REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-55/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice i Mladena Šimundića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BRODOGRAĐEVNA INDUSTRIJA SPLIT d.d., OIB 18556905592, Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 11, kojeg zastupa punomoćnik Jerko Grgić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mamić, Grgić, Vinter d.o.o. u Zagrebu, Banjavčićeva 22, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-658/2023-28 od 26. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-658/2023-28 od 26. studenog 2025. u pobijanim točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je točkama I. i II. izreke suđeno:

„Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, Zagreb, Trg Sv. Marka 6, platiti tužitelju BRODOSPLIT d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 18556905592, iznos od 2.486.551,21 EUR / 18.734.920,12 kn, a sve zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskom trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućim od dana 04.11.2016. godine pa sve do isplate, u roku od 8 dana.“

II Nalaže se tužitelju BRODOSPLIT d.d. u roku od petnaest dana naknaditi tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA troškove parničnog postupka u iznosu od 138.830,00 EUR.“

2. Sud ocjenjuje neosnovanim zahtjev za naknadu štete kojeg tužitelj postavlja kao zahtjev za naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze iz Ugovora o prodaji i prijenosu dionica Brodograđevne industrije Split d.d. od 28. veljače 2013. (dalje: Ugovor) između prodavatelja Republike Hrvatske, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Hrvatskih voda, pravne osobe za upravljanje vodama, Hrvatskih šuma d.o.o. i Hrvatske brodogradnje – Jadran brod d.d. na strani prodavatelja te društva Div brodogradnja d.o.o. na strani kupca , uz solidarnog jamca Div d.o.o. tvornica vijaka, sada s tvrtkom Div grupa d.o.o. Naime, tužitelj je iznio činjeničnu tvrdnju da je tuženik temeljem jedinstvenog Programa restrukturiranja preuzeo obvezu otpisati potraživanja prema tužitelju i društvima iz Brodosplit grupe, uključujući poreze, trošarine, carine, pristojbe, doprinose, naknade za koncesije , novčane kazne i sva davanja čije je utvrđivanje i/ili naplata i nadzor prema posebnim propisima u nadležnosti poreznog tijela. Tome u prilog govore potvrde sadržane u Prilogu u 34 Ugovora kojima je Ministarstvo financija, Porezna uprava izrijekom potvrdila da na dan izdavanja tih potvrda društva iz Brodosplit grupe nemaju evidentiran dug s osnove javnih davanja o kojima službeno evidenciju vodi Porezna uprava. Prema daljnjoj tvrdnji, unatoč tome, nakon sklapanja Ugovora, za društvo Brodosplit brodogradilište d.o.o., koje je pripojeno tužielju, utvrđena je naknadno obveza plaćanja koncesijske naknade za 2011., 2012. i dijelom za 2013. godinu prije sklapanja Ugovora te da je Porezna uprava 4. listopada 2016. donijela rješenje o ovrsi i prisilno je naplaćen iznos od 18.724.920,12 kn, na što se odnosi tužbeni zahtjev. Tužitelj je iznio i činjeničnu osnovu tužbe za naknadu štete u zbog nezakonitog postupanja tuženičinih tijela, Ministarstva financija, Porezne uprave, izdavanjem potvrde da pravni prednik tužitelja i tužitelj nemaju dugovanja s osnove javnih davanja, dakle, i koncesijske naknade, čime je tužitelj doveden u zabludu da je tuženica ispunila svoju obvezu, to jest da su sva javna davanja do sklapanja Ugovora podmirena, odnosno otpisana.

3. Sud na temelju provedenog dokaznog postupka, čitanjem isprava u spisu, naročito Ugovora i Jedinstvenog programa restrukturiranja te isprava o naplati spornog iznosa s osnove koncesijske naknade, prije svega utvrđuje da nije došlo do povrede ugovorne obveze tuženika, a potom da se ne radi niti o osnovi za naknadu štete u smislu odredbe članka 14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj 150/11) odnosno o šteti koja bi tužitelju nastala nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave.

