Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4869/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja Roberte Pandže kao predsjednice vijeća, Jadranke Travaš kao izvjestiteljice i članice vijeća te Ksenije Grgić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ante Omazić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Filip Gradišek i Ante Omazić u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB:14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-2171/2022-23 od 31. listopada 2023., te o žalbi tužitelja protiv rješenja o trošku sadržanog u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-2171/2022-23 od 31. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 19. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-2171/2022-23 od 31. listopada 2023.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tužitelja KĆ kao djelomično osnovana, preinačava se rješenje o trošku sadržano u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-2171/2022-23 od 31. listopada 2023. u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja KĆ za naknadu daljnjeg troška parničnog postupka u iznosu od 186,64 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i rješava:

Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. naknaditi tužitelju KĆ daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 186,64 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove odluke pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se žalba tužitelja KĆ kao djelomično neosnovana i potvrđuje rješenje o trošku sadržano u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-2171/2022-23 od 31. listopada 2023. u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja KĆ za naknadu daljnjeg troška parničnog postupka u iznosu od 62,21 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom .

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. naknaditi tužitelju KĆ trošak sastava žalbe u iznosu od 23,33 EUR u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja KĆ za naknadu troška sastava žalbe u preostalom zatraženom iznosu od 7,78 EUR kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadu troška sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-2171/2022-23 od 31. listopada 2023. pod stavkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.019,90 EUR/22.753,40 kuna[1] zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose kako je to pobliže navedeno pod stavkom I. izreke pobijane presude. Stavkom II. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.796,92 EUR/13.538,89 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. listopada 2023. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 311,08 EUR, a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Protiv rješenja o trošku sadržanog u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-2171/2022-23 od 31. listopada 2023. u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu daljnjeg troška parničnog postupka u iznosu od 248,85 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom žali se tužitelj zbog žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 3. ZPP-a. Predlaže rješenje o trošku preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 31,11 EUR.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja, konačno postavljen podneskom od 13. ožujka 2023., za isplatu preplaćenih iznosa po Ugovoru o potrošačkom [broj kredita] od 9. lipnja 2006. (dalje: Ugovor), temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, u ukupnom iznosu od 3.019,90 EUR/22.753,40 kuna, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog anuiteta pa do isplate.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nedostavljanjem tužiteljevog podneska od 5. lipnja 2023. tuženiku, isti nije bio onemogućen u raspravljanju pred sudom . Naime, tužitelj se navedenim podneskom očitovao na tuženikov podnesak od 16. svibnja 2023. te se protivio da se prilikom izračuna utuženog iznosa uzmu u obzir i negativne razlike tečaja. Na ročištu održanom 12. listopada 2023. stranke predmetnog postupka ostale su kod svih navoda iznesenih tijekom postupka, tuženik je odustao od saslušanja svjedokinje DĆ, u odnosu na matematički izračun vještaka Darka Prpića stranke nisu imale prigovora niti su tražile njegov dolazak, nakon čega je zaključena glavna rasprava u ovom predmetu. Stoga, iako tuženiku podnesak tužitelja od 5. lipnja 2023. nije bio dostavljen, navedeno nije bilo od utjecaja na tuženikovu mogućnost raspravljanja pred sudom, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika koji sadržajno upućuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a.

8. Nadalje, a suprotno daljnjim žalbenim navodima tuženika, presuda prvostupanjskog suda može se ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

9. Prilikom ispitivanja pobijane presude i postupka koji joj je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

10. U predmetnom postupku prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio sljedeće:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, temeljem Ugovora od 9. lipnja 2006. zasnovali ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO), temeljem kojeg se prednik tuženika obvezao korisniku kredita (ovdje tužitelju) staviti na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 26.498,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 2. Ugovora), s namjenom kredita za kupnju vozila, s rokom otplate 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja (čl. 4. Ugovora),

- da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit,

- da iz iskaza tužitelja koji je u predmetnom postupku saslušan kao stranka proizlazi da mu je bio ponuđen kredit samo s valutnom klauzulom u CHF, da od strane djelatnika banke nije bio informiran o postojanju bilo kakvih većih rizika ugovaranja takvog kredita, niti mu je pojašnjeno značenje valutne klauzule, a da sam nije imao znanja iz područja bankarstva i međunarodnog tečaja valuta,

- da je tuženik tijekom postupka odustao od saslušanja svjedokinje DĆ, zaposlenice koja je osobno sudjelovala u postupku obrade i sklapanja Ugovora,

- da tuženik u predmetnom postupku nije dokazao da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi,

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpića (Darfin d.o.o.) proizlazi da je tužitelj zbog promjene tečaja tijekom razdoblja otplate kredita više platio iznos od 22.753,40 kuna/3.019,90 EUR,

- da je sud u konkretnom slučaju vezan utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojom je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik odnosno prednik tuženika u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita , zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prednik tuženika postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine, broj: 96/03., dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 79/09. i 89/09), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a.

11. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da, budući da odredba članka 502.c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a i da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, da je prvostupanjski sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, slijedom čega pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Prema tome, prvostupanjski sud je zaključio da, s obzirom da je u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava utvrđeno da je nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, iz čega proizlazi da je ta odredba ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03, da je navedena pravna utvrđenja valjalo primijeniti i u ovoj parnici.

12. Stoga je prvostupanjski sud utvrdio da, s obzirom da je ugovorna odredba sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu u čl. 4. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF ništetna , da je obveza tuženika da tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a vrati iznose koje je temeljem takve ništetne odredbe predmetnog Ugovora od njega primio zbog stjecanja bez osnove, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od svake pojedine uplate pa do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, slijedom čega je prvostupanjski sud odlučio kao pod stavkom I. izreke pobijane presude.

13. Prigovor zastare istaknut od strane tuženika prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim ističući da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO -a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela teći 14. lipnja 2018. Prema tome, kako je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako je prigovor tuženika u tom smislu neosnovan, budući da je predmetna tužba podnesena 14. travnja 2022., dakle unutar petogodišnjeg zastarnog roka u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

14. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj, drugostupanjski sud.

15. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja ponoviti da odredba čl. 502.c ZPP- a propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP -a). Stoga u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno provoditi još i daljnji dokazni postupak što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom broj Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019. Ovo stoga, jer prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP -a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP- a, dok je u čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP -a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

16. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava utvrđenja iz navedenih presuda.

18. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

19. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik odnosno njegov prednik je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

20. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika neosnovani.

21. Prema tome, odredba o valutnoj klauzuli je odlučujuća ugovorna odredba, a u konkretnom slučaju ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, čime takva odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

22. Dakle, o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije se pojedinačno pregovaralo, te je ona bila unaprijed formulirana od strane prednika tuženika, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg ZZP/03, jer tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj pa nisu od utjecaja žalbeni navodi da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova.

23. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO-a), pripada pravo i na isplatu zatezne kamate na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada su tuženiku izvršene pojedine uplate, jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu s odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO -a.

24. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare pri čemu valja dodati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno taj rok počinje teći od 14. lipnja 2018., pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., u odnosu na ništetnost valutne klauzule. Stoga je, suprotno žalbenim navodima tuženika, materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan, a imajući u vidu da je tužba podnesena 14. travnja 2022., tako da nije protekao petogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

25. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je pobijanom presudom pod stavkom I. izreke naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.019,90 EUR/22.753,40 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana kada su tuženiku izvršene pojedine uplate pa do isplate, sve sukladno odredbama iz čl. 323. st. 1., čl. 324., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, u svezi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

26. Vezano za žalbene navode tuženika u kojima prigovara metodi kojom je izvršen izračun preplaćenog iznosa valja reći da tuženik nije prigovorio matematičkoj točnosti financijskog vještačenja, već su prigovori koje je tuženik imao na nalaz i mišljenje vještaka materijalno pravne prirode, dakle o pravnom pitanju o kojem odlučuje sud, a ne financijski vještak.

27. Što se tiče žalbenih navoda tuženika u kojima on ukazuje na tzv. negativne razlike valja reći da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika, tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik odnosno njegov prednik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu, nakon sklapanja Ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita.

28. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

29. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik odnosno njegov prednik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredaba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora, s obzirom da takvo pravo u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO -a pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, ali ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Stoga je pravilno prihvaćen zahtjev za isplatu ukupne razlike s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom i mišljenjem vještaka utvrđen više plaćeni iznos, a u konačnici se ističe da tuženik u predmetnom postupku nije niti istakao prigovor radi prijeboja, a niti protutužbeni zahtjev.

30. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troška parničnog postupka pod stavkom II. izreke pobijane presude pravilno je donesena u smislu odredaba iz Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1., Tbr. 42., Tbr. 48. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22., dalje: Tarifa) i čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19., 138/20., 39/22., 113/22. i 33/23), te čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 2. ZOO- a, u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1 i 2. ZPP-a.

31. Pritom tuženik neosnovano ističe da je prvostupanjski sud primjenom Tarife na sve poduzete radnje povrijedio načelo zabrane retroaktivnosti. Naime, dana 31. listopada 2023., kada je prvostupanjski sud odlučivao o trošku parničnog postupka na snazi je bila Tarifa kojom je propisana vrijednost boda od 15,00 kuna/1,99 EUR (Tbr. 50. Tarife), a koja se primjenjuje od 5. studenog 2022.

32. Odredbom iz Tbr. 48. st. 3. Tarife propisano je da, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka . Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odluku o zahtjevu tužitelja za naknadu troška parničnog postupka (stavak II. izreke pobijane presude) donio upravo primjenom odredaba Tarife.

33. Međutim, tužitelju pored dosuđenog troška parničnog postupka pripada i daljnji trošak parničnog postupka, i to u iznosu od 186,64 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

34. Naime, tužitelj osnovano ističe da ima pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude koje je održano 31. listopada 2023. Odredbom iz čl. 335. st. 7. ZPP- a propisano je da stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu, dok je odredbom iz čl. 335. st. 8. ZPP -a propisano da će sud stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje uručiti ovjereni prijepis presude, odnosno, da će se sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a, ako stranka ne pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrati da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. S obzirom na navedeno, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude može se smatrati potrebnim radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, s time da je punomoćnik tužitelja na navedeno ročište pristupio i zatražio trošak sukladno odredbi čl. 164. ZPP-a, pa stoga tužitelj ima pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude koje je održano 31. listopada 2023. u iznosu od 124,43 EUR, sve u smislu odredaba iz Tbr. 9. toč. 3., Tbr. 46., Tbr. 52. st. 3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj: 138/23. i 107/25., dalje: Tarifa/23), i čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19., 138/20., 39/22., 113/22., 33/23., 114/23., 35/24., 152/24. i 52/25., dalje: ZPDV), u svezi čl. 2. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

35. Nadalje, tužitelj ima pravo i na naknadu troška sastava podneska od 23. veljače 2022. – zahtjev banci radi pribave potrebne dokumentacije, u iznosu od 62,21 EUR, sve u smislu odredaba iz Tbr. 8. toč. 4., Tbr. 46., Tbr. 52. st. 3. i Tbr. 54. Tarife/23 i čl. 38. st. 1. ZPDV-a, u svezi čl. 2. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

36. S druge strane, tužitelj nema pravo na naknadu troška sastava podneska od 20. veljače 2023. kojim isti obavještava sud da je uplatio trošak predujma za vještačenje, s obzirom da navedeni trošak nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP -a jer je tužitelj mogao dostaviti samo potvrdu o uplati, a ne i podnesak, slijedom čega isti neosnovano potražuje naknadu troška sastava predmetnog postupka u iznosu od 62,21 EUR.

37. Prema tome, tužitelj ima pravo na naknadu daljnjeg troška parničnog postupka u iznosu od 186,64 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove odluke pa do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP -a u vezi čl. 29. st. 2. ZOO-a, dok isti nema pravo na naknadu daljnjeg troška parničnog postupka u iznosu od 62,21 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

38. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude, primjenom odredbe iz čl. 380. toč. 3. ZPP-a valjalo je odlučiti kao pod stavkom I. izreke ovog rješenja, dok je primjenom odredbe iz čl. 380. toč. 2. ZPP-a valjalo odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.

39. Tužitelj, koji je sa žalbom uspio u omjeru od 75% (pobijao je iznos od 248,85 EUR, a uspio je s iznosom od 186,64 EUR) ima pravo na naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 23,33 EUR, sve u smislu odredaba iz Tbr. 10. toč. 4., Tbr. 46., Tbr. 52. st. 3. i Tbr. 54. Tarife/23 i čl. 38. st. 1. ZPDV-a, u svezi čl. 2. st. 1., čl.154. st. 2., čl. 155. st. 1. i 2. i čl. 166. st. 2. ZPP-a, dok isti nema pravo na naknadu troška sastava žalbe u preostalom zatraženom iznosu od 7,78 EUR, slijedom čega je odlučeno kao pod stavcima III. i IV. izreke ovog rješenja.

40. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom V. izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Roberta Pandža