Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1766/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Ilijane Petyo, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tomislava Aralice, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Vinko Adžić i Ivan Adžić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupana punomoćnica Sofia Petković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6414/2024-14 od 25. veljače 2026., u sjednici vijeća, održanoj 19. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6414/2024-14 od 25. veljače 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Utvrđuju se da je ništetna odredba Ugovora o [broj kredita] sklopljenog dana 22. prosinca 2006. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja ĆV kao korisnika kredita, sadržana u točki 3. Ugovora, a kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu u visini 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ĆV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu kredita, isplati iznos od 763,76 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 28. prosinca 2006. pa do isplate po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana Uredbom o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ĆV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.325,85 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana objave prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

2. Tuženik žalbom pobija presudu zbog svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbene zahtjeve tužitelja, te odrediti tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka kao i trošak žalbe, sve sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske odluke do isplate, podredno, ukinuti presudu i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Na žalbu nije dat odgovor.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbe toč. 3. Ugovora o kreditu od 22. prosinca 2006., a odnosi se na jednokratnu naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita, kao i zahtjev za isplatu po osnovi ništetnosti te odredbe.

6. Nije sporno u postupku da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu kojim je u odredbi toč. 3. ugovorena jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, kao i da je tužitelju bila naplaćena prilikom isplate kredita 28. prosinca 2006. u iznosu od 5.754,57 kn, što je sada 763,76 eur. Također, nije bilo sporno da je kredit bio za kupnju osobnog vozila i da je tuženik prilikom isplate kredita naplatio jednokratnu naknadu u visini od 3,30 % iznosa kredita.

7. Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je predmetni ugovor standardni odnosno tipski ugovor koji je prethodno pripremio kreditor, da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj kao potrošač nije niti mogao pregovarati o spornoj naknadi, da ugovaranje obveze korisnika kredita da iz iznosa kredita podmiri kreditoru jednokratne troškove obrade bez navođenja konkretnih troškova koji se time namiruju dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača korisnika kredita, da sporna ugovorna odredba predstavlja nepoštenu i ništetnu odredbu te je pozivom na odredbe čl. 81. st. 1. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZZP), čl. 323. st. 1., čl. 324., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), prihvatio zahtjev tužitelja kojim se utvrđuje ništetnim odredba toč. 3 ugovora o kreditu i nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade po osnovi ništetne odredbe ugovora, pri tom otklonivši prigovor zastare kao neosnovan.

8. Neosnovani su žalbeni navodi u kojima tuženik u žalbi navodi kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje s aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost.

9. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u odluci dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

10. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365 . st. 2. ZPP.

11. Nije u pravu tuženik koji, pozivajući se na relativno bitne povrede postupka u žalbi, ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio čl. 326. ZPP (pogrešno tuženik navodi odredbu čl. 326.a ZPP) i 186.c ZPP, koju sasvim neutemeljeno vidi u tomu što je prvostupanjski sud, kada je zauzeo stajalište da „tužiteljeva tražbina dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka“, „tužbeni zahtjev za isplatu trebao odbaciti, jer tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave .“ O tome će, jer se to tiče primjene materijalnog prava, biti riječi o daljnjem dijelu obrazloženja ove drugostupanjske odluke, a time i o pitanju primjene pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

12. Nadalje, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

13. Suprotno navodima žalbe tuženika, ugovarajući spornu naknadu tuženik je postupio suprotno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, prema kojim se odredbama ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, kao i odredbi čl. 82. ZZP/03 gdje je propisano, kako su ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ZZP/03 mogle smatrati nepoštenim primjerice odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a potrošač se prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe prema čl. 87. st. 1. ZZP/03 je ništetnost odredbe.

14. Imajući u vidu da se odredbama ZZP uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom ugovoru, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita.

15. Suprotno navodima tuženika, nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP/03 odnosno čl. 99. ZZO/07 o nedopuštenosti ocjene ugovornih odredaba . Presudom suda EU br. C- 26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

16. Osim što se u predmetnim ugovorima ne navodi na što se naplaćena naknada odnosi, iz iskaza tužitelja proizlazi da mu da mu nitko nije objasnio zašto naknadu plaća i što predstavlja plaćeni iznos od 3,30% od iznosa kredita, pa se nikako ne radi o jasnoj i lako razumljivoj odredbi jer to podrazumijeva da je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego da su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe.

17. U postupku je utvrđeno na temelju iskaza tužitelja da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, nego da su dio unaprijed tzv. tipski formuliranih standardnih ugovora tuženika, kao i da nisu jasne i razumljive iz razloga što tuženik u ugovorima nije naveo niti pojasnio tužitelju što se navedenom naknadom podmiruje, da se o tim odredbama nije moglo pojedinačno pregovarati, tim više jer je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, a to korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakoga pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, što pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

18. U vrijeme sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Međutim , tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, kako to pravilno i navodi prvostupanjski sud.

19. Stoga su netočni žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije proveo test poštenosti i nije obrazložio u čemu bi se sastojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te su i neosnovani navodi da prvostupanjski sud ni na koji način ne obrazlaže zbog čega smatra da je tuženik nepošten stjecatelj pa da bi sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj imao pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade pa do isplate, jer je prvostupanjski sud dao jasne i dostatne razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a s obzirom da je utvrđeno da je tuženik kao banka koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije moglo pojedinačno pregovarati, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te je stoga tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nepošten stjecatelj.

20. Neosnovani su prigovori žalitelja da ništetnost spornih odredbi ne može isticati jer je riječ o zabrani manjeg značaja i ugovor ispunjen, jer je ništetnost spornih ugovornih odredbi utvrđena na temelju čl. 87. st. 1. ZZP/03, što se ne može smatrati „zabranom manjeg značaja“ u smislu čl. 326. st. 2. ZOO. Zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima , zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja, kako to pogrešno smatra tuženik.

21. Tuženik neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja , potrošača, budući da je u potrošačkom ugovoru koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja , potrošača, te je stoga odredba nepoštena, a time i ništetna, što dovodi do toga da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi č. 1111. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja.

22. Pogrešno je tumačenje tuženika u dijelu u kojem ističe da tužiteljeva tražbina nije niti dospjela, a s obzirom da je ništetnost spornih dijelova ugovornih odredbi utvrđena u ovom postupku jer predmet spora jest utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe te posljedično isplata s osnova takve odredbe.

23. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Stoga je pravilno prvostupanjski sud naložio tuženiku kao nepoštenom stjecatelju platiti iznose koje je naplatio tužitelju temeljem tih ništetnih odredbi sa zateznom kamatom od dana uplate kao dana stjecanja, a sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO i 1115. ZOO .

24. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je u duhu prava EU iskazanog u presudi Suda EU broj C-485/19 od 22. travnja 2021. S obzirom da je ništetnost odredbe utvrđena prvostupanjskom presudom, pravilno je prvostupanjski sud otklonio prigovor zastare kao neosnovan. U tom smislu neprihvatljiva su suprotna pravna razmatranja iz žalbe tuženika, pa tako i žalbeni navod tuženika da potraživanje tužitelja nije dospjelo.

25. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u toč. I. izreke ove presude.

26. Neosnovano tuženik pobija odluku o trošku jer je tužitelj uspio u parnici pa mu pripada pravo na trošak temeljem čl. 154. st. 1 . ZPP. Pravilno je tužitelju dosuđen i trošak za pristup ročištu za objavu presude jer se radi o potrebnom trošku u smislu čl. 155. st. 1. ZPP. S obzirom da je ročište za objavu presude sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude, koju određuje sud i poziva stranke na ročište (čl. 335. ZPP), na koji poziv su se dužne odazvati (jer u protivnom nastupaju pravne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude), a na tom ročištu osim što se objavljuje sadržaj presude, sud ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude (čl. 336. st. 1. ZPP), proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano s pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14) i čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17). Pri tom treba reći da i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH u odluci broj Rev 832/2022-2 od 22. ožujka 2023., stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troška zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP.

27. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe odbijen je temeljem odredbe čl. 166 . st. 1. ZPP jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku.

U Zagrebu 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vlatka Fresl Tomašević