REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1857/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, te Nevenke Baran, suca izvjestitelja i Željka Šimića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, Ć [adresa], protiv tuženika BICIKLISTIČKI KLUB RIJEKA iz Rijeke, Školjić 7a, OIB: 11180083534, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Primorac, odvjetnik u Rijeci, Prolaz Marije Krucifikse Kozulić 2/IV, radi predaje u posjed nekretnine i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude zbog ogluhe Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-45/2026-3 od 16. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda zbog ogluhe Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-45/2026-3 od 16. ožujka 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 200,00 EUR.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud pobijanom presudom zbog ogluhe označenom u izreci ove presude naložio tuženiku da tužitelju preda u posjed slobodan od osoba i stvari poslovni prostor pobliže naveden u izreci presude (točka I. izreke presude). Istom presudom zbog ogluhe prvostupanjski je sud naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.601,25 EUR s pripadajućim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenog u izreci presude pa do isplate i to prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci presude (točka II. izreke presude), te je rješenjem o troškovima postupka sadržanim u toj presudi naložio tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 400,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 16. ožujka 2026. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka III. izreke presude). Tako je sud prvog stupnja presudio jer je ocijenio da su ispunjene sve pretpostavke propisane odredbom članka 331.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25) za donošenje presude zbog ogluhe. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud je donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv presude zbog ogluhe žalbu je podnio tuženik pobijajući je iz svih žalbenih razloga. Žalitelj smatra da nisu ostvarene pretpostavke iz članka 331.b stavka 1. točaka 3. i 5. Zakona o parničnom postupku. Prema mišljenju žalitelja, u konkretnom slučaju osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbu, dok su navodi tužitelja u suprotnosti s dokazima koje je tužitelj podnio. Tužitelj tužbom potražuje predaju u posjed poslovnog prostora za koji navodi da je u njegovom vlasništvu kao i isplatu naknade za korištenje tog poslovnog prostora od strane tuženika. Međutim, tužitelj nije dokazao da bi tuženik bio nepošten posjednik niti su ispunjene pretpostavke za ostvarivanje naknade temeljem odredbe članka 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj : 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14). Tužitelj nije dokazao da je tuženik u posjedu prostora, a iz dokumentacije u spisu proizlazi da je upravo tužitelj u posjedu poslovnog prostora što proizlazi iz zapisnika o primopredaji poslovnog prostora između Grada Rijeke i tužitelja od 11. rujna 2020. Tužitelj samo paušalno navodi da je tuženik nepošten posjednik zbog toga što je Ugovor o korištenju sportske građevine prostora biciklističkog kluba od 28. lipnja 2017. prestao 1. siječnja 2020. Osim toga, žalitelj smatra da nisu ostvarene pretpostavke za potraživanje naknade u smislu članka 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima jer tužitelj nikada nije ni tražio od tuženika da mu preda poslovni prostor u posjed niti je tužitelj bio onemogućen u korištenju istog; žalitelj se poziva na sudsku praksu i to odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-979/23 od 29. listopada 2025. i Rev-114/11 od 12. veljače 2014. te Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2998/16 od 7. rujna 2017. Osim toga, žalitelj smatra da tužitelj nikada nije ni manifestirao svoju volju za posjedovanjem stvari pa je zato sud pogrešno odlučio kada je usvojio tužbeni zahtjev, a k tome dosudio je zatezne kamate s dospijećem svakog pojedinog iznosa od 15-og u mjesecu što je protivno pravnom shvaćanju Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela trgovačkih i ostalih sporova tog suda koja je održana 16. lipnja 2021., a prema kojem tražbina vlasnika prema nepoštenom posjedniku po osnovi naknade koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja stvari dospijeva danom podnošenja zahtjeva za naknadu; žalitelj se poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-581/21 od 21. kolovoza 2024. prema kojoj tražbina suvlasnika ne samo da nastaje nego i dospijeva u trenutku kada (su)vlasnik stvari podnese zahtjev za naknadu prema nepoštenom posjedniku. Zato je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. U nastavku žalbe žalitelj smatra da on nije nepošten posjednik te predlaže sudu drugog stupnja da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak; žalitelj potražuje trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 538,00 EUR.

2.1. Žalba je dostavljena tužitelju na odgovor. Tužitelj u odgovoru na tuženikovu žalbu u bitnom navodi da su svi navodi žalbe potpuno paušalni, a k tome tužitelj opreza radi ističe da se presuda zbog ogluhe ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a tuženik u svojoj žalbi iznosi upravo navode kojima presudu zbog ogluhe pobija po osnovi utvrđenog činjeničnog stanja. Žalitelj ne osporava da su tužba i poziv na davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni tuženiku odnosno ne ističe da su postojale općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu. Premda tuženik ističe da osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi te da su navodi tužitelja u suprotnosti s dokazima koje je tužitelj podnio, tuženik u samoj žalbi osporava činjenično stanje. Nadalje, tuženik pogrešno tumači sudsku praksu i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske u vezi odredbe članka 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima; tužitelj navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2021. (poslovni broj Su-IV-16/2021-5) zauzeo pravno shvaćanje da u parnici u kojoj je predmet spora zahtjev (su)vlasnika protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, odlučno je za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva utvrditi pravni položaj posjednika, a pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem; pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari. Drugim riječima, za osnovanost tužbenog zahtjeva je odlučno isključivo da se utvrdi položaj tuženika kao posjednika odnosno je li njegov posjed nepošten, a navedena činjenica proizlazi iz u tužbi iznesenih činjenica i dokaza, kao i iz same žalbe na presudu zbog ogluhe. Tužitelj se poziva na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4933/21 od 13. rujna 2022. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1089/22 od 6. lipnja 2023. te ističe da je sud pravilno donio presudu zbog ogluhe. Tužitelj stoga predlaže da se tuženikova žalba odbije kao neosnovana i obveže tuženika da tužitelju naknadi daljnji trošak postupka u iznosu od 200,00 EUR na ime sastava odgovora na žalbu.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

3.1. Ispitavši pobijanu presudu zbog ogluhe na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i zakonitu odluku.

4. Iz spisa proizlazi da je tužitelj pokrenuo ovaj parnični postupak tužbom u kojoj je naveo da se prethodno obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, no spor u tom postupku nije riješen mirnim putem. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi da je on vlasnik poslovnog prostora u Rijeci, Školjić 7a ukupne površine 22 m² i galerije površine 21 m² (što dokazuje rješenjem Ureda državne uprave u Primorsko - goranskoj županiji od 27. listopada 2009. i izvatkom iz zemljišne knjige -povijesni prikaz za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]; upis pod 8. vlastovnice sa str. 30. spisa), a kojeg tuženik koristi bez valjane pravne osnove budući da je on u taj prostor ušao temeljem Ugovora o korištenju sportske građevine prostorija biciklističkog kluba na Školjiću 7a i 7c od 28. lipnja 2017., no taj je ugovor prema članku 12. tog Ugovora prestao vrijediti 31. prosinca 2019. budući da je tom ugovornom odredbom propisano da se primjenjuje do 31. prosinca 2019. bez mogućnosti prešutnog produljenja (str. 14. spisa); zbog navedenog, tužitelj u tužbi smatra da je tuženik nepošten posjednik predmetnog prostora od 1. siječnja 2020. budući da on više nema nikakvu pravnu osnovu za korištenje predmetnog poslovnog prostora. Radi dokazivanja činjenice da je tuženik posjednik predmetnog prostora, tužitelj je uz tužbu dostavio Zapisnik o primopredaji poslovnog prostora od 11. rujna 2020. sklopljen između grada Rijeke i tužitelja (str. 19.-20. spisa) i Zapisnik Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine od 17. lipnja 2025. (str. 21. spisa). Zbog navedenog, osim što tužitelj tužbenim zahtjevom traži predaju predmetnog poslovnog prostora u posjed tužitelju, tužitelj potražuje od tuženika kao nepoštenog posjednika i naknadu za korištenje tog prostora s time da je naknadu obračunao sukladno Pravilniku o utvrđivanju zakupnine i djelatnosti u poslovnom prostoru („Službene novine“ Grada Rijeke broj 2/15 i 2/16) odnosno Pravilniku o utvrđivanju zakupnine i djelatnosti u poslovnom prostoru („Službene novine“ Grada Rijeke broj 7/21) u iznosu od 53,75 EUR mjesečno (uostalom, samu visinu te naknade tuženik u žalbi ni ne osporava).

4.1. Postupajući po tužbi sud prvog stupnja je 28. siječnja 2026. uputio tuženiku poziv s tužbom i prilozima da u roku od 30 dana podnese odgovor na tužbu te da iznese sve bitne činjenice i predloži sve dokaze kojima pobija navode i dokaze protivnika i to uz upozorenje tuženiku da će u protivnom sud donijeti presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev (presudu zbog ogluhe) sukladno članku 331.b Zakona o parničnom postupku (str. 45. spisa). Navedeni poziv s tužbom i prilozima tužbi tuženik je uredno zaprimio putem e-Komunikacije sukladno članku 133. stavku 5. Zakona o parničnom postupku, a što je i prvostupanjski sud pravilno naveo u točki 3. obrazloženja pobijane presude (i što je ovaj sud provjerio uvidom u tu komunikaciju); uostalom, činjenicu da je tuženik uredno zaprimio taj poziv ni on ne osporava u žalbi. Međutim, budući da tuženiku u dodijeljenom mu roku od 30 dana od dana zaprimanja tužbe s pozivom na davanje odgovora na tužbu nije podnio odgovor na tužbu, a prvostupanjski je sud ocijenio da su ispunjene zakonske pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe iz članka 331.b Zakona o parničnom postupku pa je stoga donio pobijanu presudu zbog ogluhe.

5. Sud prvog stupnja je pravilno donio presudu zbog ogluhe jer su za to ispunjene sve pretpostavke iz članka 331.b stavka 1. Zakona o parničnom postupku. Tom je zakonskom odredbom propisano ako tuženik ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku, donijet će se presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe) ako bude udovoljeno sljedećim uvjetima: 1) ako su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni, 2) ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, 3) ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate i 4) ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu. Odredbom stavka 2. istoga članka Zakona o parničnom postupku propisano je da sud neće donijeti presudu zbog ogluhe ako je udovoljeno uvjetima iz stavka 1. članka 331.b Zakona o parničnom postupku ako nađe da je riječ o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati.

5.1. Kao što je u ovoj odluci ranije navedeno, tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu su uredno dostavljeni tuženiku 30. siječnja 2026. (što uostalom ni sam tuženik u žalbi ne osporava), no u dodijeljenom mu roku nije podnio odgovor na tužbu. Jednako tako, u konkretnom slučaju ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu. Time su ispunjene prva i četvrta zakonska pretpostavka iz članka 331.b Zakona o parničnom postupku za donošenje presude zbog ogluhe.

5.2. Nadalje, osnovanost oba tužbena zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a te činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjevi, suprotno tuženikovim žalbenim navodima, nisu u suprotnosti s dokazima koje je tužitelj dostavio u prilogu tužbe. Naime, s obzirom na to da je tužitelj ispravama dostavljenim uz tužbu dokazao da je on vlasnik predmetne nekretnine, to on kao vlasnik može vlasničkom tužbom tražiti predaju predmetnog poslovnog prostora u vlasništvo od osobe koja taj prostor drži u posjedu sukladno odredbi članka 161. stavka 1. i članka 162. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Osim toga, a suprotno tuženikovim žalbenim navodima, iz članka II. Zapisnika o primopredaji poslovnog prostora kojeg su 11. rujna 2020. sastavili Grad Rijeka i tužitelj sa str. 19. spisa proizlazi da je tuženik u vrijeme sastavljanja tog zapisnika posjedovao predmetni poslovni prostor, a da je tuženik i nadalje u posjedu tog prostora proizlazi i iz Zapisnika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine od 17. lipnja 2025. sa str. 21. Prema tome, budući da je tuženik posjednik predmetnog poslovnog prostora, iako ga posjeduje bez valjane pravne osnove jer je Ugovor o korištenju sportske građevine prostorija biciklističkog kluba na Školjiću 7a i 7c od 28. lipnja 2017. nesporno prestao vrijediti (zaključno) 31. prosincem 2019. sukladno članku 12. tog Ugovora, to je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za predajom predmetnog prostora u posjed tužitelju kao vlasniku tog prostora.

6. Jednako tako, a suprotno tuženikovim žalbenim navodima, tuženik je nepošteni posjednik predmetne nekretnine još od 1. siječnja 2020. budući da je još tada znao da od tog datuma predmetni prostor posjeduje bez valjane pravne osnove odnosno da mu od tada u smislu članka 18. stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima više ne pripada pravo na posjed tog poslovnog prostora. Slijedom navedenog, tuženik prema članku 165. stavku 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima mora naknaditi i sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja, a koje tužitelj potražuje drugim tužbenim zahtjevom; naime, prema toj zakonskoj odredbi nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

6.1. Pri tome, tuženik neosnovano u žalbi smatra da njegova obveza plaćanja naknade koristi dospijeva tek od dana tužiteljeva podnošenja zahtjeva za naknadu te koristi, a što je (bilo) u skladu s pravnim shvaćanjem Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koje je usvojeno na sjednici tog odjela održanoj 16. lipnja 2021. Naime, budući da je odredba članka 40. stavka 2. Zakona o sudovima naknadno ukinuta člankom 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima („Narodne novineˮ broj 136/25), to ovaj sud više nije dužan postupiti prema pravnom shvaćanju usvojenom na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održanoj 16. lipnja 2021. Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na primjer, u odluci poslovni broj Rev-962/23 od 10. prosinca 2025. zauzeo pravno shvaćanje da je nepošten posjednik dužan vlasniku naknaditi koristi koje je ostvario posjedom vlasnikove stvari sa zateznom kamatom tekućom na mjesečne iznose kako je te koristi stekao, a sve to imajući u vidi da je (u tom sporu) vlasnik dokazao da je posjednik postao nepošten i prije podnošenja tužbe za plaćanjem naknade za korištenje. To drugim riječima znači da je nepošten posjednik dužan vlasniku stvari isplatiti zatezne kamate koje na iznos ostvarene koristi teku za cjelokupno razdoblje od kada je on nepošten posjednik neovisno o tome je li (i kada) vlasnik nepoštenom posjedniku uputio zahtjev za naknadom tih koristi.

7. Slijedom navedenog, budući da su u konkretnom predmetu ispunjene sve zakonske pretpostavke za donošenjem presude zbog ogluhe iz članka 331.b stavka 1. Zakona o parničnom postupku te ne postoje ni zapreke za donošenje te presude iz članka 331.b stavka 2. Zakona o parničnom postupku, sud prvog stupnja je pravilno donio pobijanu presudu. Jednako tako, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku obvezao tuženika da tužitelju naknadi parnični trošak potreban za vođenjem ovog spora, a s čijom se visinom i načinom obračuna ovaj sud u potpunosti slaže.

7.1. Stoga je tuženikovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu zbog ogluhe, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

8. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu je valjalo odbiti kao neosnovan jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje spora (članak 166. u vezi članka 155. Zakona o parničnom postupku).

Zagreb, 20. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac