REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4626/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednika vijeća, dr. sc. Jelene Čuveljak, sutkinje izvjestiteljice i Mirne Maržić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga Fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2a, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-314/2025-15 od 15. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-314/2025-15 od 15. srpnja 2025. u točki I. izreke, u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 929,06 EUR (devetstodvadesetdevet eura i šest centi) sa zateznim kamatama od 29. svibnja 2007. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest dana i u točki III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 829,64 EUR (osamstodvadesetdevet eura i šestdesetčetiri centi) sa zateznim kamatama od 15. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-314/2025-15 od 15. srpnja 2025. u točki II. izreke u dijelu za isplatu zateznih kamata na iznos od 929,06 EUR od 29. svibnja 2007. do isplate i u točki III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 273,89 EUR s pripadajućim zateznim kamatama i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu zateznih kamata na iznos od 929,06 EUR od 29. svibnja 2007. do isplate preko stope određene točkom I. izreke ove presude.

2. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 273,89 EUR sa zateznim kamatama od 15. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 353,09 EUR sa zateznim kamatama od dana donošenja ove odluke do isplate.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-314/2025-15 od 15. srpnja 2025. utvrđena je ništetnom odredba sadržana u Ugovoru o kreditu broj 9012540770 sklopljenog između korisnika kredita VB i tuženika **.**.2007. u članku 12. stavku 3. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „12.3 Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,kn“ (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 929,06 EUR sa zateznim kamatama od 29. srpnja 2007. do isplate po stopi koja se primjenjuje za trgovačke ugovore (točka II. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.103,53 EUR sa zateznim kamatama od 15. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose (točka III. izreke) i odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR.

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik iz čijeg sadržaja proizlazi da je pobija u dijelu u kojem nije uspio u sporu (točke I., II. i III. izreke) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka posebno one iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava. Ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da proturječi razlozima presude, nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio prigovor zastare te izražava svoj stav da zastarijevanje počinje teći trenutkom primitka ispunjenja. Nadalje navodi da se ne radi o ništetnoj odredbi o naknadi s obzirom na to da se radi o odredbama koje su bile jasne i određene i jer ne postoji neravnoteža u pravima ugovornih strana, a da je korisnik kredita znao koliko iznosi predmetna naknada. U odnosu na troškove postupka smatra da vrijednost predmeta spora nije pravilno određena. Ukazuje da se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, a ne kako je to pogrešno odredio prvostupanjski sud uzimajući i vrijednost deklaratornog zahtjeva. Odluku o trošku osporava i zbog odluke o glavnoj stvari te smatra da svi podnesci podneseni nakon tužbe i zastupanje na ročištima nisu bili potrebni za vođenje parnice. Slijedom navedenog predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 353,09 EUR s pripadajućim kamatama.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Presuda u pobijanom dijelu je ispitana na temelju odredaba članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje: ZPP), pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a), osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP -a).

6. U postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjske odluke, kao ni njenim donošenjem nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa niti ona iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj. Suprotno navodima žalitelja, po ocjeni ovoga vijeća, pobijana presuda se može ispitati budući da je izreka presude jasna i razumljiva te ne proturječi razlozima presude jer je izrekom presude tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen, a u obrazloženju presude dani su upravo razlozi zbog kojih prvostupanjski sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim. Također, obrazloženje pobijane presude sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama za usvajanje tužbenog zahtjeva, a te činjenice nisu u suprotnosti sa sadržajem izvedenih dokaza.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 12.3. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn te za isplatu iznosa od 929,06 EUR s pripadajućim zateznim kamatama po osnovi te ništetne odredbe.

8. Među strankama nije sporno da su 28. svibnja 2007. tuženik kao kreditor i VB kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj 9012540770 kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosu od 163,072,79 CHF te da je člankom 12.3. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna. Nije sporno da je navedenu naknadu za obradu kredita u iznosu od 929,06 EUR tuženik naplatio od korisnika kredita 27. svibnja 2007. Također nije sporno da je korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o ustupu tražbine 7. lipnja 2023. kojim je tražbina s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu na povrat, između ostalog i plaćenih naknada prenesena tužitelju.

9. U žalbenoj fazi postupka ostalo je sporno da li se o naknadi za obradu kredita pregovaralo te da li je navedena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i je li dovela do neravnoteže među strankama i je li tužiteljeva tražbina zastarjela. Sporno je i da li je sud kod odmjeravanja troška postupka previsoko utvrdio vrijednost predmeta spora.

10. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je ništetna odredba članka 13.2 Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita, za što je dao jasno, argumentirano obrazloženje koje u cijelosti prihvaća ovaj sud.

11. Prema odredbi članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora („Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi stavka 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema članku 81. stavku 3. ZZP-a, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

12. U postupku individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača (odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu) ima mjesta dokazivanju je li se u pojedinačnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama. Teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo leži na tuženiku. Tuženik je, dakle, odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao dokazati tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi budući da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. No, tuženik to ovdje nije dokazao.

13. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.

