Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4018/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika BZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Poldan i dr. iz Rijeke, protiv tuženika – protutužitelja 1. ĆZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], i 2. FZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Sanjinu Jurmiću, odvjetniku iz Rijeke, radi isplate , odlučujući o žalbi tužitelja-protutuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-476/2024-13 od 17. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 19. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-476/2024-13 od 17. rujna 2025. u dijelu pod toč. I izreke te se sudi:

„1. Nalaže se 1. tuženiku i 2. tuženoj da tužitelju isplate iznos od 86.269,82 eur zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 21. svibnja 2018. do isplate po stopi koja se do 31.1 prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od petnaest dana.“

2. Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi: "Nalaže se tužitelju -protutuženiku da tuženima-protutužiteljima kao solidarnim vjerovnicima isplati iznos od 45.000,00 EUR-a sa zateznom kamatom koja teče od 11. travnja 2017. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I Preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-476/2024-13 od 17. rujna 2025. u dijelu pod toč. III izreke te se tuženima nalaže solidarno nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 20.077,22 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. svibnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženicima da solidarno tužitelju naknade trošak postupka povodom žalbe od 2.031,25 eur.

III Odbija se zahtjev tuženika za dosuđenje troškova postupka povodom žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke odbija se tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 86.269,82 eur/ 650.000,00 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a pod II se nalaže tužitelju-protutuženiku da tuženima-protutužiteljima kao solidarnim vjerovnicima isplati iznos od 45.000,00 EUR-a sa zateznom kamatom te pod III i da 1. tuženiku i 2. tuženoj nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 19.659,38 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tužitelj-protutuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tuženi se protive navodima žalbe te predlažu istu odbiti i potvrditi njome pobijanu odluku uz naknadu troškova odgovora na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet spora jest zahtjev tužitelja utemeljen na tvrdnji da su stranke dana 11. travnja 2017. zaključile predugovor ugovoru o zamjeni nekretnina te ugovor o zamjeni nekretnina a tužitelj je izdao potvrdu o primitku iznosa od 45.000,00 eur te su se tuženici temeljem ugovora o zamjeni nekretnina uknjižili kao vlasnici na suvlasničkom udjelu tužitelja u cjelini i to na 83/368 dijela kč. br. [katastarska čestica] i na 178/889 kč. br. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina], pri čemu je predmetom zamjene nekretnina od strane tužitelja na kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] obje k. o. [katastarska općina], bila ukupna površina od 580 m2, a kako se navodi u Izjavi od 24. travnja 2018. ovjerenoj po tuženicima. Tužitelj je pri tome primio iznos od 45.000,00 eur kada su potpisani i predugovor i ugovor o zamjeni nekretnina dok je 27. kolovoza 2019., drugotužena FZ sa tužiteljem sklopila Dodatak Ugovora o zamjeni nekretnina sa zapisnikom o primopredaji tako da se tužitelj uknjižio vlasnikom stana/etaže u novoizgrađenoj zgradi. Stoga je ostalo sporno jesu li tuženici u obvezi isplatiti tužitelju naknadu za dio nekretnina na kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] koji nije bio predmetom Ugovora o zamjeni nekretnina odnosno da li bi tužitelj bio u obvezi vratiti primljeni iznos od 45.000,00 eur.

7. Raniju usvajajuću odluku suda prvog stupnja ovaj je sud ukinuo radi toga što je sporno bilo ima li prelazak imovine koji je izvršen osnove u pravnom poslu stranaka, odnosno da li su stranke zaključile pravni posao koji nije prestao važiti. Pri tome tuženici navode kako neusklađenost stvarne namjere stranaka i ugovornih odredbi koje u svojoj tužbi tužitelj iznosi predstavljaju manu volje ugovornih strana prilikom sklapanja ugovora i to bitnu zabludu definiranu odredbom čl. 280. ZOO pa da bi se radilo o pobojnom ugovoru, a isti da egzistira sve dok konstitutivnom sudskom odlukom ne budu poništen što je ovdje izostalo. Pri tome, ostale su nejasne i okolnosti važne za primjenu čl. 282. ZOO prema kojoj, kada strane vjeruju da su suglasne, a u stvari među njima postoji nesporazum o pravnoj naravi ugovora ili o kojem bitnom sastojku ugovora, ugovor niti ne nastaje. Također, pri tvrdnji kako su tuženici svojim postupanjem i prisvajanjem te otuđenjem površine veće od one koja im pripada povrijedili ugovor stranaka, nije bilo navedeno izričito o povredi kojih se ugovornih obveza tuženika radi, odnosno koje su to točno ugovorne obveze tuženici preuzeli, pa onda niti koje od njih nisu ispunili i što je točno od ispunjenja izostalo. Ovo stoga što čl. 346. st. 2. ZOO propisuje kako samo u slučaju prijevare ili namjernog neispunjenja te neispunjenja zbog krajnje nepažnje vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika naknadu cjelokupne štete koja je nastala zbog povrede ugovora, bez obzira na to što dužnik nije znao za posebne okolnosti zbog kojih su one nastale.

8. U žalbi na sada odbijajuću odluku tužitelj ističe kako u pobijanoj odluci sud uopće ne cijeni izjavu samih tuženika od 24. travnja 2018. godine, na kojoj su potpisi tuženika ovjereni kod javnog bilježnika Velibora Panjkovića pod brojem OV – 12480/2018 i OV12523/2018 dana 07. svibnja 2018. godine, a u kojoj izjavi tuženici potvrđuju činjenični i pravni osnov tužbe. Navodno je tužitelj potvrdio da cijena zemljišta odgovara cijeni stana. Prvenstveno, u tom dijelu je obrazloženje presude proturječno samo sebi, jer tužitelj je predmetni iznos od 45.000,00 eur primio zato što je vrijednost zemljišta bila veća od vrijednosti stana, a u tom dijelu sadržaj presude proturječan je sadržaju samih izjava stranaka,

9. Naime, po tužitelju, tuženici su ti koji su povrijedili odredbe Ugovora o zamjeni nekretnina time što su prenijeli na svoje ime sa imena tužitelja i uknjižili se na suvlasničkom udjelu nekretnina tužitelja u cijelosti iako su znali da im prema Ugovoru pripada ukupna površina od 580 m2 i to parcele koja se tek ima pravno oformiti provedbom parcelacije, da bi zatim cijelim suvlasničkim udjelom, dakle preko onoga što im je pripalo parcelacijom od ukupno 582 m2, istim raspolagali u postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice te umjesto da preostali suvlasnički dio, što je činilo 632 m2, u postupku razvrgnuća zaštite i vrate tužitelju i o svemu ga obavijeste, isto su neovlašteno prepustili tadašnjim suvlasnicima odnosno Zagrebgradnji d.o.o. Tuženici su nanijeli štetu tužitelju i to u visini vrijednosti građevinske nekretnine ukupne površine 634 m2. Sukladno odredbi čl. 346. st. 1. ZOO -a tuženici su mogli predvidjeti da će takvim ponašanjem nanijeti štetu tužitelju u visini dogovorene vrijednosti po m2 nekretnine u vrijeme zaključenja predugovora odnosno ugovora. Nadalje, glede dogovorene vrijednosti zemljišta su stranke postigle dogovor o iznosu od 250 eur/m2, a koji iznos se navodi u Predugovoru dok je u ugovoru unijet manji iznos vrijednosti nekretnine koju su tuženici dobili u zamjenu radi nižih poreznih davanja. Stoga tužitelju pripada naknada štete i ukupnom iznosu od 158.500 eur (634 m2 x 250 eur), te je ranije zatraženi iznos od 86.269,82 eur na ime naknade štete osnovan.

10. Nakon ranije ukidne odluke, po tužitelju, preostalo je utvrditi ima li prelazak imovine (višak iznad 580 m2) osnove u pravnom poslu stranaka i može li se neusklađenost stvarne namjere i ugovornih odredbi pripisati mani volje ugovornih strana prilikom sklapanja ugovora i to bitnoj zabludi definiranoj odredbom čl. 280. ZOO pa da se radi o pobojnom ugovoru odnosno jesu li u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz članka 282. ZOO-a pa da je nastao nesporazum te da ugovor nije niti nastao tako da nije jasno koje točno ugovorne obveze su tuženici povrijedili svojim postupanjem i prisvajanjem te otuđenjem površine veće od one koje im pripada

11. Sada sud zauzima pravni stav da je predmet ugovora dio nekretnine površine 580 m2, a istodobno ne nudi nikakvo obrazloženje glede toga da su tuženici pored tih 580 m2 zadržali i daljnjih 634 m2 koje su prisvojili i s njima dalje raspolagali iako nisu imali pravnu osnovu za to i iako je tih 634 m2 trebalo ostati u imovini tužitelja. Sud nije cijenio niti činjenični niti pravni osnov tužbenog zahtjeva jer se isplata utuženog iznosa ne potražuje zbog toga što tuženici nisu ispunili neku točno određenu ugovornu obvezu već jer su tuženici povrijedili čitav smisao, sadržaj i svrhu ugovora te postupali protivno ugovorenom na način da su prisvojili suvlasnički dio nekretnine tužitelja u cijelosti, a potom tim istim dijelom raspolagali na trećeg, a sve na štetu imovine tužitelja.

12. Tužitelj je bio upisan kao suvlasnik nekretnine u 83/368 dijela kč. br. [katastarska čestica], u naravi pašnjak, površine 2208 m2, k. o. [katastarska općina], upisano u zk. ul. [broj ZK uloška], u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Starom Gradu. Drugi suvlasnik predmetne nekretnine bio je ZAGREBGRADNJA D.O.O., OIB: 39233442442 u 285/368 dijela. Tužitelj je bio upisan i kao suvlasnik u 179/889 dijela nekretnine opisane kao kč. br. [katastarska čestica], u naravi vinograd, površine 3556 m2, k. o. [katastarska općina], upisano u zk. ul. [broj ZK uloška], u zemljišnim knjigama zemljišnoknjižnog odjela Stari Grad. Kao drugi suvlasnik bio je upisan ZAGREBGRADNJA D.O.O., OIB: 39233442442 u 710/889 dijela. Dakle, ukupno je tužitelj imao u vlasništvu površinu od 1214 m2 zemljišta. Tuženici su se u 2017. godini obratili tužitelju uz obrazloženje da namjeravaju izgraditi zgradu te da im je u svrhu izgradnje iste potrebno 580 m2 gore navedenih nekretnina.

13. Stranke su postignule dogovor te su dana 11. travnja 2017. godine zaključile Ugovor o zamjeni nekretnine prema kojem u bitnom tužitelj prepušta tuženicima 580 m2 nekretnina opisanih pod točkom II tužbe, a tuženici se obvezuju tužitelju predati u posjed i vlasništvo stan br. 3. prema etažnom elaboratu, površine 54 m2. Tužitelj nije sudjelovao u sastavu predmetnog ugovora, ugovor su sastavili tuženici, a tužitelj je ugovor potpisao. Nakon zaključenja Ugovora o zamjeni nekretnina Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu donio je dana 18. prosinca 2017. godine rješenje posl. br. Z – 20975/2017 kojim se u zemljišnoknjižnom ulošku [broj ZK uloška] dopušta upis tuženika u ½ dijela na suvlasničkim dijelovima tuženika. Dakle, ne na razmjernom dijelu suvlasničkih udjela od ugovorenih 580 m2 već na suvlasničkim dijelovima u cijelosti. Nakon gore navedenog spornog upisa, u zemljišnim knjigama proveden je i parcelacijski elaborat broj 114. Konačno, tuženici su sa ZAGREBGRADNJA d.o.o. zaključili Sporazume o razvrgnuću suvlasničke zajednice.

