Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2053/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis predsjednice vijeća, Željke Rožić Kaleb, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u OD Glamuzina&Grošeta u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4819/2024-11 od 29. siječnja 2026. godine, u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4819/2024-11 od 29. siječnja 2026. godine.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupanja je odlučeno

"I Odredba čl. 3./treće/ NAKNADA, ugovora o [broj kredita] od 18. svibnja 2007. godine zaključenog između tužitelja BĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austrije d.d. iz [adresa], OIB 53056966535 kao kreditora, koja glasi: "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austriji d.d. platiti tužitelju BĐ 340,59 eur sa zateznim kamatama od 23. svibnja 2007. godine do isplate te naknaditi trošak parničnog postupka od 1.106,18 eur, s zateznim kamatama od 29. siječnja 2026. godine do isplate, sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a u roku od 15 dana.“

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom prvostupanjsku presudu preinačiti uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP a budući da je prvostupanjska presuda jasna i razumljiva te se može ispitati, nije počinjena niti bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju sadržajno ističe tuženik u žalbi.

5. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza i to svih koje su stranke predložile budući da na ročištu održanom 15. prosinca 2025. izrjekom nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet prijepora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 3. ugovora o kreditu kojega su nesporno 18. svibnja 2007. zaključili tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor (dalje Ugovor o kreditu) i to u dijelu gdje je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u svoti od 3,30% od svote kredita kao i zahtjev za isplatu plaćenog u ispunjenju označene ništetne ugovorne odredbe.

7. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev na utvrđenje ocjenjujući kako je predmetna odredba ništetna jer se o njoj nije pregovaralo te je suprotna načelima obveznog prava budući da tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj niti visinu te potom, prethodno ocjenjujući neosnovanim istaknuti prigovor zastare, sudi svotu plaćenu u ispunjenju ove ugovorne odredbe čija visina između stranaka nije sporna.

8. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je navedena ugovorna odredba nepoštena pa je time uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio Ugovora, unaprijed sastavljenom od tuženika a o njoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe gdje joj je nametnuta obveza koju objektivno nije mogla sagledati u cjelini, niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju njegovog trajanja.

9. Saslušanjem tužiteljice na ročištu održanom 15. prosinca 2005. je utvrđeno kako je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi kupnje vozila za osobne potrebe a radilo se o standardnom ugovoru kada joj je predočeno kako treba platiti ulaznu naknadu ako hoće ostvariti kredit a nije mogla isključiti naknadu iz ugovora niti joj je netko objašnjavao od čega se sastoji naknada pa budući da tuženik nije, radi utvrđenja ove činjenice predložio dokaze, nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik tvrdnjom, kako nije proveden kontradiktoran postupak jer niti na koji način nije dokazao kako se o predmetnim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo.

10. Tako nadalje nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i procesnu jednakost i pravilno je zaključeno da se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo.

11. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu , je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti pa kako je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopio u vrijeme kada je bila krojačica i nije imala obrt ili tvrtku a automobil je kupila u osobne svrhe, nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojeg ističe tuženik u žalbi.

11.1. Uz iznijeto, na sastanku predsjednika odjela građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenog 2023. zaključeno je da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP a ako tuženik to osporava, onda je teret dokaza na banci da taj status tužitelj nema, što tuženik nije učinio i status potrošača ne može s uspjehom isticati u žalbi.

12. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je predmetna ugovorna odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. ZZP koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu jer, iako je razumljivo sastavljena, ne omogućuju tužitelj ici ocijeniti opravdanost naknade pa niti ova odredba nije isključena iz ocjene poštenosti te je u okviru te ocjene ispitana sukladno odredbe čl. 83. ZZP.

13. Kako tuženik nije dokazao da je s tužiteljicom u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi te ju upoznao od čega se ova naknada sastoji, opravdanost naknade i njezine visine a radi se o ugovoru kojeg je prethodno pripremio tuženik, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je ova odredba Ugovora o kreditu ništetna te je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer tuženik, ne samo da nije navedeno dokazao, već iz tih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora te se tako radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Jednako tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (na primjenu koje upućuje i žalitelj) određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Odredbe čl. 1021. do 1023. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 dalje u tekstu: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita dok odredba čl. 1024. st. 3. ZOO predviđa dužnost korisnika kredita naknaditi štetu ako ju je banka pretrpjela samo, u slučaju raskida ugovora prije korištenja kredita i njegovog vraćanja prije roka određenog za vraćanje ali bez prethodne obavijesti banci, što ovdje nije slučaj.

16. S obzirom da se radi o uvjetima koji su nepovoljno utjecali na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu dok Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuje u vrijeme sklapanja ugovora i nije jasno na što se točno ta naknada odnosi te što je njome obuhvaćeno, pravilno je ocijenjena ništetnom odnosno, nepoštenom na temelju odredbi čl. 81. i 82. ZZP te su neosnovani žalbeni navodi kako ova odredba nije prouzročila znatnu neravnotežu u pravima ugovornih strana.

17. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

18. Tuženik je sastavio Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

19. Tuženik također neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, budući da je u potrošačkom ugovoru koristio nepoštene ugovorne odredbe, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, što dovodi do toga da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje, jer ih je nametnuo tužitelj ici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1111. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja.

20. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi Ugovora te činjenice da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer je tužiteljici kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o njezinoj visini, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako su žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

20.1. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja pa kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika niti glede ovog dijela pobijane odluke.

21. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare, sukladno zaključku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 30. siječnja 2020. kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno, u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim.

22. Slijedom svega iznijetog budući da nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene odredbe čl. 186. c. ZPP s obzirom da se radi o dospjeloj tražbini tužiteljice je, cijeneći činjenicu da visinu kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava, žalbu tuženika trebalo odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I izreke kao i pod točkom II izreke koji se odnosi na glavno traženje tužiteljice .

23. Prvostupanjski sud odluku je o parničnom trošku donio pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP čl. 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 i 107/25) te je jasno odredio koji su troškovi i u kojoj visini bili potrebni radi vođenja parnice pa je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom II izreke u dijelu koji se odnosi na trošak parnice.

U Zagrebu 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Andrina Raspor Flis