Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4250/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja Roberte Pandže kao predsjednice vijeća, Jadranke Travaš kao izvjestiteljice i članice vijeća te Ksenije Grgić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Sofia Petković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1645/2023-8 od 28. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 19. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1645/2023-8 od 28. svibnja 2024. pod stavkom I. izreke, te pod stavkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naloženo naknaditi tužitelju HD trošak parničnog postupka u iznosu od 1.172,41 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2024. pa do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1645/2023-8 od 28. svibnja 2024. pod stavkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naloženo naknaditi tužitelju HD trošak parničnog postupka u daljnjem iznosu od 94,82 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2024. pa do isplate i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja HD za naknadu troška parničnog postupka u daljnjem iznosu od 94,82 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2024. pa do isplate kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1645/2023-8 od 28. svibnja 2024. pod stavkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.836,66 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose kako je to pobliže navedeno pod stavkom I. izreke pobijane presude. Stavkom II. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.267,23 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2024. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 407,32 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja drugostupanjske odluke pa do isplate, a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po Ugovoru o potrošačkom [broj kredita] od 12. srpnja 2007. (dalje: Ugovor), temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, u ukupnom iznosu od 4.836,66 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog anuiteta do isplate.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda prvostupanjskog suda može se ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a.

6. Prilikom ispitivanja pobijane presude i postupka koji joj je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Tvrdnje iz žalbe tuženika da prvostupanjska presuda predstavlja povredu načela ravnopravnosti i pravičnosti, da parnični postupak u izvedbi prvostupanjskog suda nema element kontradiktornosti te da odluka prvostupanjskog suda predstavlja arbitrarnu odluku su netočne. Prvostupanjski je sud svrhovito tumačio i prim ijenio mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja, koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. U tom smislu na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude ne utječe žalbeno pozivanje na navod iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U -III- 5038/2015 od 12. srpnja 2018.

8. U odnosu na prigovor tuženika o povredi prava na pravično suđenje s aspekta procesne jednakosti valja reći da pravo na pošteno (pravično) suđenje uključuje i pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms - "jednakost oružja" i right to be heard – "pravo biti saslušan") sadržajno blisko domaćem načelu saslušanja stranaka prema kojem svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Iz prava na jednakost oružja izvode se i pojedina prava u odnosu na izbor i izvođenje dokaza. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tuženik tijekom postupka bio zastupan po punomoćnicima odvjetnicima te je bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu kao i poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje. Stoga je bespredmetno pozivanje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-4510/2010 od 12. siječnja 2015.

9. Nadalje, u odnosu na žalbene tvrdnje tuženika o nezakonitosti prvostupanjske odluke iz razloga što nisu prihvaćeni svi dokazni prijedlozi tuženika, uočava se da je prvostupanjski sud, postupajući u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, na temelju odgovarajuće ocjene rezultata dokaznog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane i o tome dao utemeljene razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Ne prihvaćaju se neutemeljeni žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario navode i dokazne prijedloge tuženika i da odlučne činjenice nisu točno utvrđene samim tim što prvostupanjski sud nije proveo sve dokaze koje je tuženik predložio. Naime, u skladu s načelom stranačke istine sud utvrđuje odlučne činjenice primjenom dokaza koje mu stranke ponude, što ne znači da je dužan prihvatiti sve predložene dokaze, već je sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP-a ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti dokaznu snagu predloženih dokaza. U okolnostima u kojima su odlučne činjenice utvrđene pravilno izvedenim dokazima, sud nije bio dužan izvoditi sve predložene dokaze jer je predmet dovoljno raspravljen i u tom je smis lu odredba čl. 304. ZPP-a pravilno primijenjena. Stoga tuženik u postupku pred prvostupanjskim sudom nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja i bez utjecaja je pozivanje na navod iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U - III-3874/2008 od 4. travnja 2012.

10. Slijedom navedenog se kao neosnovan otklanja žalbeni prigovor tuženika o povredi prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14) kao i žalbeni prigovor o povredi prava iz čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj: 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17).

11. Kada u sadržaju svoje žalbe ističe navodnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a, tuženik gubi iz vida da iz odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a ne proizlazi obveza suda da obrazlaže razloge neprihvaćanja dokaznih prijedloga stranaka, jer je sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP-a sud ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti dokaznu snagu predloženih dokaza. S obzirom da su u prvostupanjskoj presudi sumarno izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokazi koje su predložile, a posebno je navedeno i obrazloženo koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, kao i koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, nije ostvarena povreda odredbe čl. 338. st. 4. ZPP -a.

12. U predmetnom postupku prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio u bitnom sljedeće:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, temeljem Ugovora o kreditu od 12. srpnja 2007. zasnovali ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO), temeljem kojeg se tuženik obvezao korisniku kredita (ovdje tužitelju) staviti na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 25.709,80 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), s namjenom kredita za kupnju vozila (čl. 6. Ugovora), s načinom otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća (čl. 7. Ugovora),

- da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit,

- da iz iskaza tužitelja koji je u predmetnom postupku saslušan kao stranka proizlazi da o pojedinim odredbama Ugovora nije imao mogućnost pregovarati s tuženikom, da mu je bio ponuđen kredit s valutnom klauzulom u CHF, da od strane djelatnika banke nije bio informiran o postojanju bilo kakvih većih rizika ugovaranja takvog kredita, niti mu je pojašnjeno značenje valutne klauzule,

- da tuženik u predmetnom postupku nije dokazao da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi,

- da je sud u konkretnom slučaju vezan utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojom je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine, broj: 96/03., dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to čl . 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 79/09. i 89/09), i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a.

13. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da, budući da odredba članka 502.c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP -a i da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, da je prvostupanjski sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, slijedom čega pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Prema tome, prvostupanjski sud je zaključio da, s obzirom da je u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava utvrđeno da je nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, iz čega proizlazi da je ta odredba ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03, da je navedena pravna utvrđenja valjalo primijeniti i u ovoj parnici.

14. Stoga je prvostupanjski sud utvrdio da, s obzirom da je ugovorna odredba sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu u čl. 7. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF ništetna, da je obveza tuženika da tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a vrati iznose koje je temeljem takve ništetne odredbe predmetnog Ugovora od njega primio zbog stjecanja bez osnove (konkretno iznos od 4.836,66 EUR koji je nesporan među strankama) , zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog anuiteta do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

15. Prigovor zastare istaknut od strane tuženika prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim ističući da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO -a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela teći 14. l ipnja 2018. Prema tome, kako je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako je prigovor tuženika u tom smislu neosnovan, budući da je predmetna tužba podnesena 11. ožujka 2023., dakle unutar petogodišnjeg zastarnog roka u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

16. Prvostupanjski sud je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11. ovdje po načelu tempus regit actum mjerodavnog ZZP/03, u svezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, s obzirom na utvrđenje da se o odredbama Ugovora o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz CHF nije pojedinačno pregovaralo, a da te odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača, slijedom čega je pravilno postupio kada je naložio tuženiku isplatu razlike iznosa primljenih u otplati kredita s osnova tih ništetnih odredbi u iznosu od 4.836,66 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog anuiteta do isplate.

17. Neutemeljeni su žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da odlučne činjenice nisu točno utvrđene samim tim što prvostupanjski sud nije proveo sve dokaze koje je tuženik predložio radi utvrđenja okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbi bilo drugačije od utvrđenog u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. U skladu s načelom stranačke istine , sud utvrđuje odlučne činjenice primjenom dokaza koje mu stranke ponude, što ne znači da je dužan prihvatiti sve predložene dokaze, već je sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP-a ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti dokaznu snagu predloženih dokaza. Sukladno navedenom, pravilna je odluka prvostupanjskog suda o neprihvaćanju dokaznog prijedloga tuženika za saslušanjem javne bilježnice Jasenke Crnčec. Naime, kada se uzme u obzir da je djelokrug rada javnog bilježnika pri solemnizaciji već sastavljenog ugovora određen odredbama čl. 57., čl. 58. i čl. 59. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine", broj: 78/93., 29/94., 162/98., 16/07., 75/09., 120/16. i 57/22), jasno je da javni bilježnik nije mogao sudjelovati u pregovaranju o ponudi kredita tužitelju pa tako ni imati saznanja o činjenicama navodnog davanja potrebnih obavijesti tužitel ju u predugovornoj fazi sklapanja Ugovora. Slijedom navedenog, tuženik nije prešao okvir utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pos lovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., za koje je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP-a.

18. Navedene odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO-a bile su važeće u vrijeme zaključenja Ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Kao što je prvostupanjski sud naveo, prema čl. 81. st. 2 . ZZP/03, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formul iranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

19. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su povrijeđeni ko lektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. Navedene odredbe Ugovora (čl. 7.) koje se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO-a kojim je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane , te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese, a svaki rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

21. U odnosu na žalbene navode tuženika da u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 , u svezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. ZOO-a. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Tužitelj se osnovano pozvao na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi jer je dokazao da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF zaključenom u obuhvaćenom razdoblju prilaganjem odgovarajućih isprava odnosno predmetnog ugovora o kreditu i isprava o otplati tog kredita, kojima je, uz vlastiti iskaz, dokazao i svoje svojstvo potrošača.

22. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem je saslušanje javne bilježnice pravilno otklonjeno kao nepotrebno jer javni bilježnik ne sudjeluje u pregovaranju o ponudi kredita pa tako nema saznanja o činjenicama navodnog davanja potrebnih obavijesti u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora, tuženik nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja Ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor, a da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, tako da nema mjesta zaključku o prekoračenju okvira utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik, i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP-a.

23. U žalbi se osporava i pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare u odnosu na zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Prvostupanjska je odluka o neosnovanosti prigovora zastare u odnosu na zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31 . siječnja 2022. (Su-IV- 33/2022-2) iz kojeg proizlazi da pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka nastaju i u pogledu zastare jer ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

24. S obzirom na to da je zastara za tražbinu s osnove ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupila 14. lipnja 2023. jer je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018., tražbina iz tužbe od 11. ožujka 2023. za povrat isplaćenog s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nije u zastari, sukladno odredbama čl. 214. st. 1., čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a, u svezi čl. 241. ZOO-a.

25. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbama čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO-a propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO-a). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora s unaprijed pripremljenim sadržajem, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je isti u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

26. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO-a ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno je prvostupanjski sud dosudio tijek zatezne kamate na pojedine utužene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog anuiteta do isplate.

27. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je pod stavkom I. izreke pobijane presude naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.836,66 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog anuiteta do isplate, sve sukladno odredbama iz čl. 323. st. 1., čl. 324., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, u svezi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

28. Pritom valja dodati da žalbeno pozivanje na po tuženiku izdvojene pojedine dijelove odluka drugih sudova, na izdvojeno mišljenje suca Ustavnog suda Republike Hrvatske UD uz odluku br. U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. te na članak dr. sc. RD naslova: Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude pod stavkom I. izreke.

29. Nadalje, što se tiče žalbenih navoda tuženika u kojima on ističe da su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZIDZPK) valja reći da su takvi navodi tuženika u potpunosti neosnovani, s obzirom da prvostupanjski sud navedene odredbe nije ni primijenio u predmetnom postupku, budući da u konkretnom slučaju nije ni provedena konverzija kredita.

30. U odnosu na odluku prvostupanjskog suda o zahtjevu tužitelja za naknadu troška parničnog postupka (stavak II. izreke prvostupanjske presude) valja reći da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je tužitelju priznao pravo na naknadu sljedećeg troška parničnog postupka: sastav tužbe od 11. ožujka 2023. (100 bod), sastav obrazloženog podneska od 11. rujna 2023. (100 bod), zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari održanima 13. veljače 2024. i 7. svibnja 2024. (po 100 bod), zastupanje na ročištu za objavu presude koje je održano 28. svibnja 2024. (50 bod), dakle ukupno 450 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 EUR (450 bodova x 2,00 EUR = 900,00 EUR), te uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 225,00 EUR, iznosi 1.125,00 EUR, čemu valja pribrojiti trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 47,41 EUR, a što ukupno iznosi 1.172,41 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2024. pa do isplate, sve u smislu odredaba iz Tbr. 7. toč. 1, Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i 3., Tbr. 46., Tbr. 52. st. 3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23., dalje: Tarifa), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19., 138/20., 39/22., 113/22., 33/23., 114/23. i 35/24., dalje: ZPDV), Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj: 53/19. i 92/21), u svezi čl. 1. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18. i 51/23., dalje: ZSP), te čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

31. Što se tiče troška pristupa na ročište za objavu presude , neosnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da je prvostupanjski sud trebao odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude koje je održano 28. svibnja 2024. Naime, odredbom iz čl. 335. st. 7. ZPP-a propisano je da stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu, dok je odredbom iz čl. 335. st. 8. ZPP-a propisano da će sud stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje uručiti ovjereni prijepis presude, odnosno, da će se sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP -a, ako stranka ne pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrati da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. S obzirom na navedeno, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude može se smatrati potrebnim radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, s time da je punomoćnik tužitelja na navedeno ročište pristupio i zatražio trošak sukladno odredbi čl. 164. ZPP-a, pa je prvostupanjski sud stoga pravilno postupio kada je tužitelju priznao pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude koje je održano 28. svibnja 2024. u iznosu od 125,00 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2024. pa do isplate, sve u smislu odredaba iz Tbr. 9. toč. 3., Tbr. 46., Tbr. 52. st. 3. i Tbr. 54. Tarife , čl. 38. st. 1. ZPDV-a, čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

32. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno postupio kada je tužitelju dosudio trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 94,82 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Naime, prema odredbi čl. 11. st. 1. toč. 20. ZSP-a, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijane presude, od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni su tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Kako je u konkretnom slučaju riječ o takvom postupku, tako je tužitelj na temelju zakona oslobođen od plaćanja sudske pristojbe na presudu (isti se u troškovniku od 7. svibnja 2024. pozvao na navedeno). Dakle, prvostupanjski sud je pogrešno postupio kada je tužitelju dosudio trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 94,82 EUR (kojeg tužitelj nije ni zatražio), pri čemu valja istaknuti da čak i u slučaju da je tužitelj platio sudsku pristojbu na presudu u ovakvoj vrsti spora navedeno ne bi predstavljalo trošak koji je bio potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

33. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao pod stavkom I. izreke ove oduke, dok je primjenom odredbe iz čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao pod stavkom II. izreke ove odluke.

34. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a, u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a, s obzirom da je isti sa žalbom uspio samo djelomično u pogledu troška parničnog postupka kao sporednog potraživanja, dok u pogledu glavnog potraživanja nije uspio, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom III. izreke ove odluke.

U Zagrebu 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Roberta Pandža