijana presuda nerazumljiva i ne može se ispitati.

16. Nadalje, prvostupanjski sud ne daje razloge ni ocjenjuje tuženikove tvrdnje da je pravo vlasništva moguće steći dosjelošću, neprekidnim samostalnim posjedovanjem stvari kroz određeno vrijeme kao izvornom stjecanju prava vlasništva temeljem zakona (članak 159. ZV-a), pri čemu pravni učinci stjecanja nastupaju po samom zakonu u trenutku ispunjenja zakonom propisanih pretpostavki bez obzira na upis u zemljišne knjige.

17. Tuženik tvrdi da je savjestan (pošten) istinit i samostalan posjednik te nekretnine od 1997. godine, tvrdeći da je u njen posjed uveden na temelju Odluke Vlade Republike Hrvatske od 10. travnja 1997. te da je tek 2021. godine zaprimio zahtjev tužitelja za predaju u posjed.

18. Međutim, o svemu ovome pobijana presuda nema razloga.

19. Ovdje treba istaknuti da se poštenje pretpostavlja prema odredbi članka 18. stavka 5. ZV-a. Odredbe članka 18. stavaka 3, 4. i 5. ZV-a glase: Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nepošten od časa kad je primio tužbu; to na odgovarajući način vrijedi i kad je o pravu na posjed konačno odlučilo drugo nadležno tijelo ili sud u nekom drugom postupku. Posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

20. Poštenje posjeda je subjektivna kategorija, to jest je li posjednik kad je stekao posjed stvari znao ili nije znao, odnosno je li s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati, da mu ne pripada pravo na posjed. Nepoštenje posjeda se upravo mora dokazati.

21. Stoga je prvostupanjski sud bio dužan, u okviru dokaznih prijedloga tužitelja, ispitati odlučnu činjenicu je li tuženik znao da mu ne pripada pravo na posjed na predmetnoj nekretnini i o tome dati jasne i valjane razloge.

22. Slijedom navedenog, ostvarena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda nema razloge o odlučnim činjenicama, te u obrazloženju postoji proturječnost u vezi pojedinih važnih okolnosti kako je prethodno izloženo, a i činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno.

23. Na temelju odredbe članka 369. stavka 1. i članka 370. ZPP-a je valjalo prvostupanjsku presudu ukinuti u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

24. O troškovima nastalim u prvostupanjskoj fazi postupka, kao i u žalbenom dijelu postupka, biti će odlučeno u konačnoj odluci na temelju odredbe članka 166. stavka 3. ZPP-a.

25. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će imajući u vidu propuste ukazane ovom odlukom, otkloniti opisanu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, ispitati odlučne činjenice u okviru dokaznih prijedloga stranaka, nakon čega će donijeti pravilnu i zakonitu odluku u kojoj će o odlučnim činjenicama dati jasne i valjano obrazložene razloge, uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

Zagreb, 20. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Tatjana Kujundžić Novak