14. Posljedica svega navedenog su sljedeće promjene u zemljišnim knjigama:. Od kč. br. [katastarska čestica] nastale su dvije čestice i to 1542/1 u površini od 378 m2 i 1542/2 u površini od 558 m 2 – neplodno zemljište i 1272 m2 - oranica. Kč. br. [katastarska čestica] ostala je upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], a katastarska čestica [katastarska čestica] otpisana je u novi zk. ul. [broj ZK uloška]. Katastarska čestica [katastarska čestica] je naknadno poništena i spojena na kč. br. [katastarska čestica]. Kao jedini vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] ostao je ZAGREBGRADNJA d.o.o., a kao jedini vlasnik nekretnine u zk. ul. [broj ZK uloška] ostali su tuženici.

14.1. Od kč. br. [katastarska čestica] nastale su dvije čestice i to 1546/1 u površini od 3352 m2 i 1546/5 u površini od 204 m2. Kč. br. [katastarska čestica] ostala je upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], a katastarska čestica [katastarska čestica] otpisana je u novi zk. ul. [broj ZK uloška]. Kao jedini vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] ostao je ZAGREBGRADNJA d.o.o., a kao jedini vlasnik nekretnine u zk. ul. [broj ZK uloška] ostali su tuženici. Tužitelj nije bio obaviješten o gore navedenim promjenama u zemljišnim knjigama budući više nije bio upisan kao suvlasnik nekretnina. Dana 27. kolovoza 2019. godine stranke su zaključile i Dodatak Ugovora o zamjeni nekretnina sa zapisnikom o primopredaji. Prema tom Ugovoru tužitelju je pripao stan br. 3. odnosno 7. Suvlasnički dio: 59/424 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-5) nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]. Dakle, nakon provedbe svih promjena u zemljišnim knjigama koje su posljedica radnji tuženika, tužitelju je oduzeto 634 m2 zemljišta bez ikakve pravne osnove, a tuženici su vršili daljnja raspolaganja imovinom tužitelja te za to nisu dali nikakvu naknadu tužitelju niti su imali bilo kakvu suglasnost tužitelja za takvo raspolaganje.

15. Da je namjera ugovornih strana bila zaključenje Ugovora o zamjeni nekretnina prema kojem tužitelj prepušta tuženicima u vlasništvo nekretnine samo u površini od 580 m2 u zamjenu za stan u novoizgrađenoj zgradi proizlazi iz samog Ugovora a tuženici su tužitelju dostavili izjavu od 24. travnja 2018. godine, na kojoj su potpisi tuženika ovjereni kod javnog bilježnika Velibora Panjkovića pod brojem OV – 12480/2018 i OV-12523/2018 dana 07. svibnja 2018. godine u kojoj navode da je namjera ugovornih strana bila upravo da tužitelj prepusti vlasništvo predmetnih nekretnina samo u površini od 580,00 m2.

16. Dakle, tvrdi tužitelj, tuženici su imali pravnu osnovu samo za upis prava vlasništva na 580 m2 nekretnina u vlasništvu tužitelja a nisu imali pravnu osnovu za upis prava vlasništva na preostalom dijelu nekretnina u vlasništvu tužitelja te nisu tužitelju ni na koji način platili vrijednost preostalog dijela nekretnina u vlasništvu tužitelja, a koje su nezakonito stekli. Tuženici su – sam tužitelj tvrdi - tužitelja prijevarnim postupanjem držali u zabludi da će mu se preostali dio nekretnina vratiti u vlasništvo, međutim, takvo što je postalo nemoguće uslijed činjenice stjecanja prava vlasništva od treće osobe (ZAGREBGRADNJA d.d.). Tužitelj je stoga zakonski onemogućen poduzeti radnje usmjerene na ostvarivanje stvarnopravnog zahtjeva odnosno upisa prava vlasništva u 83/368 dijela kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] i suvlasnik u 179/889 dijela kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] budući te nekretnine nisu bile predmetom zamjene. Tuženici ne mogu vratiti predmetne nekretnine u vlasništvo tužitelju zbog činjenice da su iste prenijeli na treću osobu – ZAGREBGRADNJA d.d. Stoga tvrdi tužitelj kako su dužni naknaditi vrijednost postignute koristi. Vrijednost postignute koristi jest vrijednost nekretnina i to 83/368 dijela kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] dijela kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], sve k. o. [katastarska općina], a koja prema procjeni tužitelja iznosi 650.000,00 kn. Procjena vrijednosti izvršena je na način da se preostali dio nekretnine tužitelja u površini od 634 m2 pomnožio s u ugovoru utvrđenom vrijednošću od 134,48 EUR/m2, u protuvrijednosti u kunama. Tužbeni zahtjev kasnije je usklađen u eure. Slijedom navedenog, tuženici su dužni tužitelju isplatiti odgovarajući iznos novaca, što predstavlja vrijednost nekretnina i to 83/368 dijela kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] dijela kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], sve k. o. [katastarska općina], a koja prema procjeni tužitelja iznosi 650.000,00 kn odnosno 86.269,82 EUR kako je prethodno obrazloženo.

17. U odnosu na pravnu osnovu – stjecanje bez osnove te primjenu čl. 280. ZOO-a i čl. 282. ZOO-a sud po žalitelju nije iz ove pravne osnove uopće ocijenio tužbeni zahtjev, a drugostupanjski sud je naložio da se utvrdi je li prelazak imovine (višak iznad 580 m2) imao osnove u pravnom poslu stranaka. Tuženici pokušavaju ukazati da su imali pravnu osnovu za uknjižbu vlasništva u cijelosti na nekretnini tužitelja, a ne samo za prenesenih 580 m2 pri čemu u potpunosti miješaju pravnu osnovu (titulus) stjecanja prava vlasništva i tabularnu izjavu (modus) stjecanja prava vlasništva. Iako prvostupanjski sud ne cijeni tužbeni zahtjev s te osnove, isto zauzima stav da je tužitelj potpisao ugovor s takvom tabularnom izjavom pri čemu također miješa titulus i modus stjecanja prava vlasništva. U konkretnom slučaju ne postoji osnova temeljem koje su tuženici mogli steći u vlasništvo preostali dio nekretnine tužitelja preko tih 580 m2 odnosno sada 83/368 dijela kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] dijela kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], sve k. o. [katastarska općina]. Konstrukcija tabularne izjave u predmetnom Ugovoru o zamjeni temeljem koje su se tuženici i uspjeli upisati kao vlasnici predmetne nekretnine u cijelosti ne stvara pravnu osnovu temeljem koje su tuženici zakonito mogli steći pravo vlasništva na spornom suvlasničkom dijelu nekretnine. Tabularna izjava usmjerena na uknjižbu i uknjižba prava vlasništva jest modus stjecanja koji u ovom slučaju nije sukladan pravnom temelju stjecanja odnosno ugovoru i stvarnoj volji stranaka. Da namjera ugovornih strana nije bila da tuženici steknu sporni suvlasnički dio, tuženici nisu osporavali.

18. Odredbom članka 115. ZOVDSP propisano je: „Na temelju valjanoga pravnoga posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva prelazi vlasništvo s dotadašnjega vlasnika na stjecatelja, a na način određen zakonom.“ Cilj pravnog posla – Ugovora o zamjeni nije nikada bio da tuženi steknu pravo vlasništva na cjelokupnoj nekretnini tužitelja već samo na površini od 580 m2 pa su stoga bez pravne osnove stekli pravo vlasništva na ostalom spornom dijelu nekretnine, a zbog čega tužitelj ima pravo na isplatu vrijednosti ostatka nekretnine s osnove instituta stjecanja bez osnove.

19. Po tužitelju, neosnovani su navodi tuženika da je iz tih razloga ugovor pobojan te da se radi o manama volje odnosno neusklađenosti ugovora i namjere stranaka. Ne radi se o manama volje već o tome da tuženici nisu imali pravnu osnovu u Ugovoru o zamjeni, a niti ni u jednom drugom ugovoru za stjecanje vlasništva preostalog dijela nekretnine tužitelja. Također, ne radi se o situaciji iz čl. 282. ZOO -a (nesporazum), a sve jer su stranke suglasne o cilju ugovora sve kako je naprijed obrazloženo. Iz sadržaja samog Ugovora, postupanja stranaka i same Izjave tuženika od 24. travnja 2018. godine kao i iskaza stranaka jasno je da je postojala jasna suglasnost volja stranaka, da su ugovorne odredbe usklađene stvarnoj namjeri stranaka, da nije postojao nesporazum oko bitnih sastojaka ugovora, da su stranke jasno ugovorile, željele i namjeravale ostvariti isključivo zamjenu 580 m2 nekretnine tužitelja sa budućim stanom i ništa drugo.

20. Po tužitelju nespretno sročeni tekst tabularne izjave koja je modus stjecanja ni na koji način se ne može podvesti pod stvaranje pravne osnove za prijenos jer nije bilo namjere za takav prijenos. Tuženici čak nisu niti isticali da se radi o pogrešnoj formulaciji tabularne izjave nego da se radi o grešci zemljišnoknjižnog referenta i to u svojoj pisanoj izjavi od 24. travnja 2018. godine gdje su više puta naglasili da je volja ugovornih strana bila upravo zamjena samo u površini od 580 m2.

21. Tuženici ne mogu vratiti predmetne nekretnine u vlasništvo tužitelju zbog činjenice da su iste prenijeli na treću osobu – ZAGREBGRADNJA d.d. Stoga su po tužitelju dužni naknaditi vrijednost postignute koristi. U pogledu preciziranja koje su to ugovorne odredbe tuženici točno preuzeli a da nisu ispunili i što je od ispunjenja izostalo, tužitelj tvrdi da po čl. 1. st. 3. ugovora ugovorne strane suglasno utvrđuju kako su nekretnine iz stavka 1. i 2. ovog članka kao takve će se parcelirati te da prema posebnoj geodetskoj podlozi izrađenoj po ovlaštenom inženjeru geodezije RZ, obuhvaćaju površinu od 580 m2“ dok čl. 3. st. 3. Ugovora glasi: „Ugovorne strane suglasno utvrđuju da vrijednost nekretnina utvrđuju po m2 i to 78.000,00 EUR-a u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, a koja površina iznosi 580 m2 x 134,48 EURa“

22. Dalje, čl. 2. Dodatka Ugovora o zamjeni nekretnina glasi: „Ugovorne strane suglasno utvrđuju da prva ugovorna strana prepušta odnosno zamjenjuje drugoj ugovornoj strani zemljište odnosno nekretnine opisane u čl. 1. st. 1. i 2. Ugovora o zamjeni nekretnine i da članci br. 2., 3. ostaju nepromijenjeni i vrijede u ovom Ugovoru.“ Po tužitelju, u skladu sa sa Izjavom tuženika od 24. travnja 2018. godine tuženi izričito potvrđuju da se nekretnine zamjenjuju samo u površini od 580 m2, a ostatak površine ostaje u vlasništvu tužitelja. Dakle, tuženici su povrijedili odredbe članka 1., članka 3. Ugovora i članka 2. Dodatka Ugovora o zamjeni nekretnine time što su prenijeli na svoje ime sa imena tužitelja i uknjižili se na suvlasničkom udjelu nekretnina tužitelja u cijelosti iako su znali da im prema Ugovoru pripada ukupna površina od 580 m2 i to parcele koja se tek ima pravno oformiti provedbom parcelacije, da bi zatim cijelim suvlasničkim udjelom, dakle preko onoga što im je pripalo parcelacijom od ukupno 582 m2, istim raspolagali u postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice te umjesto da preostali suvlasnički dio, što je činilo 632 m2, u postupku razvrgnuća zaštite i vrate tužitelju i o svemu ga obavijeste, isto su neovlašteno prepustili tadašnjim suvlasnicima odnosno Zagrebgradnji d.o.o.

23. Tužitelj tvrdi kako tužba nije podnesena jer tuženici nisu ispunili neku ugovornu obvezu već jer su povrijedili ugovor pa prema čl 1045. ZOO-a tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šte ta nastala bez njegove krivnje. Prema čl. 342 st. 1. i 2. ZOO-a kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Odredba čl. 346 st. 1. ZOO-a propisuje da vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi te pravičnu naknadu neimovinske štete, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate.

24. Tužitelj tvrdi kako je upravo uslijed protupravnog postupanja tuženika nastala šteta u vidu umanjenja tužiteljeve imovine – gubitka prava vlasništva nad preostalim dijelom nekretnina tužitelja odnosno sada 83/368 dijela kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] dijela kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], sve k. o. [katastarska općina]. Uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, zbog činjenice da su predmetne nekretnine tuženici zbog činjenice da su iste prenijeli na treću osobu – ZAGREBGRADNJA d.d.koja je opet tu nekretninu dalje prenosila. Slijedom navedenog, tuženici su dužni tužitelju isplatiti odgovarajući iznos novaca, što predstavlja vrijednost nekretnina i to 83/368 dijela kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] dijela kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], sve k. o. [katastarska općina], a radi se o preostalih 634 m2 iste nekretnine iz istog pravnog posla za čije stjecanje tuženici nisu imali pravnu osnovu odnosno za čiju vrijednost su oštetili tužitelja, a koja vrijednost je minimalno jednaka onoj utvrđenoj sporazumno između stranaka.

25. Tuženici po žalitelju nisu predlagali nikakve dokaze u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva. U pobijanoj presudi nije cijenjena visina tužbenog zahtjeva, a u ranijoj drugostupanjskoj presudi u tom dijelu nije osporavana prvostupanjska presuda od 28. srpnja 2023. godine.

26. U odnosu na zahtjev tuženika – protutužitelja kojim zahtjevaju isplatu iznosa od 45.000,00 eura predanih tužitelju na ime kapare, tužitelj tvrdi kako iznos od 45.000,00 eur tužitelju nije predan na ime kapare radi sklapanja budućeg ugovora o zamjeni jer je isti istovremeno zaključen pa isto nema smisla, već je taj iznos predana tužitelju na ime razlike nekretnine tužitelja dane u zamjenu tuženicima za stan u novoizgrađenoj zgradi uz nadoplatu od 45.000,00 eur, kako je jasno utvrđeno u čl. 4 st. 1. Predugovora. Sud međutim prvo navodi da je tužitelj iskazao kako je predmetni iznos od 45.000,00 eur primio zato što je vrijednost zemljišta bila veća od vrijednosti stana a tužitelj navodi da je iznos od 45.000,00 EUR primio na ime razlike u cijeni pa samo jednom navodi da je primio to na ime kapare jer je tuženik to tako nazvao u ispravi, a u jednom dijelu navodi da se u Ugovoru o zamjeni navodi da su stan i zemljište iste vrijednosti, dok je isto navedeno u samom Ugovoru.

27. Na dan 11. travnja 2017. godine tuženici su donijeli pripremljene dokumente (potvrda o primitku iznosa od 45.000,00 EUR od 11. travnja 2017. godine, predugovor o zamjeni nekretnine s iznosom od 145.000,00 EUR, glavni ugovor o zamjeni nekretnine s iznosom od 78.000,00 EUR). Svi ugovori i isprave su po zahtjevu tuženika ĆZ potpisani isti dan, a tuženik ĆZ uvjerio je tužitelja da se to tako treba odraditi. Dakle, zajedno s potpisom Ugovora o zamjeni koji je dostavljen uz tužbu, potpisivao se i Predugovor ugovoru o zamjeni nekretnina u kojem je u članku 1. st. 3. utvrđeno da će tužitelj dati u zamjenu svoju nekretninu ponovno samo u površini od 580 m2. U članku 2. ugovorena je jednakost činidaba. U članku 3. utvrđena je vrijednost nekretnine tužitelja u površini od 580 m2 u iznosu od 145.000,00 EUR (250,00 EUR po m2). Također je utvrđeno da će tuženici tužitelju isplatiti 45.000,00 EUR kao nadoplatu vrijednosti nekretnine koju daju tuženici. Dakle, u predugovoru je po tužitelju utvrđena vrijednost nekretnine od 580 m2 koju daje tužitelj u iznosu od 145.000,00 EUR u zamjenu za koju će tuženici dati 45.000,00 EUR i stan površine 54 m2. Tužitelj stoga tvrdi kako su tuženici isplatili iznos od 45.000,00 EUR na ime razlike u vrijednosti stana kojeg predaju u zamjenu u odnosu na vrijednost nekretnine koju tužitelj predaje u zamjenu pa da stoga nije neosnovano zadržao iznos od 45.000,00 EUR niti se u pogledu tog iznosa neosnovano obogatio jer da su upravo tuženici sastavili i Ugovor i Predugovor i Potvrdu o isplati iznosa od 45.000,00 EUR te se sve potpisivalo isti dan a dana 27. kolovoza 2019. godine zaključen je Dodatak Ugovora o zamjeni nekretnina sa zapisnikom o primopredaji gdje je utvrđena vrijednost stana 75.000,00 EUR. Tužena FZ dozvolila je uknjižbu tužitelja i nitko od tuženika do dana podnošenja protutužbe nije tražio povrat odnosno uračunavanje iznosa od 45.000,00 EUR. Konačno, po tvrdnjama žalbe, kada bi se prihvaćao zahtjev tuženika za uračunavanje iznosa od 45.000,00 EUR, tada se prihvaća sadržaj predugovora, a u tom slučaju tuženici duguju još 25.000,00 EUR tužitelju na ime razlike u vrijednosti nekretnina (145.000,00 EUR - vrijednost 580 m2 nekretnine tužitelja) – 75.000,00 EUR (vrijednost stana) – 45.000,00 EUR (primljeni iznos) = 25.000,00 EUR što po tužitelju nimalo ne utječe na činjenicu da su tuženici bez pravne osnove oduzeli tužitelju pravo vlasništva na njegovoj nekretnini u dijelu u kojem prelazi ugovorenih 580 m2.

28. Sud prvog stupnja utvrđuje kako na pitanje je li između stranaka postojao nesporazum o pravnoj naravi ugovora ili o kojem bitnom sastojku ugovora u kojem slučaju ugovor nije niti nastao, sam tužitelj – protutuženik potvrđuje da je između ugovornih strana bilo jasno da je predmet ugovora dio nekretnine površine 580 m2 , te da ne postoji mogućnost da je u tom pogledu postojao nesporazum između stranaka a nitko ne ističe okolnost da bi između njih postojao bilo kakav nesporazum, pa stoga sud ne pronalazi postojanje razloga koji bi doveo do toga da ugovor nije niti nastao. Uvidom u sadržaj Predugovora ugovoru o zamjeni nekretnina, Ugovora o zamjeni nekretnina i Dodatka ugovoru o zamjeni nekretnina, te uspoređujući isti sa ostalim utvrđenjima u predmetnom postupku, sud utvrđuje kako su tuženici – protutužitelji ispunili sve svoje ugovorne obveze, tj. da nije ostala niti jedna ugovorna obveza koja bi sa strane tuženika – protutužitelja ostala neispunjena jer šteta koja je tužitelju – protutuženiku nastala, nastala je uslijed potpisa ugovora u čiji sadržaj je unesen tekst koji nije odgovarao stvarnom dogovoru između stranaka u trenutku potpisa istog od strane svih stranaka, dakle i od strane tužitelja – protutuženika i radnjom samog tužitelja – protutuženika, pa se ne može govoriti o radnji tuženika – protutužitelja, a pogotovo ne o njihovoj protupravnoj radnji. Tuženici pak sami nisu izvršili uknjižbu u zemljišne knjige, te su tužitelju 11. travnja 2017. kako sam iskazuje na ime kapare za sklapanje Ugovora o zamjeni nekretnina isplatili iznos od 45.000,00 EUR-a u protuvrijednosti u kunama, a što proizlazi iz članka 4. Predugovora ugovoru o zamjeni nekretnina. Ugovorom o zamjeni nekretnina od dana 11. travnja 2017. godine, te Dodatkom ugovora o zamjeni nekretnina sa zapisnikom o primopredaji ugovorena je cijena nekretnina u iznosu od 78.000,00 EUR-a, a taj iznos kupoprodajne cijene podmiren je predajom u vlasništvo stana tužitelja u vrijednosti od 78.000,00 EUR-a. Sam tužitelj – protutuženik u svom dopunskom iskazu potvrđuje da je cijena zemljišta odgovarala cijeni stana, što znači da su tuženici – protutužitelji cijenu zemljišta namirili predajom stana u vlasništvo tužitelju – protutuženiku, slijedom čega se ukazuje osnovanim protutužbeni zahtjev za vraćanjem primljene kapare, a ako i postoji kakav zahtjev tužitelja, taj da se temelji eventualno na mani volje koja je postojala na njegovoj strani, te bez konstitutivnog zahtjeva na poništaj kakvog pravnog posla u tom smislu nije moguće isto utvrditi u ovom postupku u smislu čl. 12. ZPP kao prethodno pitanje. Konačno, ako se i radi o kakvoj šteti koju je tužitelj pretrpio, isti je kao upisani suvlasnik morao biti obaviješten o brisanju svog prava u zemljišnim knjigama, te niti tvrdi niti dokazuje da je u tom pogledu išta poduzeo, pa ako nije bio obaviješten o istome, ne radi se o štetnoj radnji tuženika, a ako jest, tada je izostanak njegove brisovne tužbe odnosno pravnih lijekova u tom pravcu doveo do pravomoćnog upisa tuženika, te stoga tužitelj pogrešno upire svoj zahtjev prema istima.

29. Ovakva utvrđenja suda prvog stupnja nisu utemeljena na provedenim dokazima, pa je primjenom čl. 373.a ZPP valjalo iste ponovno ocijeniti i utvrditi kako slijedi.

30. U tijeku postupka, naime utvrđeno je kako je tužitelj bio suvlasnikom kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine 2208 m2 u 83/368 dijela (498 m2), a u preostalih 285/368 dijela suvlasnik je bio Zagrebgradnja d.o.o. koji je svoj suvlasnički dio radi osiguranja tražbine prenio na BDO Croatia d.o.o. kao fiduciarnog vlasnika. Temeljem Ugovora o zamjeni nekretnina od 11.4.2017. 1. tuženik ĆZ podnio je prijedlog za uknjižbu prava vlasništva te je donijeto zemljišnoknjižno rješenje o upisu/prijenosu prava vlasništva sa imena tužitelja na tuženike čime su 1. i 2. tuženici stekli cijeli suvlasnički udio tužitelja i to svaki u 83/736 dijela, kojim suvlasničkim dijelom su u potpunosti raspolagali sklapanjem Sporazuma o razvrgnuću suvlasničke zajednice, sa tadašnjim suvlasnicima BDO Croatia d.o.o. te Zagrebgradnjom d.o.o. na način da su stekli u samovlasništvo novoosnovanu kč. br. [katastarska čestica] u površini od 378 m2 dok su u preostalom dijelu suvlasnički udio prepustili suvlasnicima Zagrebgradnji i BDO Croatia koji su time stekli novoosnovanu kč. br. [katastarska čestica] u površini od 1830 m2 i to prema parcelacijskom elaboratu od 8.2.2018. koji se navodi u čl. 2. Sporazuma.

31. Tužitelj je bio suvlasnik kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine 3556 m2, u 179/889 dijela (716 m2), a u preostalih 710/889 dijela suvlasnik je bio Zagrebgradnja d.o.o. koji je svoj suvlasnički dio radi osiguranja tražbine prenio na Sladović d.o.o. kao fiducijarnog vlasnika. Temeljem Ugovora o zamjeni nekretnina od 11.4.2017. i prijedloga za uknjižbu prava vlasništva donijeto je zemljišnoknjižno rješenje posl. broj Z-20975/2017 o upisu/prijenosu prava vlasništva sa imena tužitelja na tuženike čime su 1. i 2. tuženici stekli cijeli suvlasnički udio tužitelja i to svaki u 179/1778 dijela, a kojim suvlasničkim dijelom su u potpunosti raspolagali sklapanjem Sporazuma o razvrgnuću suvlasničke zajednice sa suvlasnicima Sladović d.o.o. te Zagrebgradnjom d.o.o. na način da su stekli u samovlasništvo novoosnovanu kč. br. [katastarska čestica] u površini od 204 m2 dok su u preostalom dijelu suvlasnički udio prepustili suvlasnicima Zagrebgradnji i Sladović d.o.o. koji su time stekli kč. br. [katastarska čestica] sada u površini od 3352 m2.

32. Pri tome se u članku 6. Sporazuma o razvrgnuću suvlasničke zajednice za kč. br. [katastarska čestica] od 21. svibnja 2018. kao i u članku 6. Sporazuma o razvrgnuću suvlasničke zajednice za kč. br. [katastarska čestica] čije stranke sporazuma su 1. i 2. tuženici, navodi da stranke izjavljuju da nekretnine koje su im ovim razvrgnućem pripale u isključivo vlasništvo i posjed, odgovaraju vrijednostima njihovih suvlasničkih dijelova, pa jedan naspram drugoga nemaju nikakvih potraživanja s tog osnova tako da je tužitelj prema suvlasničkim udjelima od 179/889 dijela na kč. br. [katastarska čestica] i od kč. br. [katastarska čestica] u 83/368 dijela, što je ukupno iznosilo 1.214 m2 (498 m2+716 m2), temeljem ugovora o zamjeni ustupio tuženicima 580 m2, dok je preostalih 634 m2 tuženicima za novoosnovanu parcelu od 582 m2 pripalo 2 m2, pri čemu su 632 m2 van ovlaštenja dobivenog od tužitelja prepustili trećim osobama, suvlasnicima (Zagrebgradnji d.o.o.) prilikom sklapanja Sporazuma o razvrgnuću suvlasničke zajednice. I vlasnički list za kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], stambena zgrada i dvorište, površine 582 m2 prikazuje kako su 1. i .2. tuženici istu stekli u suvlasništvo kao novoosnovanu parcelu temeljem prednje navedenih Sporazuma o razvrgnuću suvlasničke zajednice od novoformiranih kč. br. [katastarska čestica] površine 378 m2 i kč. br. [katastarska čestica] površine 204 m2, prvotno oranica a potom stambena zgrada sa dvorištem na kojoj je provedeno etažiranje prema etažnom elaboratu od 11. srpnja 2019. pri čemu su tuženi čak potpisali i Izjavu od 24.4 travnja 2018. kojom sami potvrđuju kako su temeljem Ugovora o zamjeni nekretnina stekli ukupno 580 m2 površine dok ostatak površine predmetnih kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica], ostaje u vlasništvu tužitelja te iz Izjave nedvojbeno proizlazi da su tuženici upoznati i svjesni da je zemljišnoknjižni sud prenio na njih suvlasništvo predmetnih nekretnina izvan dogovorenih 580 m2 koje da je vlasništvo tužitelja, pa ipak su s drugim suvlasnicima sklopili Sporazum o razvrgnuću suvlasničke zajednice od 21. svibnja 2018., temeljem kojeg su raspolagali u cijelosti prenijetim suvlasničkim udjelom na način da su ga, izvan površine od 378 m2 i 204 m2, odnosno za 632 m2 prepustili postojećem suvlasniku Zagrebgradnja d.o.o. odnosno tadašnjim fiducijarnim vlasnicima Sladović d.o.o. i BDO Croatia d.o.o.

33. Pri tome i svjedok ČZ iskazuje kako je kao odvjetnica po nalogu prvotuženika sastavila ugovor o zamjeni nekretnina sa predugovorom i potvrdu od 11. travnja 2017. pa sama tvrdi kako je sve radnje poduzimala isključivo po njegovu nalogu. U času predugovora već je postojala parcela sa temeljima na kojoj se trebala izgraditi zgrada, ali je bila potrebna parcelacija iz parcela koje je tužitelj dao u zamjenu da bi se formirala kao samostalna parcela koja je bila predmet zamjene što da je trebao napraviti tužitelj, ali je usmeni dogovor bio da će to riješiti 1. tuženik i tu je obvezu preuzeo na sebe jer prijenosom cijelog suvlasničkog udjela tužitelja prema tabularnoj izjavi u čl. 5. st. 1. Ugovora, za zaključiti je da tužitelj na isto ne bi sam pristao. Pri tome je prvotno prvotuženik rekao da je to greška radi čega i jest poslao izjavu od 24. travnja 2018. u kojoj tvrdi da je nastala greška službenika u gruntovnici i da će on to riješiti, a od tužitelja je tražio da ništa ne poduzima, da bi mogao nastaviti sa gradnjom i prodati apartman. Tužitelj je isti dan primio iznos od 45.000,00 eur te potpisao predugovor i ugovor o zamjeni, ali sam tužitelj tvrdi da je to primio kao razliku između vrijednosti zemljišta od 580m2 koje je pripalo tuženima i stana koji je pripao suprugu kao zamjena uz razliku tog iznosa jer je vrijednost zemljišta bila veća negoli tog stana. Konačno, prema postojećoj tabularnoj izjavi, zemljišnoknjižni sud je i uknjižio tuženike kao suvlasnike na cijelom suvlasničkom udjelu tužitelja – no taj dio vrijednosti svakako da je uključen u zahtjev tužitelja za isplatom naknade štete u vidu iste razlike.

34. Tuženik dakle neosnovano tvrdi kako je smatrao da će ih sud temeljem ugovora o zamjeni uknjižiti kao suvlasnike u 580 m2, iako je sam prenio suvlasništvo tužitelja u cijelosti prema tabularnoj izjavi iz čl. 5. st. 1. Ugovora kako bi mogao izvršiti parcelaciju i odraditi svu potrebnu dokumentaciju za što je snosio troškove , jer je očito postojao usmeni dogovor da tuženici naprave parcelaciju, a što je odgovaralo i tabularnoj izjavi iz čl. 5. st. 1. Ugovora prema kojoj su tuženici cijeli suvlasnički udio tužitelja prenijeli na sebe i tako stekli aktivnu legitimaciju i za parcelaciju i potom za razvrgnuće suvlasničke zajednice.

35. Dakle, tuženici su svakako ovakvim ponašanjem povrijedili odredbe Ugovora o zamjeni nekretnina time što su prenijeli na svoje ime sa imena tužitelja i uknjižili se na suvlasničkom udjelu nekretnina tužitelja u cijelosti više od ugovorenih 580 m2 i to prije parcelacije, da bi zatim cijelim suvlasničkim udjelom, te raspolagali u postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice i prepustili tadašnjim suvlasnicima odnosno Zagrebgradnji d.o.o. pa prema čl. čl. 342 st. 1. i 2. ZOO vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi te kada dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio – i unatoč tome što je umanjenje imovine tužitelja konačno nastalo radnjom treće osobe (zemljišnoknjižnim prijenosom) upravo u tome i leži protupravnost postupanja tuženika, jer isti prisvajaju više od onog što je među strankama ugovoreno. Također, prema čl. 346 st. 1. ZOO vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi te pravičnu naknadu neimovinske štete, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate što znači da su povredom ugovornih odredbi ugovora o zamjeni nekretnina, tuženici nanijeli štetu tužitelju i to u visini vrijednosti građevinske nekretnine ukupne površine 634 m2 pri čemu su stranke dogovorile iznos od 250 eur/m2, u Predugovoru dok je u ugovoru unijet manji iznos vrijednosti nekretnine koju su tuženici dobili u zamjenu radi nižih poreznih davanja što znači da tužiteljima pripada zatraženi iznos od 86.269,82 eur a šteta je tužiteljima nastala sklapanjem Sporazuma o razvrgnuću suvlasničke zajednice od 21. svibnja 2018., od kada je valjalo priznati pravo na zatraženu zakonsku zateznu kamatu.

36. U odnosu na protutužbeni zahtjev tuženika – protutužitelja kojim zahtjevaju isplatu iznosa od 45.000,00 eura predanih tužitelju na ime kapare, isti nije osnovan jer iznos od 45.000,00 eur tužitelju nije predan na ime kapare radi sklapanja budućeg ugovora o zamjeni jer je isti istovremeno zaključen pa je isto nelogično, već je taj iznos predana tužitelju na ime razlike nekretnine tužitelja dane u zamjenu tuženicima za stan u novoizgrađenoj zgradi uz nadoplatu od 45.000,00 eur, kako je jasno utvrđeno u čl. 4 st. 1. Predugovora. U odnosu na zaprimljeni iznos od 45.000,00 eur prema potvrdi od 11. travnja 2017. valja ukazati na čl. 3. st. 3. Predugovora: "Ugovorne strane suglasno utvrđuju da će druga ugovorna strana isplatiti nadoplatu vrijednosti nekretnine …iznos nadoplate od 45.000,00 eur … prilikom zaključenja ovog predugovora. Također se i u čl. 4. st. 1. Predugovora jasno navodi da se iznos primljene kapare ima uračunati u vrijednost nekretnine iz čl. 1. Jednako tako na istinitost tih navoda ukazuje, s jedne strane, činjenica da je istovremeno zaključen predugovor i ugovor, te je nelogično kako se navodi u Potvrdi, da bi se radilo o kapari u cilju zaključenja ugovora o zamjeni koji je dakle isti dan i zaključen. S druge strane, istovremeno potpisivanjem predugovora koji ima jednu vrijednost po kvadratu nekretnina uz nadoplatu prema čl. 2. st. 2., a tuženici nisu tražili povrat iznosa od 45.000,00 eur od tužitelja već su dali tabularnu izjavu za zamjenski stan, ukazuje se kako je iznos od 45.000,00 eur doista dat tužitelju ne na ime kapare već kao razlika u vrijednosti zamijenjenih nekretnina upravo kako se navodi u čl. 4. st.1. Predugovora. Postojao je dogovor da tuženici naprave parcelaciju, a što je odgovaralo i tabularnoj izjavi iz čl. 5. st. 1. Ugovora prema kojoj su tuženici cijeli suvlasnički udio tužitelja prenijeli na sebe i tako stekli aktivnu legitimaciju i za parcelaciju i potom za razvrgnuće suvlasničke zajednice. Slijedom navedenog protutužbeni zahtjev je neosnovan te ga je valjalo odbiti i odlučiti kao u točki II. izreke presude.

37. Temeljem čl. 373. toč 3. ZPP tako je valjalo konačno preinačiti pobijanu odluku te odlučiti kao u izreci.

38. Temeljem čl. 154. i 155. ZPP te čl. 166. st. 2. ZPP valjalo je preinačiti i odluku o trošku, te je tužitelju dosuđen trošak na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 663,61 eur i sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 663,61 eur a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i troškovniku za sastav tužbe po Tbr. 7.1. u iznosu od 1.300,00 eur, za sastav četiri obrazložena podneska po 1.300,00 eur, za pristup ročištima 4. listopada 2021., 24. studenog 2021., 28. studenog 2022., 08. ožujka 2023., 31. svibnja 2023., te 15. svibnja 2025. po 1.300,00 eur, za ročište 28. siječnja 2025. 650,00 eur a za ročište za objavu presude 100,00 eur sve po Tbr.9.1., 2., 3. i 5. ili svega s PDV jest 20.077,22 eur. Temeljem pak čl. 154. i 166. ZPP valjalo je tužitelju dosuditi i trošak žalbe s kojom je uspio, dok je tuženikov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu odbijen.

U Zagrebu, 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić