REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3563/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Sirana Ipak d.o.o., OIB 66055650446, Pakovo Selo, Put Čikole 3, kojeg zastupa punomoćnica Carmen Ivančević Marinković, odvjetnica u Splitu, protiv tuženice Republika Hrvatska, Ministarstvo poljoprivrede, OIB 76767369197, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo Šibenik, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3807/2024-2 od 23. travnja 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalna služba u Šibeniku poslovni broj P-326/2020 od 12. srpnja 2024., u sjednici održanoj 20. svibnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3807/2024-2 od 23. travnja 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalna služba u Šibeniku poslovni broj P-326/2020 od 12. srpnja 2024., zbog pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava u sudskoj praksi.
1.1. Tužitelj u prijedlogu, pozivom na odredbu čl. 385.a st. 2. ZPP -a, ističe i povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).
2. Na prijedlog nije odgovoreno.
3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio da postavljena pitanja u prijedlogu nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.
4. Tvrdnje tužitelja kojima pokušava dokazati osnovanost (ali ne i važnost) postavljenih pitanja dijelom se svode na neslaganje o načinu na koji su nižestupanjski sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji. Naime, tužitelj u prijedlogu dijelom pitanja i obrazloženjem prijedloga sadržajno ponavlja činjenice koje su bile predmetom utvrđivanja u postupku raspravljanja pred nižestupanjskim sudovima, te zapravo iznosi svoju ocjenu dokaza koji su izvedeni i posljedično tome, problematizira pitanje utvrđenja činjenica (a ovaj sud u ovom stupnju postupka ne ulazi u ocjenu činjeničnog stanja). Pri tomu valja ukazati da pitanja, koja se odnose (samo) na okolnosti konkretnog spora i shvaćanje tužitelja o tome kako je sud trebao ocijeniti dokaze i primijeniti materijalno pravo, nemaju opći karakter (značenje, važnost) u smislu da bi shvaćanje koje ovaj sud izražava u odnosu na navedena pitanja moglo biti općenito i ubuduće primjenjivo u neograničenom broju slučajeva u primjeni norme na koju se odnosi.
5. S tim u vezi tužitelju, a u odnosu na pitanje naznačeno pod 1. A., valja ukazati da čl. 12. ZPP-a nije propisano da bi parnični sud bio vezan pravomoćnom odlukom nadležnog suda ili drugog tijela za prekršaje u pogledu krivnje za počinjeno djelo koje predstavlja prekršaj pa ni u situaciji kada je optužba odbijena iz razloga kada je ovlašteni inspektor odustao od optužnog prijedloga, kao što je to riječ u konkretnom slučaju. Da se odredba čl. 12. st. 3. ZPP-a ne primjenjuje analogno i u pogledu postojanja prekršajnog djela i prekršajne odgovornosti, pravno je shvaćanje ovog suda izraženo u odukama broj Gž-22/14-2 od 29. listopada 2014. i Rev-956/2021-2 od 15. prosinca 2021.
6. U odnosu na pitanje tereta dokaza kod objektivne odgovornosti Republike Hrvatske ovaj sud je zauzeo shvaćanje (primjerice u odlukama broj Rev-x-1033/2017-2 od 18. prosinca 2018. i Rev-908/2021 od 7. rujna 2021.) da je teret dokaza na strani Republike Hrvatske da je tijelo državne uprave prilikom svoga postupanja u svemu postupalo pravilno i zakonito, a ne na strani tužitelja. Naime, u slučaju kada tužitelj zahtjev za naknadu štete temelji na nezakonitom ili nepravilnom radom nadležnog inspektorata, tada za postojanje odgovornosti države za štetu, trebaju biti kumulativno ispunjene tri pretpostavke i to: nezakonit i/ili nepravilan rad državnog tijela, postojanje štete i uzročna veza između nezakonitog i/ili nepravilnog rada tijela i nastale štete, pri čemu je potrebno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog i/ili nepravilnog rada državnog tijela, tj. da šteta ne bi nastala da njega nije bilo. S obzirom na postavljena pitanja valja naglasiti da se teret dokazivanja uzročne veze razlikuje od tereta dokazivanja da se postupalo pravilno i zakonito.
7. Stoga na pitanje naznačeno pod 2. A. kojim tužitelj problematizira teret dokaza uzročne veze kod objektivne odgovornosti Republike Hrvatske valja ukazati da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je u konkretnom slučaju nadležni inspektorat pravilno procijenio da postoji opravdana sumnja iz čl. 10. Uredbe Eu 178/2002 i da su hitne mjere čije je provođenje naloženo tužitelju zbog opasnosti od zaraze patogenom bakterijom koja uzrokuju listerozu bile primjerene i opravdane u predmetnoj situaciji, te su bile naložene sukladno čl. 33. Zakona o hrani („Narodne novine“, broj 81/13, 14/14, 30/15, 115/18 i 18/23), pa kako nije ispunjena prva pretpostavka odgovornosti za štetu Republike Hrvatske za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, odnosno nije dokazano da se radilo o nezakonitom ili nepravilnom obavljanju poslova tuženika, nižestupanjski sudovi nisu ni ocjenjivali postojanje uzročne veze između nezakonitog i/ili nepravilnog rada inspektorata i nastale štete.
8. Pitanje naznačeno pod 1. B. ne predstavlja pravno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a jer je odgovor sadržan u samoj zakonskoj odredbi čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 150/11, 12/13, 93/16, 104/16 i 66/19 - dalje: ZSDU).
9. Pitanjem naznačenim pod 2. B. tužitelj polazi od pogrešne pretpostavke, jer je u ovom postupku utvrđeno da nije ispunjena prva pretpostavka odgovornosti za štetu Republike Hrvatske za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, odnosno da u radu nadležnog inspektorata nije bilo nezakonitog i/ili nepravilan rad državnog tijela.
10. Odluke na koju se poziva podnositelj kao razlog važnosti postavljenih pitanja ne koincidiraju činjeničnim utvrđenjima, a slijedom toga niti pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena odluka u predmetnom sporu.
11. U pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP -a koji tužitelj podnosi zbog povrede prava na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije i povrede prava na jednakost svih pred zakonom iz čl. 14. st. 2 . Ustava, valja reći da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu nekom osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka ili pogrešnom primjenom materijalnog prava bilo povrijeđeno temeljno Ustavom zajamčeno pravo na zakonito i pravično suđenje te pravo na obrazloženu odluku kao i pravo na jednakost svih pred zakonom. Nižestupanjske odluke su obrazložene, sadrže dostatne i relevantne razloge i ne mogu se po ocjeni ovoga suda smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima, pa slijedom navedenog nije učinjeno vjerojatnim da bi zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
12. Naime, imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom stupnju postupka ne mogu biti predmet preispitivanja), shvaćanje nižestupanjskih sudova izraženo u pobijanoj presudi te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije, za zaključiti je da tužitelj u biti izražava nezadovoljstvo drugostupanjskom presudom kojom je potvrđena prvostupanjska presuda. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije dijelom se svodi na prigovore na način na koji su niži sudovi ocijenili izvedene dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji, niti mogu predstavljati povredu temeljnih prava.
13. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a ZPP-a i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a odbiti i riješiti kao u točki I. izreke, a na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a odbaciti i riješiti kao u točki II. izreke.
Zagreb, 20. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