4. Glede povrede ugovorne obveze prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije legitimiran zahtijevati naknadu štete zbog povrede ugovora, sve da je do povrede i došlo, jer nije stranka ugovora, a po shvaćanju prvostupanjskog suda nije moguće primijeniti odredbu članka 337. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 111/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO). Tom je odredbom propisano kada netko ugovori u svoje ime tražbinu u korist trećega, treći stječe vlastito i neposredno pravo prema dužniku, ako nije što drugo ugovoreno ili ne proizlazi iz okolnosti posla. Sud obrazlaže da u Ugovoru nije ugovoreno pravo tužitelja potraživati činidbu propuštanja naplate koncesijske naknade pa stoga tužitelj nije ovlašten tražiti naknadu štete zbog povrede ugovornih obveza.

5. Međutim, sud niti ne nalazi povredu ugovornih obveza na strani prodavatelja, tumačenjem sadržaja ugovornih obveza sukladno odredbama sadržanim u preambuli Ugovora, da se prava i obveze ugovornih strana procjenjuju prema odredbama Ugovora te podredno sukladno točki 5. Programa restrukturiranja prema njegovom sadržaju. Ocjenjujući te isprave sud zaključuje da nije postojala tuženikova obveza otpustiti dug s osnove koncesijskih naknada. Nadalje, sud obrazlaže da je sukladno odredbama Zakona o koncesijama („Narodne novine“ broj: 125/08, 90/11 i 143/12) naknada za koncesiju je naknada koju koncesionar plaća na temelju ugovora o koncesiji te se evidencija o naknadama vodi u registru koncesija kao jedinstvena elektronička evidencija ugovora o koncesijama na području Republike Hrvatske, da naknade za koncesije mogu biti prihod ili Državnog proračuna ili proračuna jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a iz sadržaja rješenja Ministarstva financija, Uprave za financijsko upravljanje unutarnju reviziju i nadzor, Klasa: UP/1-042-01/14-01/54, Ur. br. 513-08-04-03-14-1 od 25. rujna 2014. utvrđuje da je spornu koncesijsku naknadu bilo naloženo platiti društvu koje se pripojilo tužitelju, u korist proračuna Grada Splita pa tuženik taj dug nije mogao niti otpustiti. Sud utvrđuje da naknada za koncesiju nije zakonska već ugovorna obveza, a analizirajući sadržaj Programa restrukturiranja i ponude kupca, proizlazi da je ponuditelj u postupku sklapanja predmetnog Ugovora odbio preuzeti obveze s osnove državnih potpora, obveze društva prema Ministarstvu financija koje su nastale plaćanjima po pozivima banaka na temelju izdanih jamstava, neplaćene poreze, doprinose i carine ili druge zakonske obveze, obveze društva prema bankama osigurane državnim jamstvima i druge troškove restruktuiranja sukladno ponudbenoj dokumentaciji, a nije izričito navedeno da odbija preuzeti koncesijsku naknadu.

6. Neosnovano tužitelj smatra da se radi o nepravilnom ili nezakonitom radu Porezne uprave prilikom izdavanja potvrde da tužitelj nema evidentirani porezni dug na knjigovodstvenoj kartici, jer Porezna uprava koja je upravna organizacija u sustavu Ministrastva financija sukladno odredbama Zakona o poreznoj upravi („Narodne novine“ broj 25/12 i 112/12) ne vodi službeno evidenciju o koncesijskim naknadama pa je i potvrda koju je Porezna uprava izdala bila isprava o činjenicama o kojima vodi službenu evidenciju, dok evidenciju koncesijskih naknada vodi Sektor za gospodarstvo Ministarstva financija kao ustrojstvena jedinica u sastavu ministarstva koja vodi registar koncesija i prati te analizira dinamiku prikupljanja koncesija i prihoda od naknada za koncesiju i poduzima mjere efikasne naplate naknade po koncesijama. Unutar Sektora za gospodarstvo postoji Služba za koncesije, javno i privatno partnerstvo, a unutar te službe ustrojen je Odjel za registar koncesija, u čiju nadležnost spada praćenje stanja duga po osnovi naknade. Stoga Porezna uprava nije niti mogla tužitelju izdati potvrdu o tome da tužitelj prije potpisivanja Ugovora nema dugovanja s osnove naknade za koncesiju, jer to nije u nadležnosti Porezne uprave.

7. S obzirom na navedeno, tužbeni zahtjev je odbijen, a tužitelju je naloženo tuženiku naknaditi troškove postupka primjenom odredbe članka 154. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP).

8. Tužitelj je protiv presude u dijelu u kojem nije uspio podnio žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Iako sud pravilno sumira pravno relevantna pitanja je li tužitelj uopće ovlašten tražiti naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze, zatim je li došlo do povrede ugovorne obveze i je li ugovorena obveza tuženika na otpust duga s osnove koncesijske naknade te stvara li jedinstveni Program restrukturiranja, kao akt izrađen od kupca dionica, prava i obveze ugovornih strana i je li tim aktom ugovorena tuženikova obveza na otpust duga s osnove koncesijske naknade, međutim, zaključci suda u svezi navedenih spornih pitanja su pogrešni.

10. Sud se poziva na odredbu članka 337. stavka 1. ZOO-a o ugovaranju tražbine u svoje ime, a u korist trećega, na temelju koje zakonske obveze treći stječe vlastito i neposredno pravo prema dužniku pa pogrešno smatra da tužitelj kao treća osoba nije imao pravo na temelju Ugovora potraživati otpis tuženikove tražbine s osnove koncesijske naknade, jer da nije posebno ugovoreno tužiteljevo pravo kao treće osobe na takvo potraživanje. Na taj način sud pogrešno primjenjuje odredbe ZOO-a koje propisuju da treći u takvom slučaju stječe vlastito i neposredno pravo prema dužniku, dakle, sud je pogrešno interpretirao citiranu zakonsku odredbu.

11. Osporava se utvrđenje prvostupanjskog suda da iz odredbi Ugovora i relevantnih odredaba Programa restrukturiranja treba zaključiti o nepostojanju tuženikove obveze otpustiti dug s osnove koncesijske naknade. Žalitelj smatra da se iz ukupno dostavljene dokumentacije treba zaključiti kako je tuženik bio taj koji je preuzeo obvezu otpisa, prijeboja ili na drugi način preuzimanja tužiteljevih obveza , kako bi oslobođen tereta prošlosti mogao započeti s restrukturiranjem na način kako je to i tuženoj nalagala Europska komisija. Iako sud popisuje isprave u koje je izvršio uvid, iste u cijelosti propušta tumačiti, analizirati u okviru značenja te dokumentacije u smislu obveza tuženice prema tužitelju. Tužitelj je tijekom postupka dostavio ponudbenu dokumentaciju Hrvatskog fonda za privatizaciju u kojoj je bilo navedeno kak se ponuditelj u svojoj ponudi mora izjasniti prihvaća li obveze društva prema državnim vjerovnicima te je u ponudi kupac izrijekom naveo kako „sve državne potpore, obveze društva i svih zavisnih društava prema Ministarstvu financija koje su nastale plaćanjima tog ministarstva po pozivima banaka temeljim izdanih jamstava, neplaćene poreze, doprinose i carine ili druge zakonske obveze, obveze društva prema bankama osigurane državnim jamstvima uključujući sve ugovorne kamate u vezi tih obveza, kao i druge troškove restrukturiranja sukladno ponudbenoj dokumentciji točka 4.2. koje društvo i zavisna društva imaju na dan sklapanja Ugovora o prodaji i prijenosu dionica, ponuditelj ne prihvaća. Navedene preuzete obveze iz točke 5.3. i 16.7. potrebno je ukinuti, odnosno otpisati odnosno isknjižiti na način da nemaju utjecaj na porezne obveze niti jednog društva.“ Kako je takva ponuda prihvaćena, žalitelj zaključuje da je tuženik trebao otpisati, ukinuti ili na drugi način isknjižiti takva dugovanja pa i po osnovi koncesijske naknade. Stoga je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, a slijedom toga i materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Da je sud dopustio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka koje je predložio tužitelj, sud bi jasno utvrdio da je tuženica postupila protivno Programu restrukturiranja i Ugovoru. Sud je propustio ocijeniti i priznanje tuženice u postupku pred Trgovačkim sudom u Splitu poslovni broj P-452/2024, gdje je tuženica u podnesku od 29. siječnja 2020. navela kako je pitanje koncesijske naknade sporno. I u ovom postupku tuženica je podneskom od 16. srpnja 2025. navela da je koncesijska naknada prije privatizacije u tranzicijskom periodu teretila rashode toga perioda i sudjelovala je u poslovnom rezultatu, gubitku, kojeg je tuženica podmirila za 2010. godinu prema Ugovoru u cijelosti kao i za 2011. i 2012. godinu. Dakle, tuženica je potvrdila da je preuzela obvezu otpisa koncesijske naknade za razdoblje prije privatizacije tj. prije sklapanja Ugovora o prodaji i prijenosu dionica, što sud propušta analizirati.

12. Sud utvrđuje da je predmetno sporno dugovanje za koncesijsku naknadu naplaćeno u korist Grada Splita pa da tuženica taj dug nije ni mogla otpisati, a propušta utvrditi da je davatelj koncesije po spornom Ugovoru o koncesiji bila Vlada Republike Hrvatske i da je ugovoreno plaćanje koncesije u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske. Činjenica da je rješenjem Ministarstva financija od 29. svibnja 2014., suprotno ugovoru, utvrđeno da je tužitelj dužan platiti koncesijsku naknadu Gradu Splitu proizlazi iz primjene propisa o plaćanju koncesijske naknade te je drugačije naknadno utvrđena raspodjela omjera prihoda od naknade , sukladno Zakonu u koncesijama, iz čega proizlazi zaključak da se radi o zakonskoj, a ne ugovornoj obvezi.

13. Žalitelj se poziva i na Zaključak o prihvaćanju smjernica za pomoć poduzetnicima i teškoćama od 16. travnja 2010. („Narodne novine“ broj 46/10) Vlade Republike Hrvatske kojim je propisano da se pod dugovanjima poduzetnika podrazumijevaju i dugovi s osnove koncesijske naknade za koncesije, a da će se državna potpora u obliku otpisa duga dodijeliti u skladu s procjenom svakog pojedinog poduzetnika i ocjenom Plana restrukturiranja prema kriterijima iz tih smjernica. Iz toga žalitelj zaključuje da je država trebala otpisati dug s osnove koncesijske naknade, ali nije. Pri tome nije odlučno da to nije izrijekom navedeno u Ugovoru, jer je sastavni dio Ugovora i jedinstveni Program restrukturiranja i ponudbena dokumentacija. Žalitelj se poziva i na odredbe Zakona o uređenju prava i obveza brodogradilišta u postupku restrukturiranja („Narodne novine“ broj 61/11) kojim je člankom 4. propisano kako se restrukturiranje brodogradilišta temelji na programima restrukturiranja, odnosno kako su prava i obveze brodogradilišta u restrukturiranju ona prava i obveze koja su utvrđena programom restrukturiranja odnosno aktima kojima se uređuje postupak privatizacije. Tim Zakonom je propisano da se ostala javna davanja utvrđena kao obveze iz članka 5. toga Zakona prebijaju s poreznim gubitkom brodogradilišta, a preostali dug se otpisuje. Zaključno navodi da je naknada za koncesije javno davanje u smislu odredbe članka 3. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 147/08, 18/11, 78/12 i 136/12) što je sud propustio utvrditi ne uzimajući u obzir jedinstveni program restrukturiranja i ponudu za kupnju dionica kao bitnog sastavnog i obvezujućeg dijela Ugovora o prodaji prijenosa dionica kao ni mjerodavne propise.

14. Žalitelj smatra da činjenica da je ustrojstveno tijelo Ministarstva financija, Porezna uprava, izdalo potvrdu da tužitelj nema dugovanja s osnova javnih davanja dodatno potvrđuje da je tuženik preuzeo obvezu sva potraživanja javna davanja otpisati, kao dio svoje obveze preuzete u postupku restrukturiranja. Smatra da je Porezna uprava bila ovlaštena izdati potvrdu o postojanju obveza po javnim davanjima, što uključuje i koncesijsku naknadu te osporava suprotan zaključak suda. Svakako da se radi o povredi ugovorne obveze iz Ugovora o prodaji i prijenosu dionica i stoga odgovornosti za štetu tuženika s osnove povrede ugovorne obveze. Prisilna naplata duga s osnove koncesijske naknade predstavlja nastanak štete za tužitelja, a protupravna radnja se očituje u neotpisivanju obveze s osnove koncesijske naknade. Presuda se u cijelosti ukazuje nezakonitom i sud nije potpuno niti točno utvrdio činjenično stanje, a presudu je utemeljio na pogrešnom shvaćanju činjenice tko je ovlašten izdati potvrdu o postojanju dugovanja za koncesijsku naknadu, čime je tužitelju onemogućeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo da se izvedu dokazi koji dokazuju tužiteljeve tvrdnje. Predlaže presudu preinačiti, uz obvezivanje tuženika za naknadu parničnih troškova , a podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Žalitelj osporava i odluku o trošku , naročito za trošak pristupa ročištu 8. lipnja 2020. koje je odgođeno prije početka raspravljanja, sastavljanja podneska od 7. veljače 2024. koji se ne može smatrati obrazloženom podneskom jer se ponavlja već prethodno izneseno te za podnesak od 16. srpnja 2025. koji se također ne može smatrati obrazloženim podneskom u smislu Tarifnog broj 8. točke 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika pa predlaže rješenje o trošku ukinuti ili preinačiti.

15. Odgovor na žalbu nije podnesen.

16. Žalba nije osnovana.

17. Pobijana je presuda ispitana na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. ZPP-a u granicama istaknutih žalbenih navoda, pri čemu je ovaj sud po službenoj dužnosti pazio na bitne povrede odredaba postupaka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnoga prava. Presuda je pravilna i zakonita, uključujući i odluku o trošku postupka.

18. Uvodno valja reći da presuda nije zahvaćena bitnim povredama postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, dok žalitelj posebno niti ne obrazlaže u čemu bi se sastojale bitne povrede postupka koje bi presudu činile nezakonitom.

19. Žalbeni navodi se u bitnome svode na žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava i to kako u ocjeni neosnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze tuženice, tako i u ocjeni neosnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete u smislu odredbe članka 14. Zakona o sustavu državne uprave , glede odgovornosti tuženice za nezakonito ili nepravilno obavljanje poslova državne uprave.

20. Prema ocjeni ovog suda niti jedan od navedenih žalbenih razloga ni u jednoj činjeničnoj i pravnoj osnovi zahtjeva za naknadu štete nije ostvaren u donošenju prvostupanjske presude.

21. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tuženica nije odgovorna za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog obavljanja poslova državne uprave koj i bi se nezakoniti rad ogledao u izdavanju potvrda Porezne uprave neposredno prije sklapanja Ugovora (potvrde na listu 140. i 141. spisa od 20. veljače 2013. i 19. veljače 2013.). Naime iz navedenih potvrda proizlazi da je Ministarstvo financija Porezna uprava, Područni ured Split, Ispostava Split 20. veljače 2013. potvrdila da temeljem podataka i službenih očevidnika Brodosplit d.d. na dan izdavanja potvrde kao porezni obveznik u knjigovodstvenoj evidenciji nema evidentirani dug. Potvrda od 19. veljače 2013. potvrđuje na temelju podataka i službenih očevidnika da Brodosplit – Brodogradilište d.o.o. Split na dan 19. veljače 2013. kao porezni obveznik nema duga po osnovi javnih davanja o kojima službenu evidenciju vodi Porezna uprava.

22. Prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje da je Porezna uprava predmetne potvrde izdala u okviru svoje nadležnosti, dakle o podacima o kojima je obveza voditi evidenciju, a to nije evidencija o koncesijskih naknadama kako je to prvostupanjski sud pravilno iscrpno obrazložio navođenjem relevantnih odredaba zakonskih i podzakonskih odredaba iz kojih proizlazi da se evidencija o koncesijskim naknadama vodi u posebnom Odjelu za registar koncesija unutar Sektora za gospodarstvo, Službe za koncesije i javno privatno partnerstvo unutar Ministarstva financija. Dakle prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje da izdavanje predmetnih potvrda ne predstavlja niti nezakoniti, niti nepravilni rad tijela državne uprave pa da bi to bila osnova za naknadu štete, jer je tužitelj tvrdio da je tim potvrdama doveden u zabludu glede nepostojanja duga po osnovi koncesijske naknade. Dakle, nema niti pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, niti pogrešne primjene materijalnog prava, već je sud pravilno iscrpno obrazložio da je predmetnim potvrdama Porezna uprava mogla potvrditi samo o onim činjenicama o kojima vodi službenu evidenciju , a to nije evidencija neplaćenih naknada za koncesiju. Naime odredbom članka 4. stavka 1. točke 9. Zakona o poreznoj upravi („Narodne novine“ broj 25/12 i 112/12) je propisano da porezna uprava izdaje potvrde o činjenicama o kojima vodi službenu evidenciju. Izdavanjem predmetnih potvrda kojima je Porezna uprava potvrdila činjenice o kojima vodi evidenciju, a to nisu koncesijske naknade , nije ostvarena činjenična osnova tužbenog zahtjeva za naknadu štete s osnove nezakonitog ili nepravilnog obavljanja poslova državne uprave.

23. Pravilno je sud ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev i s obzirom na činjeničnu osnovu iz tužbe da je tuženica povrijedila svoje ugovorne obveze odnosno da tuženica nije izvršila otpis svojih tražbina s osnove koncesijske naknade za društvo koje je u postupku restrukturiranja i privatizacije pripojeno tužitelju i na koje se odnosi program restrukturiranja na temelju kojeg je sklopljen Ugovor. Radi se o društvu Brodosplit – Brodogradilište d.o.o. kao ovlašteniku koncesije te dužniku koncesijske naknade za koju je 25. rujna 2014. donijeto rješenje o utvrđenju naknade za koncesiju na pomorskom dobru i rješenje o ovrsi za naplatu sporne tražbine u odnosu na tužitelja od 4. listopada 2016. na listu 142. - 143. spisa.

24. I prema ocjeni ovoga suda nema osnove za naknadu štete u povredi ugovornih obveza od strane tuženice kako to interpretira tužitelj. Prvostupanjski sud je pri tome pravilno ocijenio sadržaj ugovornih obveza, uključujući i sadržaj jedinstvenog Programa restrukturiranja na kojeg se tužitelj naročito poziva kao činjeničnu osnovu tužbenoga zahtjeva. Dakle, sud je pravilno ocijenio što je bila obveza tuženika prema prihvaćenoj ponudi i jedinstvenom Programu restrukturiranja, koji uključuje i Dodatak 2 na kojeg se tužitelj u činjeničnim navodima tužbe i tijekom postupka posebno poziva. Naime tužitelj ukazuje na Dodatak 2 Programu restrukturiranja na listu 115. spisa i to na tablicu br. 10, na obveze prodavatelja koje su opisane kao dinamika doprinosa prodavatelja Programu restrukturiranja tužitelja. Iz navedene tablice br. 10 na listu 124. i 125. spisa ne proizlazi da bi predmetom obveze tuženika bilo otpis tražbine po osnovi koncesijskih naknada , kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Obveze prodavatelja su u toj tablici izražene iznosima koji su ugovoreni kao obveza prodavatelja u razdoblju od 2006. – 2011., zatim za tranzicijsko razdoblje od 2012. – 2017. U samom ugovoru pak, kao što je sud pravilno utvrdio, obveze prodavatelja u njegovu doprinosu u procesu restrukturiranja tužitelja određene su ugovornim odredbama 7. – 9. ugovora na koje se sud pravilno pozvao i pravilno ih interpretirao.

25. Tužitelj nije niti jednim konkretnim navodom niti dokaznim prijedlogom ustvrdio da tuženik nije ispoštovao ugovorne obveze iz samog ugovora članka 7. – 9. ugovora, odnosno da nije izvršio svoje obveze navedene u Dodatku 2 programu restrukturiranja koji s temeljnim programom i Dodatkom 1 čini jedinstveni program restrukturiranja i temelj je ugovornim obvezama iz Ugovora o prodaji i prijenosu dionica tužitelja. Tužitelj samo načelno tvrdi da se i tražbine s osnove koncesijske naknade trebaju otpisati ne dovodeći to u vezu s točno utvrđenim financijskim obvezama tuženika, odnosno prodavatelja prema jedinstvenom programu restrukturiranja ne kojeg se sam poziva. Tužitelj je predložio provođenje financijskog vještačenja radi utvrđivanja visine naplaćenog iznosa koji iznos nije sporan, a glede samog sadržaja obveze tuženika prema tablici 10. Dodatka 2 Programu restrukturiranja nije predložio provođenje financijskog vještačenja, iako tvrdi da bi sporni naplaćeni iznos trebao biti sadržan u iznosima na koje se tuženik obvezao prihvaćenim jedinstvenim Programom restrukturiranja, odnosno tužiteljevom ponudom i sklapanjem ugovora.

26. Pravilno sud utvrđuje i to da se, iako koncesijske naknade spadaju u javna davanja, radi o ugovornoj obvezi, a da niti iz tužiteljeve ponude koju citira tijekom postupka pa i u žalbi ne proizlazi da je tužiteljeva ponuda , koja je naposljetku prihvaćena, pretpostavljala otpis koncesijskih naknada, koje su naplaćene u korist Grada Splita, kako je to sud pravilno utvrdio te niti u tom smislu nema pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a niti pogrešne primjene materijalnog prava. Pri tome treba reći da žalitelj tek u žalbi iznosi činjenice o sadržaju ugovornih odredbi iz Ugovora o koncesiji pomorskog dobra u svrhu gospodarskog korištenja luke posebne namjene - brodogradilišta Split od 19. travnja 2000., što nije dopušteno u smislu odredbe čl. 352. st. 1. ZPP-a.

27. Pravilno je sud ocijenio nepotrebnim izvođenje personalnih dokaza, saslušanjem osoba koje su sudjelovale u pregovaranju prije sklapanja samog ugovora, jer je odlučne činjenice mogao utvrditi iz isprava priloženih u spisu. Nisu odlučni niti žalbeni navodi kojima žalitelj na svoj način interpretira tuženičina očitovanja glede naplate koncesijske naknade, već su odlučni sadržaji isprava koje su ugovorne strane sačinile u postupku sklapanja Ugovora, a te je isprave sud pravilno ocijenio i na taj način utvrdio odlučne činjenice, o čemu je dao jasne i razumljive razloge.

28. Također nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava odnosno neprimjene odgovarajućih odredaba Zakona o uređenju prava i obveza brodogradilišta u postupku restrukturiranja („Narodne novine“ broj 61/11) na koje se žalitelj poziva u žalbi, a neosnovano se žalitelj tijekom postupka poziva i na neprimjenu Smjernica za pomoć poduzetnicima u teškoćama („Narodne novine“ broj 46/10). Radi se o propisima koje se ugovorne stranke sasvim sigurno imale u vidu prilikom sklapanja spornog ugovora, dok je za sadržaj prava i obveza u konkretnom slučaju, pa tako i za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog povrede ugovornih obveza, mjerodavan sadržaj međusobnog ugovora i svih njegovih sastavnih dijelova, koji sadržaj je sud pravilno utvrdio i isti proizlazi iz isprava u spisu.

29. Kako nema povrede tuženičinih ugovornih obveza, nije osnovan niti zahtjev za naknadu štete u korist tužitelja, koji tvrdi da je osoba u čiju korist je ugovoreno pravo na otpis koncesijske naknade . Iako žalitelj s pravom ukazuje na vlastito i neposredno pravo trećeg prema dužniku, kao zakonom propisanom pravu za slučaj ugovaranja tražbine u svoje ime, a za korist trećeg u smislu odredbe čl. 337. st. 1. ZOO-a, temeljna utvrđenja prvostupanjskog suda da nije došlo do povrede tuženičinih ugovornih obveza su pravilna, a stoga nije osnovan zahtjev za naknadu štete zbog takve činjenične osnove. Slijedom navedenog presuda je u svemu pravilna i zakonita.

30. Nisu ostvareni niti žalbeni razlozi glede odluke o troškovima postupka, jer je sud pri odmjeravanju troškova suprotnoj strani pravilno primijenio kako odredbu članka 155. stavka 1. ZPP-a tako i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23). Naime, pravilno je prvostupanjski sud za ročište održano 8. lipnja 2020. odredio nagradu po Tarifnom broju 9. točka 2., jer se radi o ročištu na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima kako to proizlazi iz zapisnika na listu 520. spisa, iz kojeg proizlazi da se na tom ročištu čitao tužiteljev podnesak, utvrđeno je da je pribavljen spis toga suda broj P-107/18 i potom su stranke predlagale zastoj postupka što je sud i odredio.

31. Osnovano je sud za podneske tuženice od 16. srpnja 2025. i od 7. veljače 2024. odredio naknadu sukladno Tarifnom broju 8. točka 1., jer se radi o obrazloženim podnescima koji su bili potrebni za vođenje parnice.

32. Zbog navedenog je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 20. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dubravka Matas