14. Spornu ugovornu odredbu sadržana u članku 12.3. Ugovora o kreditu je sastavio tuženik kao trgovac pa se samim time presumira da se o istoj nije moglo pregovarati. Da se radi o tipskoj ugovornoj odredbi notorna je činjenica s obzirom da i tužitelj i tuženik, ali i sud i javnost imaju uvid u veliki broj ugovora tuženika iz istog i/ili sličnog vremenskog razdoblja iz kojih jasno proizlazi da su u svim ugovorima bile gotovo pa identične ugovorne odredbe vezane uz 'ulaznu naknadu' i to sadržane upravo u članku 12.3. Ugovora o kreditu. Tuženik, na kojem je teret dokaza da se o konkretnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo to nije dokazao.

15. Suprotno navodima žalitelja sud je pravilno odlučio i o prigovoru zastare tuženika u odnosu na kondemnatorni zahtjev tužitelja. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o ustupu tražbine osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznos na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranke primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (arg. iz članka 225. ZOO-a) s obzirom na to da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok. Zastrani rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO -a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. S obzirom na to da je predmetna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek presudom, nije upitno da zastara još nije počela teći.

16. S obzirom na sve navedeno, ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika da tužitelju podmiri utuženi iznos s pripadajućim zateznim kamatama od dana izvršenog plaćanja.

17. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno odredio stopu zateznih kamata dosudivši tužitelju zatezne kamate po stopi iz trgovačkih ugovora. To iz razloga jer se u konkretnom slučaju radi o ništetnoj ugovornoj odredbi koja nema pravne učinke i vraćanje ispunjenog temeljem te odredbe zbog čega se na predmetnu tražbinu primjenjuje stopa za ostale odnose iz odredbe članka 29. stavka 2. ZOO-a.

18. Od 1. siječnja 2006. do 31. srpnja 2015. stopa zatezne kamate za ostale odnose primjenom odredbe članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05) određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena. Nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 78/15) do 31. prosinca 2022. stopa zateznih kamata za ostale odnose određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. stopa se određuje prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 114/22; dalje: ZIDZOO/22), i to za ostale odnose po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“ broj 155/23; dalje: ZIDZOO/23) po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Također, pogrešno je stopu zateznih kamata po ZIDZOO/22 dosudio do 29. prosinca 2023., a prema ZIDZOO/23 od 30. prosinca 2023., umjesto od 1. siječnja 2024. kao prvi dan početka prvog polugodišta na koje se primjenjuje ta stopa.

19. Slijedom svega navedenog, ovaj sud je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbio tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio presudu u točki I. i II. izreke u dijelu za isplatu iznosa od 929,06 EUR sa zateznim kamatama po gore navedenim stopama propisanim za ostale odnose, a primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a preinačio u dijelu koji prelazi tu stopu i odbio kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata preko te stope.

20. U odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka, pravilno žalitelj navodi da je sud previsoko odredio vrijednost predmeta spora.

21. Naime, kad deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na novčanu ili nenovčanu činidbu, neće se njegova vrijednost uzimati u obzir, već samo vrijednost zahtjeva na činidbu, tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-748/2025, Rev-566/2025 i dr. Dakle, prema ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj se, u slučaju kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu i kada se zapravo radi o tzv. deklaratornom preambulu (prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva), vrijednost predmeta spora određuje prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, dakle, ovdje, prema iznosu od 929,06 EUR. To posredno proizlazi i iz odredaba članka 35. i članka 40. stavaka 1. i 2. ZPP -a. Dakle, tužitelj je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačio te je prvostupanjski sud previsoko odredio vrijednost premeta spora (2.256,29 EUR), što je utjecalo na odluku o pravu na naknadu troškova postupka (članak 40. stavak 3. ZPP -a).

22. Budući da u ovom predmetu vrijednost predmeta spora iznosi 929,06 EUR, odluka o dosuđenim troškovima je pogrešna, odnosno previsoka, budući da je prvostupanjski sud tužitelju priznao po 100 bodova za svaki podnesak (tužbu i jedan podnesak) i za dva ročišta, umjesto po 75 bodova, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškovima za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23).

23. Slijedom navedenog tužitelju pripada pravo na naknadu troška na temelju odredbi članka 154. i članka 155. stavka 1. ZPP-a te primjenom Tarife i Zakona o sudskim pristojbama i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23) prema VPS od 929,06 EUR. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio potrebnim za vođenje spora radnje navedene u točki 22. obrazloženja, za koje je pravilnom primjenom propisanih bodova tužitelju trebalo dosuditi trošak u iznosu od 600 EUR (po 150,00 EUR za svaku potrebnu radnju), što uvećano za PDV u iznosu od 150,00 EUR i sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 39,82 EUR i presudu u iznosu od 39,82 EUR sveukupno iznosi 829,64 EUR.

24. Zbog navedenog je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi točku III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 829,64 EUR, a za preostali iznos dosuđenog troška je na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a odlučeno kao točki II. izreke ove presude.

25. Tuženik nema pravo na naknadu troškova žalbe jer je njegova žalba djelomično osnovana samo u pogledu odluke o zateznim kamatama tekućim na glavnu tražbinu i odluke o troškovima postupka, a što predstavlja sporednu tražbinu i nema za obvezu tužitelju da mu naknadi troškove žalbenog postupka.

Zagreb, 20. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Tatjana Kujundžić Novak