REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2232/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. UN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i 2. ČN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Vizentin Brnabić & Rus j.t.d., Rijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije, protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž- 99/2026-2 od 27. siječnja 2026., kojom je djelomično potvrđena te djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1698/2024-8 od 4. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije, u odnosu na pravna pitanja, se odbija.

II. Tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije, u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava, se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tuženik je protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-99/2026- 2 od 27. siječnja 2026., kojom je djelomično potvrđena te djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1698/2024-8 od 4. prosinca 2025., podnio prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, 146/25 - dalje: ZPP) postavivši 12 (dvanaest) pravnih pitanja za koja smatra da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi i to:

„1. Je li odredba ugovora o kreditu na temelju koje je banka prije isplate kredita naplatila potrošaču trošak njegove obrade u postotnom iznosu glavnice, nepoštena ugovorna odredba u smislu članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03) ako banka potrošaču nije specificirala strukturu tog troška?

2. Jesu li odredbe člana 1066. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005) i članka 173. Zakona o bankama (Narodne novine, broj 84/2002) valjani pravni temelj za ugovaranje odredbe ugovora o kreditu na osnovi koje banka prije isplate kredita ima pravo naplatiti potrošaču troškove obrade kredita u postotnom iznosu glavnice?

3. Je li odredba ugovora o kreditu na temelju koje je banka prije isplate kredita naplatila potrošaču trošak njegove obrade u postotnom iznosu glavnice, neodređena i neodrediva ugovorna odredba?

4. Je li odredba potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ukoliko iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranje iste?

5. Primjenjuje li se pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojemu petogodišnji restitucijski zastarni rok počinje teći s danom pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, na situacije u kojima je zastara u razdoblju do 30. siječnja 2020. zastara već nastupila sukladno članu 360 . i 371. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005)

6. Primjenjuje li se pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.., prema kojemu petogodišnji restitucijski zastarni rok počinje teći s danom pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, na situacije u kojima je zastara u razdoblju do 30. siječnja 2020. već nastupila sukladno primjenjivim zakonskim odredbama?

7. Je li odredba Ugovora o kreditu kojom se za slučaj prijevremene otplate kredita ugovara naknada koju korisnik kredita plaća kreditoru sukladno poslovnoj politici kreditora protivna odredbama čl. 1024. i čl. 354. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) ili je sukladna tim odredbama?

8. Ima li davatelj kredita pravo na naknadu štete u smislu odredbe čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju iz čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05), nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava sukladno poslovnoj politici kreditora?

9. Primjenjuje li se Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03) na odredbe potrošačkih ugovora koje su odraz dispozitivnih zakonskih odredaba?

10. Je li izostanak pojedinačnog pregovaranja dostatan razlog na temelju kojeg sud može određenu odredbu potrošačkog ugovora utvrditi nepošteno ugovorenom i posljedično ništetnom u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03)?

11. Je li banka prilikom naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita obvezna korisniku kredita detaljno obrazložiti strukturu te naknade?

12. S obzirom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. o početku tijeka zastare restitucijskog zahtjeva, mogu li zatezne kamate u takvim zahtjevima početi teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti?4. Revizija nije dopuštena u odnosu na naznačena pitanja s obzirom na to da je riječ o pitanjima u pogledu kojih pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovog suda, a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu.“.

2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

3. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade (tzv. ulazna naknada) te isplata na temelju spomenute ništetne ugovorne odredbe.

4. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. st. 1. ZPP, ovaj revizijski sud je ocijenio da postavljena pravna pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu ili za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

5. S obzirom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. o početku tijeka zastare restitucijskog zahtjeva…“ mogu li zatezne kamate u takvim zahtjevima početi teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti“… revizija nije dopuštena u odnosu na naznačena pitanja s obzirom na to da je riječ o pitanjima u pogledu kojih pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovog suda, a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu.

5.1. U odnosu na pitanja koja se odnose za ništetnost odredbe o plaćanju troškova obrade kredita (prvo do četvrto pitanje) predlagatelj se upućuje na ovosudne odluke Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024., Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. i Rev- 715/2024 od 22. svibnja 2024. pri čemu valja naglasiti da predlagatelj polazi od pogrešne premise da „... iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranje iste“, jer upravo suprotno prvostupanjski sud utvrđujuće i obrazlaže u odlomcima obrazloženja 18. (i dalje), a što drugostupanjski prihvaća pravilnim (odlomak 12., 13. i 14.), u kojima su dati razlozi ocjene postojanja relevantnih okolnosti u smislu odluke C-39/24Justa protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA (SL C/2024./3304).

5.2. U odnosu na materijalnopravna pitanja koje se odnose na problematiku zastare pobijana odluka se pravilno pozvala na shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. i računanja zastare od dana pravomoćnosti odluke u povodu tog zahtjeva, a što je ovdje donošenjem pobijane odluke. Tako i ovaj sud u odlukama Rev-491/2023-3 i Rev-4441/2019-2 od 23. siječnja 2024.

5.3. U odnosu na preostala pitanja koja se tiču prijevremene otplate kredita riječ je o pravnim pitanjima u odnosu na koje pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovog suda broj Rev -43/22 od 14. lipnja 2022. i Rev-112/18-2 od 9. ožujka 2022.

6. Zbog navedenog valjalo je, u odnosu na postavljena pravna pitanja, odlučiti na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP kao u točki I. izreke ovog rješenja.

7. Nadalje, tuženik je naveo da su mu povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 – dalje: Ustav), sadržana i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija) i to pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1 Ustava i pravo na pošteno suđenje zajamčeno čl. 6. st. 1 Konvencije. Pozivajući se na čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije navodi da su u parničnom postupku u kojemu je donesena pobijana presuda niži sudovi počinili određene osobito teške povrede odredaba parničnog postupka te da su pogrešno primijenili materijalno pravo čime su ujedno povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 6. st. 1. Konvencije i/ili čl. 29. st. 1. Ustava. Sadržaj tuženikovog prijedloga za dopuštenje revizije se dijelom svodi na pritužbe o načinu na koji su niži sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje osim u izuzetno rijetkim slučajevima. Glede tuženikovih navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaći da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj. Ovaj sud smatra da je u postupku pred nižim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama niži sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tuženika. Njihove presude su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje.

Kako, imajući u vidu izneseno, tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižim sudovima bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje, prijedlog za dopuštenje revizije je trebalo odbaciti kao nedopušten.

8. Zbog navedenog valjalo je u odnosu povrede u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odbaciti te je odlučeno kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 20. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug