REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-731/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić, članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i dr.sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika 1. ŽS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i 2. tužiteljice - protutuženice VS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oboje kao nasljednici pokojnog RS, OIB [osobni identifikacijski broj], oboje zastupa punomoćnica Marija Jerončić Mandić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženice - protutužiteljice 1. TS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]. i tuženice - protutužiteljice 2. FS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao pravnih sljednika tuženika - protutužitelja GS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], radi ispražnjenja, predaje u posjed, isplate i utvrđenja, odlučujući o prijedlogu tužitelja - protutuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3257/2024-7 od 30. rujna 2025., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Gž-3257/2024-10 od 2. prosinca 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3378/2017 od 10. lipnja 2019., u sjednici održanoj 20. svibnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužitelja - protutuženika za dopuštenje revizije se odbija u odnosu na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tužitelja - protutuženika za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitelji - protutuženici su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3257/2024-7 od 30. rujna 2025. ispravljene rješenjem istog suda broj Gž-3257/2024-7 od 2. prosinca 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3378/2017 od 10. lipnja 2019. Prijedlog je podnesen zbog pravnog pitanja za koje podnositelji cijene da je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, i to zbog nepodudarnosti s praksom revizijskog suda pri čemu je ukazano na odluke broj Rev-819/2020-3 od 26. siječnja 2021. i Rev x-588/2018 od 19. svibnja 2020. Pored toga, prijedlog je utemeljen i na tvrdnji o povredi temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu sudsku odluku, kao zasebne osnove za dopuštenje revizije.

2. Pitanje koje su tužitelji - protutuženici naznačili u prijedlogu glasi:

Je li pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 375. stavak 1. ZPP ukoliko drugostupanjska presuda ne sadrži ocjenu žalbenih navoda od odlučnog značaja?

3. Tuženici - protutužitelji nisu odgovorili na prijedlog tužitelja - protutuženika za dopuštenje revizije.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravno pitanje naznačeno u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP zato što počiva na netočnoj činjeničnoj tvrdnji prema kojoj pobijana drugostupanjska presuda ne sadrži ocjenu o odlučnim žalbenim navodima. Ta je tvrdnja, međutim, suprotna sadržaju pobijane presude.

5. U ovom su predmetu sudovi odlučivali o tužbenom i protutužbenom zahtjevu. Predmet je tužbe reivindikacijski zahtjev tužitelja - protutuženika za predaju stana te za naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja stana za svoje potrebe, činjenično utemeljen na tvrdnji da je njihov prednik RS vlasnik stana koji se nalazi na III. katu stambeno-poslovnog objekta u [adresa], tip stana C, površine 41,99 m², koji predstavlja posebni dio zgrade oznake 181, sagrađene na čest. zem. [katastarska čestica], (kat. čest. [katastarska čestica]) zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te da prednik tuženika - protutužitelja bespravno stanuje u tom stanu i ne želi ga napustiti, a da tužitelj - protutuženik zbog toga trpi štetu u vidu nemogućnosti korištenja stana. S druge strane, predmet je protutužbenog zahtjeva utvrđenje da je prednik tuženika - protutužitelja vlasnik opisanog stana te ovlaštenje na uknjižbu tuženika - protutužitelja na toj nekretnini.

6. U postupku provedenom pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće činjenice:

- između prednika tužitelja - protutuženika RS kao udružitelja, s jedne strane i trgovačkog društva Tehnika d.o.o. Split, kao nositelja prava i dužnosti investitora stambeno-poslovnog objekta u [adresa], u [adresa], s druge strane, zaključen je Ugovor broj 4/90 o udruživanju sredstava za izgradnju stana „U Splitu, 13. studenoga 1990.g.“ na temelju kojeg je prednik tužitelja - protutuženika imao obvezu uplate kupoprodajne cijene stana u tri rate, uz orijentacijski rok izgradnje 30. lipnja 1991., ali je Tehnika d.o.o. Split 30. travnja 1992. od prednika tužite lja - protutuženika zatražila uplatu daljnjeg iznosa od 1.407.640 dinara kojeg on kao kupac nije platio, pa mu nisu predani ključevi stana niti je ikad ušao u posjed predmetnog stana, dok je Tehnika d.o.o. dalje raspolagala sa stanom;

- to raspolaganje se odnosi na Ugovor o kupoprodaji od 26. studenoga 1992. kojim je prodavatelj Tehnika d.o.o. Split, zastupana po direktoru JS, prodalo predniku tuženika - protutužitelja GS kao kupcu predmetni stan, za iznos od 52.487 DEM, a navedeni je prodavatelj ovaj iznos kao iznos cjelokupne kupoprodajne cijene platio 2. prosinca 1992., nakon čega je predmetni stan njemu i predan u posjed, a sve u skladu sa zapisnikom o primopredaji od 13. rujna 1993.,

- prednik tuženika - protutužitelja GS u vrijeme zaključenja Ugovora o prodaji od 26. studenoga 1992. nije bio obaviješten o tome što je prije njegove kupnje bilo s predmetnim stanom, a nije bio obaviješten ni o informacijama o pravnom odnosu između Tehnike d.d. Split i prednika tužitelja - protutuženika;

- pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj II P-441/08 od 28. siječnja 2009. u pravnoj stvari tužitelja RS i dr. protiv tuženika Tehnika d.o.o. Split, radi utvrđenja prava vlasništva, tuženiku Tehnika d.o.o. Split je naloženo predati tužitelju RS predmetni stan slobodan od osoba i stvari, kao i ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva tog stana u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Omišu na ime tužitelja RS, uz brisanje prava vlasništva Tehnike d.o.o. Split;

- u tom je postupku prednik tuženika - protutužitelja GS sudjelovao u svojstvu umješača na strani tuženika Tehnika d.o.o. Split,

- ni jedna od stranaka (prednik tužitelja - protutuženika, kao ni prednik tuženika - protutužitelja) nije ishodila upis svog prava vlasništva predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi.

7. Na temelju naprijed navedenih činjenica, sudovi su zaključili da se u konkretnom slučaju radi o višestrukom ugovaranju otuđenja nekretnine, budući da su i prednik tužitelja - protutuženika i prednik tuženika - protutužitelja sklopili kupoprodajne ugovore s Tehnikom d.o.o. o kupnji predmetnog stana, te su o osnovanosti tužbenog i protutužbenog zahtjeva odlučili na temelju jačeg prava. Pritom su sudovi imali na umu da su u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora o kupoprodaji 1990. i 1992. u primjeni bili propisi koji su bili na snazi prije stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09,3 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - dalje: ZV). Tada važeći Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ broj 6/80 i 36/90, „Narodne novine“ broj 53/91 i 91/92) nije uređivao pitanje višestrukog ugovaranja otuđenja iste nekretnine, a sudska praksa (kao i pravna doktrina) nisu bile jedinstvene u tumačenju pravnog pravila iz § 440. Općeg građanskog zakonika čije su odredbe bile primjenjivane kao pravna pravila na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“ broj 73/91).

7.1. Tim je pravnim pravilom bilo određeno: Ako je vlasnik istu nepokretnu stvar ostavio dvjema različitim osobama, stvar pripada onoj koja je ranije zaiskala uknjižbu. Stajališta sudske prakse u primjeni ovog pravnog pravila predstavljaju zaključci Savjetovanja bivših najviših sudova (građanskih odjela) održanog 28. i 29. svibnja 1986. koji glase: Kad je više osoba zaključilo posebne pravne poslove radi stjecanja prava vlasništva na istu nekretninu, o jačem pravu sud odlučuje primjenom načela morala društva, savjesnosti i poštenja i načela zabrane zloporabe prava. Kad su svi kupci savjesni, a nijednom od njih nekretnina nije predana u posjed niti je ishodio upis prava vlasništva u zemljišnu odnosno drugu javnu knjigu, jaču pravnu osnovu u ima raniji kupac. Kad su svi kupci savjesni, jaču pravnu osnovu ima kupac koji je ishodio upis u zemljišnu odnosno drugu javnu knjigu, a ako nijedan od njih nije ishodio upis u zemljišnu odnosno drugu javnu knjigu, jači je u pravu kupac kojem je nekretnina predana u posjed. Raniji savjesni kupac ima jaču pravnu osnovu prema kasnijem nesavjesnom kupcu. To i u slučaju kad je prodavatelj nekretninu predao u posjed kasnijem nesavjesnom kupcu ili je nesavjesni kupac ishodio upis u zemljišnu odnosno drugu javnu knjigu.

7.2. Vodeći se primjenom načela savjesnosti i poštenja te načela zabrane zloupotrebe prava u primjeni navedenoga pravnog pravila, a polazeći od naprijed utvrđenih činjenica, sudovi su ocijenili da prednik tuženika - protutužitelja ima jače pravo na posjed, u bitnom, zato što je on kupujući stan u novogradnji, taj pravni posao sklopio uz pomoć odvjetnika kojeg je angažirao upravo da bi bio siguran da će biti sve u redu, i to u vrijeme kada se vratio iz Njemačke gdje je živio tridesetak godina, isplatio je kupovninu u cijelosti, stupio u posjed stana, u svemu postupao u dobroj vjeri te nije mogao pretpostaviti da prodavatelj nije bio vlasnik u vrijeme prodaje stana njemu. O tome je vođen dugotrajni sudski spor između prednika tužitelja - protutuženika i prodavatelja u kojem je prvostupanjska presuda donesena 2009., a drugostupanjska 2011. kojom je prodavatelju naloženo predati stan predniku tužitelja - protutuženika, pa je ocijenjeno da je tek tada prednik tuženika - protutužitelja sa sigurnošću saznao da prodavatelj od kojega je kupio stan nije bio ovlašten njime raspolagati. Stoga su sudovi, imajući na umu vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora kao vrijeme relevantno za ocjenu savjesnosti prednika tuženika - protutužitelja, zaključili da nema mjesta zaključku da bi on bio nesavjestan. Prednik tužitelja - protutuženika je, s druge strane, odbio isplatiti dio kupovnine za stan koji je zatražio prodavatelj Tehnika d.o.o. Split koji je zbog toga raskinuo s njim Ugovor o udruživanju sredstava (o valjanosti tog postupanja je vođen spor u kojem je tužbeni zahtjev prodavatelja odbijen). U takvim su okolnostima sudovi ocijenili da se ne može osnovano zaključiti da bi prednik tužitelja - protutuženika bio raniji savjestan kupac, iako je posjed predan predniku tuženika - protutužitelja, jer je tek nakon provedenog postupka protiv Tehnike d.o.o. koja je stan prodala objema stranama u sporu, ista obvezana predniku tužitelja - protutuženika izdati tabularnu ispravu i predati stan u posjed, dok je tek nakon što nije uspio ostvariti svoju tražbinu od Tehnike d.o.o., tužitelj - protutuženik isto zatražio od prednika tuženika - protutužitelja koji je, jednako kao i on, kupio isti stan, bio savjestan u vrijeme kupnje stana, platio kupoprodajnu cijenu u cijelosti i uselio u stan, pa su sudovi zaključili da prednik tuženika - protutužitelja ima jače pravo u odnosu na prednika tužitelja - protutuženika te su odbili tužbeni zahtjeva za iseljenje i predaju predmetnog stana i naknadu štete.

7.3. Sudovi su pritom posebno naglasili da je za ocjenu savjesnosti tuženika - protutužitelja odlučno vrijeme sklapanja ugovora, dakle 26. studenoga 1992. jer se savjesnost kupca promatra u trenutku zaključenja ugovora, dok kasnija saznanja nemaju utjecaja na savjesnost.

8. S druge su strane prihvatili protutužbeni zahtjev imajući na umu da je prednik tuženika - protutužitelja već 2003. godine stekao pravo vlasništva dosjelošću zato što je tada protekao rok od deset godina njegova kvalificiranog posjedovanja predmetne nekretnine, a u smislu odredbe članka 159. stavak 2. u vezi s člankom 18. ZV, pri čemu su dani razlozi na temelju kojih su sudov i, vodeći se činjenicama utvrđenima u postupku, zaključili da je posjed prednika tuženika - protutužitelja bio kvalificiran.

.

9. U opisanim okolnostima, kao što je naprijed i kazano, naznačeno pravno pitanje predlagatelja nema potrebno obilježje važnosti jer je drugostupanjski sud odgovorio na sve odlučne žalbene navode. Predlagatelj ističe da žalbeni sud nije odgovorio na njegov navod (kojeg smatra odlučnim) da je od utjecaja na ocjenu osnovanosti tužbenog i protutužebnog zahtjeva činjenica što je u postupku pred Općinskim sudom u Splitu pravomoćnom presudom broj II P-66/92 od 15. siječnja 2001. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-3150/01 od 21. studenoga 2003. odbijen zahtjev prodavatelja Tehnika d.o.o. kao tužitelja kojim je traženo utvrditi, među ostalim, da je raskinut Ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju stana broj 4/90 od 13. studenoga 1990. kojeg su zaključili prednik tužitelja - protutuženika RS i Tehnika d.o.o. Sudovi su na ovaj navod odgovorili ocjenom da je za savjesnost tuženika - protutužitelja odlučno vrijeme sklapanja ugovora, dakle 26. studenoga 1992., dok kasnija saznanja nemaju utjecaja na savjesnost. Osim toga, ta činjenica upravo i govori u prilog zaključku o višestrukom ugovaranju prodaje predmetnog stana, a sudovi su ocjenu (ne)osnovanosti tužbenog i protutužbenog zahtjeva i dali na temelju činjenice višestrukog ugovaranja prodaje stana.

9.1. Istu pravnu sudbinu (neodlučnosti) dijeli i tvrdnja predlagatelja da na (ne)savjesnost prednika tužitelja - protutuženika ima utjecaja činjenica njegova izjavljivanja prigovora protiv rješenja o izvršenju privremene mjere od 16. srpnja 1993. donesene radi izvršenja radnje u predmetu broj II P-66/92 koji se vodio između Tehnike d.o.o. jer se i to zbilo nakon 26. studenoga 1992. Što se, pak, tiče tvrdnji o tome da je na nesavjesnost tuženika - protutužitelja utjecala okolnost izostanka uvida u zemljišnu knjigu, i na njih je odgovoreno (odlomak 22. pobijane drugostupanjske presude) time što je istaknuto da je za savjesnost posjeda dovoljno da je posjednik uvjeren da stvar drži kao svoju temeljem valjanog naslova, dok je irelevantno to što su posjednici propustili izvršiti uvid u zemljišne knjige budući da ta okolnost sama po sebi ne isključuje savjesnost posjeda kada iz ostalih okolnosti proizlazi da je posjed bio savjestan (žalbeni se sud pritom pozvao na praksu revizijskog suda Rev-2426/90 od 15. veljače 1991.).

10. Stoga je prijedlog tužitelja - protutuženika valjalo, na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP, odbiti u odnosu na naznačena pravna pitanja i riješiti kao u točki I. izreke.

11. Nadalje, prema ocjeni najvišeg suda, predlagatelji navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu učinili vjerojatnim ni da im je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu odluku.

12. Pravo na pravično suđenje zajamčeno je odredbom članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14). Riječ je o skupu postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičan postupak i koje je nužno poštovati tijekom cijelog postupka i u svim okolnostima. To pravo podrazumijeva da u sudskoj odluci moraju biti navedeni dostatni i relevantni razlozi koji objašnjavaju činjenične zaključke sudova, kao i razlozi, izneseni na pravno logičan i konzistentan način, o tome koje su točno činjenice utvrđene u postupku te koje je pravo dovelo baš do takve odluke.

13. Mjerilom dostatnosti sudske odluke ocjenjuje se je li sud u pisanom obrazloženju svoje odluke naveo sve razloge kojima se vodio pri njezinu donošenju s obzirom na sadržaj zahtjeva i razloge koji opravdavaju donošenje baš takve odluke koju je o zahtjevu donio. Što se, pak, tiče relevantnosti, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju u pravilu se smatraju relevantnima ako jasno upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu obavljali svoje procjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drukčije odluke i da pri tome nisu zanemarili dokaze koje su stranke prezentirale sudu i slično. Drugim riječima, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju moraju obuhvatiti sve važne aspekte svakoga pojedinog slučaja koji mogu utjecati na konačnu odluku u sporu.

14. Prema ocjeni revizijskog suda, razlozi koje su dali nižestupanjski sudovi za odbijanje zahtjeva tužitelja - protutuženika, a za prihvaćanje protutužebnog zahtjeva tuženika - protutužitelja, zadovoljavaju kriterije relevantnosti i dostatnosti jer je iz pobijane presude vidljivo, i to na pravno logičan i konzistentan način, koje su točno činjenice utvrđene u postupku i koje je pravo dovelo baš do takvih odluka. Ti razlozi upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu dali svoje ocjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, a pri tome nisu zanemarili dokaze koji su sudu prezentirale stranke. Kako su razlozi navedeni u obrazloženju pobijane odluke obuhvatili sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su bili od utjecaja na konačnu odluku, to predlagatelji nisu učinili vjerojatnim da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu sudsku odluku.

15. Slijedom svega naprijed navedenoga, prijedlog tužitelja - protutuženika je valjalo odbaciti u odnosu na tvrdnje o povredi temeljnih ljudskih prava po osnovi odredbe članka 389.a stavaka 3. i 4. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke.

Zagreb, 20. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil