Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2684/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga Vlatke Fresl Tomašević, kao predsjednika vijeća, Tomislava Aralice, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ilijane Petyo, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Irena Blauhorn odvjetnica u Karlovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-392/2021-23 od 18. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 19. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-392/2021-23 od 18. ožujka 2024. u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke te u dijelu pod toč. II. izreke u dijelu u kojem je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka prihvaćen za iznos od 2.220,08 eur-a sa pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-392/2021- 23 od 18. ožujka 2024. u pobijanom dijelu pod toč. II. izreke u dijelu u kojem je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka prihvaćen za iznos od 74,92 eur -a sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 18. ožujka 2024. pa do isplate i odlučuje:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka za iznos od 74,92 eur-a sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 18. ožujka 2024. pa do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

" I. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju BE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, iznos od 2.846,79 EUR-a (dvije tisuće osamsto četrdeset šest eura i sedamdeset devet centi)/ 21.449,11 kn (dvadeset jednu tisuću četiri sto četrdeset devet kuna i jedanaest lipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

- 15,39 kn (2,04 EUR) od 31.03.2008. pa do isplate

- 80,85 kn (10,73 EUR) od 16.10.2008. pa do isplate

- 12,05 kn (1,6 EUR) od 28.11.2008. pa do isplate

- 99,50 kn (13,21 EUR) od 29.12.2008. pa do isplate

- 112,94 kn (14,99 EUR) od 27.01.2009. pa do isplate

- 119,02 kn (15,8 EUR) od 26.02.2009. pa do isplate

- 102,28 kn (13,57 EUR) od 27.03.2009. pa do isplate

- 105,48 kn (14 EUR) od 30.04.2009. pa do isplate

- 79,87 kn (10,6 EUR) od 27.05.2009. pa do isplate

- 61,03 kn (8,1 EUR) od 29.06.2009. pa do isplate

- 66,04 kn (8,77 EUR) od 31.07.2009. pa do isplate

- 75,97 kn (10,08 EUR) od 27.08.2009. pa do isplate

- 75,11 kn (9,97 EUR) od 28.09.2009. pa do isplate

- 65,07 kn (8,64 EUR) od 27.10.2009. pa do isplate

- 83,91 kn (11,14 EUR) od 30.11.2009. pa do isplate

- 99,03 kn (13,14 EUR) od 22.12.2009. pa do isplate

- 120,52 kn (16 EUR) od 29.01.2010. pa do isplate

- 115,59 kn (15,34 EUR) od 26.02.2010. pa do isplate

- 144,76 kn (19,21 EUR) od 31.03.2010. pa do isplate

- 139,23 kn (18,48 EUR) od 27.04.2010. pa do isplate

- 150,01 kn (19,91 EUR) od 28.05.2010. pa do isplate

- 243,37 kn (32,3 EUR) od 29.06.2010. pa do isplate

- 224,15 kn (29,75 EUR) od 21.07.2010. pa do isplate

- 282,86 kn (37,54 EUR) od 24.08.2010. pa do isplate

- 262,57 kn (34,85 EUR) od 29.09.2010. pa do isplate

- 229,94 kn (30,52 EUR) od 29.10.2010. pa do isplate

- 298,79 kn (39,66 EUR) od 29.11.2010. pa do isplate

- 386,37 kn (51,28 EUR) od 28.12.2010. pa do isplate

- 324,35 kn (43,05 EUR) od 31.01.2011. pa do isplate

- 346,10 kn (45,94 EUR) od 28.02.2011. pa do isplate

- 318,44 kn (42,26 EUR) od 29.03.2011. pa do isplate

- 323,41 kn (42,92 EUR) od 28.04.2011. pa do isplate

- 440,82 kn (58,51 EUR) od 30.05.2011. pa do isplate

- 452,25 kn (60,02 EUR) od 30.06.2011. pa do isplate

- 550,34 kn (73,04 EUR) od 25.07.2011. pa do isplate

- 499,96 kn (66,36 EUR) od 30.08.2011. pa do isplate

- 444,80 kn (59,04 EUR) od 30.09.2011. pa do isplate

- 438,88 kn (58,25 EUR) od 29.10.2011. pa do isplate

- 434,63 kn (57,69 EUR) od 29.11.2011. pa do isplate

- 460,94 kn (61,18 EUR) od 28.12.2011. pa do isplate

- 483,88 kn (64,22 EUR) od 01.02.2012. pa do isplate

- 486,95 kn (64,63 EUR) od 01.03.2012. pa do isplate

- 471,09 kn (62,52 EUR) od 29.03.2012. pa do isplate

- 481,80 kn (63,95 EUR) od 25.04.2012. pa do isplate

- 489,13 kn (64,92 EUR) od 30.05.2012. pa do isplate

- 476,80 kn (63,28 EUR) od 30.06.2012. pa do isplate

- 480,04 kn (63,71 EUR) od 31.07.2012. pa do isplate

- 470,79 kn (62,48 EUR) od 01.09.2012. pa do isplate

- 450,82 kn (59,83 EUR) od 25.09.2012. pa do isplate

- 472,11 kn (62,66 EUR) od 26.10.2012. pa do isplate

- 482,33 kn (64,02 EUR) od 26.11.2012. pa do isplate

- 475,17 kn (63,07 EUR) od 27.12.2012. pa do isplate

- 434,99 kn (57,73 EUR) od 29.01.2013. pa do isplate

- 469,12 kn (62,26 EUR) od 27.02.2013. pa do isplate

- 472,11 kn (62,66 EUR) od 26.03.2013. pa do isplate

- 458,73 kn (60,88 EUR) od 30.04.2013. pa do isplate

- 417,12 kn (55,36 EUR) od 28.05.2013. pa do isplate

- 416,07 kn (55,22 EUR) od 28.06.2013. pa do isplate

- 426,28 kn (56,58 EUR) od 27.07.2013. pa do isplate

- 442,67 kn (58,75 EUR) od 29.08.2013. pa do isplate

- 465,36 kn (61,76 EUR) od 27.09.2013. pa do isplate

- 453,65 kn (60,21 EUR) od 28.10.2013. pa do isplate

- 461,94 kn (61,31 EUR) od 28.11.2013. pa do isplate

- 471,34 kn (62,56 EUR) od 03.01.2014. pa do isplate

- 477,18 kn (63,33 EUR) od 31.01.2014. pa do isplate

- 489,53 kn (64,97 EUR) od 27.02.2014. pa do isplate

- 485,49 kn (64,44 EUR) od 19.03.2014. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju BE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu od 2.295,00 eura (dvije tisuće dvjesto devedeset pet eura) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude (18. ožujka 2024.) pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od

15 dana pod prijetnjom ovrhe."

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP) te predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine. Traži trošak žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana u dijelu odluke o troškovima postupka.

4. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava pa je pobijana presuda sačinjena sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a.

5. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6.1. Tvrdnje iz žalbe tuženika da prvostupanjska presuda predstavlja povredu načela ravnopravnosti i pravičnosti, da parnični postupak u izvedbi prvostupanjskog suda nema element kontradiktornosti te da odluka prvostupanjskog suda predstavlja arbitrarnu odluku su netočne. Prvostupanjski je sud svrhovito tumačio i primjeno mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja, koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. U tom smislu na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude ne utječe žalbeno pozivanje na navod iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br.U-III- 5038/2025 od 12. srpnja 2018.

6.2. U odnosu na prigovor podnositelja o povredi prava na pravično suđenje s aspekta procesne jednakosti valja reći da je pravo na pošteno (pravično) suđenje uključuje i pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms - "jednakost oružja" i right to be heard – "pravo biti saslušan") sadržajno blisko domaćem načelu saslušanja stranaka prema kojem svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Iz prava na jednakost oružja izvode se i pojedina prava u odnosu na izbor i izvođenje dokaza. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tuženik tijekom postupka bio zastupan po punomoćnicima odvjetnicima te je bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu kao i poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje. Stoga je bespredmetno pozivanje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-4510/2010 od 12. siječnja 2015.

6.3. Uočava se da je sud prvog stupnja, postupajući u skladu sa odredbom članka 8. ZPP, na temelju odgovarajuće ocjene rezultata dokaznog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane i o tome dao utemeljene razloge koje prihvaća i ovaj sud. Ne prihvaćaju se neutemeljeni žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja u potpunosti zanemario navode i dokazne prijedloge tuženika i da odlučne činjenice nisu točno utvrđene. Naime, u skladu sa načelom stranačke istine sud utvrđuje odlučne činjenice primjenom dokaza koje mu stranke ponude te je sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti dokaznu snagu predloženih dokaza. U okolnostima u kojima su odlučne činjenice utvrđene pravilno izvedenim dokazima predmet je dovoljno raspravljen i u tom je smislu odredba čl. 304. ZPP pravilno primijenjena. Stoga tuženik u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja i bez utjecaja je pozivanje na navod iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-3874/2008 od 4. travnja 2012.

6.4. Slijedom navedenog se kao neosnovan otklanja žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) kao i žalbeni prigovor o povredi prava iz čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17).

7. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a, jer je navedenu odredbu prvostupanjski sud pravilno primijenio, dok okolnost što navedenu odredbu nije primijenio onako kako tuženik smatra da je trebao učiniti nije utjecala na pravilnost i zakonitost pobijane odluke. Preinaka tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja dopuštena je i nakon zaključenja prethodnog postupka, obzirom da se radi o potrošačkom ugovoru u kojem je tužitelj kao potrošač slabija ugovorna strana pa mu je dopuštena preinaka tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, a što je sukladno i pravnom shvaćanju iz Zaključka sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskog suda i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenog 2021. posl. br. Su-IV-162/2021 u kojem je usvojen stav da u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja. Nije osnovan niti prigovor zastare na preinačeni dio tužbenog zahtjeva, obzirom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela na sjednici održanoj 27. svibnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje koje glasi „U slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća je i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva“. To je shvaćanje primijenjeno i u kasnijim odlukama pa tako i u oduci Rev-655/24-2 od 18. lipnja 2024. Slijedom iznesenog, nije došlo do zastare preinačenog dijela tužbenog zahtjeva.

8. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev i kojima ih tuženik pobija te na osnovi izvedenih dokaza i njihovom ocjenom (čl. 8. ZPP- a) pravilno i potpuno utvrdio činjenice odlučne za donošenje zakonite odluke u ovom sporu.

9. Nisu osnovani ni daljnji žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa na temelju utvrđenih ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula kojoj je glavnica vezana uz CHF.

11. Neosnovano tuženik navodi da je sud prvog stupnja, iako se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, trebao u individualnom postupku kao što je ovaj, ponovno dokazivati činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora, budući da je presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 13. rujna 2019. godine, a koje se odnose i na tuženika, utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke na potpunoj obavijesti, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, što je sud prvog stupnja i učinio.

13. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koja je donesena u kolektivnom sporu, a odnosi se i na tuženika u pojedinačnom sporu, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske nema potrebe u navedenom pravcu ponovo provoditi dokazni postupak i utvrđivati ništetnost spornih odredbi jer bi u suprotnom, a s obzirom na iznesena utvrđenja iz tih postupaka, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošače.

14. Isto tako, navedenom pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je ugovorena otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te se nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je, također, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 – dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

16. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa, načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava na temelju ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

17. Sukladno navedenom, to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

18. Pritom nije dostatno da su odredbe tužitelju kao osobi prosječnog potrošača koja je razumno dobro informirana i razumno pažljiva i oprezna, samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga je banka, kao pružatelj usluge, morala iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe, postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

19. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj podignuo kredit kod tuženika, a da pritom nije informiran o rizicima ugovaranja u valuti CHF, time da kako su anuiteti rasli i mijenjali se obzirom da je taj kredit bio najpovoljniji, a od strane banke mu nije bilo nuđeno sklapanje ugovora u drugim valutama te da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu dobila unaprijed sastavljen ugovor od strane tuženika. Od strane javnog bilježnika i djelatnika banke nije bila upozorena na rizičnost sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom.

20. Iz navedenog ne proizlazi da bi obavijesti ukoliko i jesu bile dane bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim". Pravilno je sud prvog stupnja odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva jer tuženik na kojem je bio teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača nije dokazao da su potrebne obavijesti za informiranost tužiteljice doista i dane.

21. Prema tome, iz navedenog jasno proizlazi odlučna činjenica u ovom postupku da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo i da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13; u daljnjem tekstu ZZP/07). Dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača (čl. 101. ZZP-a/07) te da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavnost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavnost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (čl. 102. ZZP-a/07).

22. Takvim načinom ugovaranja prema jednostranoj odluci tuženika, tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope, prebacio na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

23. Stoga je tuženiku kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredbi može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao.

24. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe.

25. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan je vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

26. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

27. S obzirom na to da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata pojedinih iznosa, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

28. U odnosu na prigovor zastare valja reći da se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržaja istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude u postupku kolektivne zaštite .

29. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od dana pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 - 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

29.1. Zastara za potraživanje s osnova valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Stoga je tužba od 31. svibnja 2021. podnijeta je u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

30. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove i obvezao tuženika da isplati tužiteljici iznos utvrđen knjigovodstvenim vještačenjem sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO).

31. Odluka o troškovima parničnog postupa donesena je na temelju primjene odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

32. Suprotno žalbenom navodu tuženika pravilno je prvostupanjski sud odlučivao o troškovima parničnog postupka primjenjujući vrijednost boda prema trenutno važećoj Tarifi nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dakle 2,00 eur-a prema Tbr. 50. Tarife uzimajući u obzir da Tbr. 48. st. 3. Tarife propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka.

33. U dijelu koji se odnosi na navodnu povredu čl. 90. st. 4. i 5. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10i 5/14 – dalje: Ustav) prilikom odlučivanja o trošku postupka ovaj sud ne nalazi da je prvostupanjski sud povrijedio Ustav u tom dijelu. Naime, nesporno je kako Ustav zabranjuje retroaktivnost zakona i podzakonskih propisa, osim iznimno pojedinih zakonskih odredbi, a što je nužna pretpostavka demokratskog društva utemeljenog na vladavini prava. Međutim u konkretnom slučaju prvostupanjski je sud pravilno odlučio o trošku postupka kada je primijenio vrijednost boda od 2,00 eur-a primjenom čl. 155. st. 2. ZPP-a koji određuje da će troškove odmjeriti prema Tarifi onda kada je ona propisana, a koji je uvjet u konkretnom slučaju bio ispunjen te je stoga primijenio vrijednost boda u trenutku donošenja odluke o trošku, a sve sukladno Tbr. 48. st. 3. Tarife.

34. Pravilno je tužitelju priznato pravo na naknadu troškova parničnog postupka za zastupanje na ročištu za objavu presude prema Tbr. 9/3 Tarife. Pri tome je za istaknuti da to pravo nije ograničeno mogućnošću stranaka da presudu u pojedinom predmetu preuzmu s e–oglasne ploče suda ili putem e–komunikacije, budući da to ne proizlazi iz odredaba Tarife, niti iz odredaba ZPP–a kojima se regulira naknada troškova parničnog postupka.

35. Nadalje, ujedno valja navesti da je odredbom iz čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, br. 51/23; ZIDZPP) izmijenjen čl. 11. ZSP - a na način da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, da predmetni postupak pripada kategoriji postupaka pokrenutih na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a da je pobijana presuda u ovom predmetu donesena nakon stupanja na snagu ZIDZPP 20. svibnja 2023., vidljivo je da tužitelj nije bio u obvezi platiti sudsku pristojbu na presudu tako da tužitelj neosnovano potražuje naknadu troška plateža iste.

36. Stoga je slijedom navedenog valjalo temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučiti kao pod t. I. i II. izreke ove drugostupanjske presude.

37. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka nije prihvaćen jer je isti sa žalbom uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu u dijelu odluke o troškovima postupka (čl. 166. st. 2. ZPP-a) pa je odlučeno kao pod t. III. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu, 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević