Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1930/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivice Veselića, predsjednika vijeća, Tihane Marije Miladin, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Penić Lukač, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Jadranki Čuljak-Duvnjak, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate , odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 2489/2019-49 od 5. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2489/2019-49 od 5. ožujka 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

„I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o namjenskom [broj kredita] potvrđen po javnom bilježniku Biserki Arambašić pod posl.br.OV -7375/07 dana 25.5.2007.g. a koji je zaključen između tužiteljice ŽL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Zagrebačka Banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb i to članak 1.st.1.i 2 . u dijelu u kojem je ugovoreno da banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, važećem na dan isplate kredita, članak 2.st.1.i.2., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan platiti iznos kredita i redovnu kamatu koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja te članak 7. st.1. u dijelu u kojem se ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim ratama u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku se tuženiku Zagrebačka Banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb da tužiteljici ŽL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznose: - preplaćeni, a nepriznati iznos s osnova pretplate kamate i tečajne razlike u visini od 14.864,56 Eur (četrnaesttisućaosamstošezdesetčetirieuraipedesetšestcenti) zajedno s pripada - jućom zakonskom zateznom kamatom od 30.09.2015. pa do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01.08.2015. god. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. god. pa do 31. prosinca 2023. po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili graničnoj kamatnoj stopi proizašloj iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, - iznos razlike nedospjele glavnice kredita u visini od 1.125,84 Eur zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 30.09.2015. pa do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01.08.2015. god. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. god. pa do 31. prosinca 2023. po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili graničnoj kamatnoj stopi proizašloj iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Tuženik je dužan tužiteljici nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 5.712,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja, odnosno od 5. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

2. Tuženik je podnio žalbu protiv presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže presudu preinačiti, podredno ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka tuženiku.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi temeljem odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), a na navode žalitelja valja odgovoriti da presuda i rješenje sadrže jasne razloge o odlučnim činjenicama i nema proturječja između stanja spisa i danih razloga.

5. Neosnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu smatrajući da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. ZPP. Prvostupanjski sud je na ročištu od 4. veljače 2026., u smislu odredbe čl. 190. st. 3. ZPP, dopustio preinaku tužbe izvršenu u podnesku tužiteljice od 14. srpnja 2025., kojim je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja uskladila (povećala) svoj tužbeni zahtjev s nalazim i mišljenjem vještaka, jer ga bez svoje krivnje nije mogla preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Takav pravni pristup u skladu je i sa Zaključkom predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Su IV - 162/2021 od 26. studenog 2021. prema kojemu je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima (kakav je i predmetni postupak) dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnima odredbi Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, te isplatom iznosa od 14.864,56 eur na ime preplate po ugovoru o kreditu zbog ugovorenih ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te isplata iznosa od 1.125,84 eur na ime razlike nedospjele glavnice.

7. U postupku nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o [broj kredita] od 25. svibnja 2007. kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 100.000,00 CHF. Također, nije sporno da je predmetnim ugovorom ugovorena kamatna stopa od 4,50 % koja je promjenjiva i koja se određuje odlukom kreditora (tuženika). Nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 11. siječnja 2016. sklopili Sporazum o konverziji kojim je provedena konverzija kredita u kredit denominiran u EUR.

8. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog, postupka je sporno jesu li odredbe osnovnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i valutna klauzula u CHF nepoštene, i posljedično tome, ništetne. Također, sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).

9. Tuženik u žalbi prije svega ističe da je tužiteljica sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u CHF s valutnom klauzulom u kunama u kredit denominiran u EUR, te da stoga, imajući u vidu odredbe čl. 19.b i čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), kao i odredbe cjelokupne Glave IVa ZPK i svrhu konverzije kredita, tužiteljica nema osnove potraživati utuženi iznos.

10. S obzirom da je predmet spora utvrđenje nepoštenosti i posljedično tome ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 25. svibnja 2007. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i restitucijski zahtjev tužiteljice koji je posljedica ništetnosti ugovorne odredbe, ovaj sud smatra da kod razmatranja spornog pravnog pitanja o postojanju ili nepostojanju prava tužiteljice za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštenih ugovornih odredbi potrebno prije svega razmotriti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, 46/07, 79/07 – dalje: ZZP/03) na kojima tužiteljica primarno temelji svoj zahtjev i koje su i prema ocjeni ovog suda mjerodavne.

11. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. Dakle, u slučaju ako se u postupku utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se sukladno čl. 2. st. 2. ZZP/03, primjenjuju odredbe zakona o obveznopravnim odnosima što je u ovom konkretnom slučaju Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO).

14. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO koja regulira posljedice ništetnosti propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15. Iz citiranih odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 323. st. 1. ZOO, jasno proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju tj. subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i tako ponovno uspostavi pravno i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

16. Tuženik osporava pobijanu presudu ističući u žalbi da je sud zanemario odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK, te da je trebao teleološki a ne gramatički tumačiti odredbe Glave IV.a ZPK. Pritom tuženik ističe da je imao zakonsku obvezu tužitelju ponuditi konverziju kredita, te da je tužiteljica mogla samostalno odlučiti hoće li s tuženikom sklopiti Sporazum o konverziji.

17. Međutim, pravna shvaćanja i žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno jasno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

18. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda. biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

19. Pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

20. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK/15 potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Dakle, predmet reguliranja ZID ZPK/15 je konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda nije iznenađujuće da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK/15 jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

21. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju nejasno je, neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, koji bi razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit 2005. godine kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužiteljica koja je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno, a još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. U biti može se reći da u ovom postupku sporno pravno pitanje se zapravo svodi na odgovor na jednostavno pitanje imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili nemaju. Za ovaj sud iz ranije obrazloženih razloga dvojba zapravo i ne postoji jer iz ranije analiziranih odredbi ZZP/03, ZOO i ZPK jasno proizlazi da to njihovo pravo (pravo na potpuno restituciju) nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno. Osim toga, nema nikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu, razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

22. Tuženik u žalbi ističe i da je pobijana presuda protivna pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji se vodio pod brojem Gos-1/2019, te odredbi čl. 81. st. 5. ZZP/03. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, u oglednom postupku koji se vodio pod posl. brojem Gos-1/2019 Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa je nejasno zašto bi za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka bilo uopće pravno relevantno.

23. Što se tiče primjene odredbe čl. 81. st. 5. ZZP/03 ista propisuje da se odredbe glave o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na odredbe na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku. Sporazum o konverziji nedvojbeno sadrži odredbe koje su prisilne naravi koje se temelje na odredbama ZID ZPK/15. Međutim, u ovom konkretnom slučaju, predmet spora nije ništetnost i nepoštenost Sporazuma o konverziji, već ništetnost i nepoštenost osnovnog ugovora o kreditu. Ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu ne predstavljaju zakonske odredbe prisilne naravi koje su unijete u ugovor u smislu odredbe čl. 81. st. 5. ZZP, već su izraz suglasne volje stranaka. Stoga odredbe osnovnog ugovora o kredita, suprotno stavu i žalbenim navodima tuženika, nisu izuzete od ispitivanja nepoštenosti u smislu odredbe čl. 81. st. 5. ZZK.

24. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je tužitelj ica stavljena u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugore s valutnom klauzulom u EUR, te da joj nakon sklapanja Sporazuma o konverziji ne pripadaju prava kao i potrošačima koji su sklopili ugovore s valutnom klauzulom u CHF, a iste nisu konvertirali u EUR. U trenutku sklapanja sporazuma o konverziji (20. siječnja 2016.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK/15 predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

25. Ukazuje se da je prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

26. Odlukom Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG od 23. studenoga 2017. pod toč. 85. Navodi se da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

27. Isto tako, odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 ZL protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto je načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

28. Slijedom naprijed iznijetog, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je nakon sklapanja Sporazuma o konverziji te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ZL protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

29. Nadalje, u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu Ž protiv Republike Hrvatske od 1. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

30. U odnosu na žalbene navode tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno ili nepotpuno utvrdio činjenično stanje potrebno je navesti da je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio sve pravno relevantne činjenice potrebne za donošenje pravilne i zakonite odluke. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka, pravilno ocijenio spornu odredbu ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te je na temelju istih pravilno utvrdio da je ugovorna odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika, tužiteljici bila nerazumljive, da je ista uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da je ista u tom dijelu nepoštena. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika.

31. Neosnovano tuženik u žalbi osporava i tužiteljičin restitucijski zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 1.125,84 eur (točka II. izreke pobijane presude). Tuženik naime u žalbi ističe je prilikom provedbe konverzije uračunao sve uplate koje je tužiteljica izvršila u ispunjenju osnovnog ugovora o kreditu, te da je postupao sukladno kogentnim odredbama pri čemu se poziva na odredbu čl. 19. st. 1 toč. 4. ZPK. Međutim, kako je već ranije obrazloženo, predmet spora nije zakonitost provedenog postupka konverzije, već nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koja posljedično dovodi o nastanka obveze restitucije i stvaranje izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove. Stoga okolnost što je tuženik zakonito proveo postupka konverzije i prilikom provedbe iste uračunao sve tužiteljičine uplate ne znači da je zbog toga automatski tužiteljičin restitucijski tužbeni zahtjev neosnovan.

32. Kako je ranije navedeno i obrazloženo, potpunom restitucijom tužiteljica treba biti dovedena u onu pravnu i činjeničnu situaciju kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, što se utvrđuje u svakom konkretnom slučaju vještačenjem. U ovom slučaju na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da bi, kada bi se uzela u obzir djelomična ništetnost osnovnog ugovora o kreditu o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, preostala neotplaćena glavnica konvertiranog kredita bila bi manja i to za iznos od 1.125,84 eur. Točno je da tuženik konverziju nije bio dužan provoditi uzimajući u obzir da su pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa) ništetne, što uostalom u trenutku provođenja konverzije i nije bilo moguće, a niti utvrđeno u pojedinačno vođenom sudskom postupku, te da je prilikom provođenja iste uzeo u obzir sve uplate koje je tužiteljica izvršila. Međutim, to ne znači i da tužiteljica nema pravo zahtijevati da se uspostavi stanje kao da ništetnih dijelova ugovornih odredbi nije bilo, što se utvrđuje vještačenjem u svakom pojedinom slučaju. U ovom konkretnom slučaju, vještačenjem je jasno utvrđeno da bi u slučaju da se konverzija provodila na način da su prilikom iste uzeta u obzir djelomična ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, glavnica neotplaćenog konvertiranog EUR kredita bila manja i to za iznos od 1.125,84 eur. S obzirom da je, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, osnovna posljedica ništetnosti uspostava stanja kao da ništetnih odredbi nije bilo, to tužiteljica osnovano zahtijeva i isplatu iznos od 1.125,84 eur, jer pojednostavljeno rečeno, da su se uzele u obzir ništetne odredbe osnovnog ugovora o kredita o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, njena glavnica konvertiranog euro kredita bi bila manja za navedeni iznos. Stoga su neosnovani i žalbeni navodi tuženika koji se odnose na točku II. pobijane presude kojom je tužiteljici dosuđen iznos od 1.125,84 eur.

33. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da je nastupila zastara za pojedina mjesečna potraživanja. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05,41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljem tekstu: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara je prekinuta u smislu čl. 241. ZOO, te je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastara počela ponovno teći. Zastara potraživanja prema tuženiku je s osnove isplate zbog ugovorenih ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći 13. lipnja 2014. (kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenj ivoj kamati postala pravomoćna). Stoga je tužba od 12. lipnja 2019. podnijeta je u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

34. Prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 190. st. 3. ZPP dopustio preinaku tužbe izvršenu u podnesku tužiteljice od 31. kolovoza 2021., kojim je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja uskladila (povećala) svoj tužbeni zahtjev s nalazim i mišljenjem vještaka, jer ga bez svoje krivnje nije mogla preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Takav pravni pristup u skladu je i sa Zaključkom predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. prema kojemu je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima (kakav je i predmetni postupak) dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

35. Nema zastare dijela tražbine za povišeni iznos tužbenog zahtjeva iz podneska tužiteljice od 14. srpnja 2025., nakon provedenog financijskog vještačenja, jer je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičkog zahtjeva, kao što je ovaj, određen činjeničnom osnovom. Stoga u situaciji kada je tužiteljica već u tužbi temeljem istog činjeničnog osnova zahtijevala isplatu preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, koji je nakon provedenog financijskog vještačenja konačnim zahtjevom preciziran, time nije promijenjena istovjetnost zahtjeva, već je riječ o istom zahtjevu o kojem parnica teče od podnošenja tužbe i u pogledu kojeg tužiteljica ne može pokrenuti tužbom drugi parnični postupak, jer bi se to protivilo zabrani dvostruke litispendencije. Stoga kada je tužbeni zahtjev preinačen povišenjem tužbenog generičkog – novčanog zahtjeva prekid zastare je nastupio podnošenjem tužbe za cijeli zahtjev, a ne preinakom tužbe za preinačeni dio zahtjeva. Naime, i sama odredba čl. 191. st. 1. ZPP razlikuje promjenu istovjetnosti zahtjeva i povećanje postojećeg zahtjeva, te povećanje postojećeg zahtjeva nije isto što i promjena njegovog identiteta.

36. Kako je utvrđeno da su ništetne odredbe kojom banka može vršiti promjenu ugovorene kamatne stope u skladu s odlukama banke, te kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, posljedica takvih ništetnih odredbi u smislu odredbe čl. 323. ZOO jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ništetnog Ugovora.

37. Visinu tužbenog zahtjeva je prvostupanjski sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke iz čijeg nalaza proizlazi da je razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana konverzije, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 14.864,56 eur, dok razlika glavnice iznosi 1.125,84 eur. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima obrazlaže tvrdnje da je prvostupanjski sud trebao usvojiti izračun vještaka imajući u vidu i negativne razlike vrijednosti valutnog tečaja valja reći sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

38. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08) kada je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora i restitucijski zahtjev za isplatom prihvatio.

39. Tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta tuženiku na temelju odredbi članaka 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. ZOO.

40. Odredbom članka 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

41. Odredbom članka 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

42. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada joj je tužitelj plaćao mjesečne anuitete, te je dužan tužiteljici platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta.

43. Odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno primijenio novu Tarifu (Narodne novine broj 138/23 – dalje: Tarifa) a koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. i prema kojoj je vrijednost boda = 2,00 eur. Prema Tbr. 52. Tarife je propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. S obzirom da je u trenutku donošenja pobijane odluke na snazi nova Tarifa (Narodne novine, broj 138/23 ) te je tužitelj sukladno njoj zatražio troškove za sve radnje u postupku, to je prvostupanjski sud donio pravilnu odluku o trošku postupka kada je primijenio novu Tarifu. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom čl. 155. ZPP, tužiteljici, koja je trošak zatražila do završetka raspravljanja (čl. 164. st. 3. ZPP) dosudio parnični trošak sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje: OT). Pravilno je sud prvog stupnja primjenom Tbr. 9. točka 3. OT tužiteljici za pristup na ročište za objavu presude priznao trošak od 50 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eur, iznosi 100,00 eur, jer se radi o trošku koji je bio potreban za vođenje postupka. Pravilno je tužiteljici priznat trošak sastava podnesaka od 14. srpnja 2025. i 4. rujna 2025. po Tbr. 8. točka 1. OT jer se radi o obrazloženim podnescima potrebnim za vođenje ovoga postupka. Tužiteljica ima pravo i na naknadu troška zastupanja na ročištu od 10. ožujka 2025. jer se na tom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari.

44. Neosnovano tuženik pobija odluku o troškovima postupka pozivom na članak 106.a ZPP prema kojem je punomoćnik tužitelja kao obveznik e -komunikacije dužan sve podneske, pa tako i troškovnik dostavljati putem e-komunikacije, a u suprotnom se takav podnesak neće uzeti u obzir. U konkretnom slučaju iz zapisnika s ročišta 4. veljače 2026. proizlazi da je punomoćnik tužiteljice na raspravi predao troškovnik dok isti nije predao putem e-komunikacije.

45. Na gornje žalbene navode valja odgovoriti da je člankom 106. stavkom 1. ZPP propisano da se tužba, odgovor na tužbu, pravni lijekovi i druge izjave, prijedlozi i saopćenja koji se daju izvan rasprave podnose pismeno (podnesci) dok je stavkom 2. istog članka određeno što sve podnesak mora sadržavati. Daljnjom odredbom članka 106.a. stavkom 4. ZPP propisano je da su državna tijela, državno odvjetništvo, odvjetnici, javni bilježnici, sudski vještaci, sudski procjenitelji, sudski tumači, stečajni upravitelji, povjerenici, punomoćnici iz članka 434.a ovoga Zakona, povjerenici u postupku stečaja potrošača, likvidatori, posebni skrbnici zaposleni u Centru za posebno skrbništvo, pravne osobe te fizičke osobe (obrtnici, liječnici i dr.) koje obavljaju registriranu djelatnost u sporovima koji se tiču te djelatnosti uvijek dužni podneske podnositi u elektroničkom obliku dok je stavkom 5. istog članka propisano da će ako osoba iz stavka 5. ovoga članka podnesak ne podnese u elektroničkom obliku, sud podnositelju naložiti da u roku od osam dana podnesak dostavi u elektroničkom obliku, a ako podnositelj ne dostavi podnesak u elektroničkom obliku u određenom roku, smatrat će se da je podnesak povučen.

46. U smislu naprijed iznesenih zakonskih odredbi prije svega valja konstatirati da troškovnik u kojem tužitelj određuje po vrsti i visini troškove postupka koje na ročištu za glavnu raspravu traži da joj tuženik naknadi, nije podnesak kako ga određuju odredbe članka 106. stavak 1. i 2. ZPP, a niti je trošak postupka određen u troškovniku zatražen izvan rasprave. Osim toga prvostupanjski sud nije pozvao tužiteljicu da troškovnik podnese u elektroničkom obliku zbog čega bi se za slučaj da tužiteljica nije udovoljila tom zahtjevu smatralo da je troškovnik povučen, pa posljedično prvostupanjski sud ne bi imao određeni zahtjev o kojem bi trebao odlučiti.

47. Iz navedenih razloga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 106.a ZPP na koju sadržajno ukazuje tuženik.

48. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

49. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 19. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić