Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-609/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Lidija Horvat, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-737/2025-12 od 5. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-737/2025-12 od 5. prosinca 2025.

II Odbija se zahtjev tuženice Republike Hrvatske za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu podnesenog pravnog lijeka.

III Odbija se zahtjev tužitelja DG za naknadu zatraženih troškova za sastav odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„ I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju DG iznos od 9.954,21 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.899,42 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. prosinca 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

2. Protiv ove presude žalbu je podnijela tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u smislu žalbenih razloga i odbiti tužbeni zahtjev, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 250,00 eura.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava navode istaknute u žalbi i predlaže istu odbiti. Potražuje naknadu troška za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 eura.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povreda prava osobnosti u iznosu od 9.954,21 eura koju je tužitelj pretrpio za vrijeme boravka u kaznionicama i zatvorima (Kaznionica u Lepoglavi, Zatvor u Zagrebu - Centar za dijagnostiku, Zatvor u Osijeku) u razdoblju od 17. ožujka 2009. do izlaska iz zatvora 31. listopada 2014. zbog smještajnih uvjeta u tim ustanovama.

4.1. Iz stanja spisa proizlazi da je tijekom ovog postupka 17. siječnja 2018. donesena prvostupanjska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn- 575/14-47 kojom je odbijen tužbeni zahtjev te je povodom žalbe tužitelja presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-1371/2018-2 od 21. kolovoza 2019. prvostupanjska presuda djelomično preinačena na način da je tužitelju dosuđen iznos od 10.000,00 kuna, dok je preko tog iznosa od zatraženih 75.000,00 kuna žalba tužitelja odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda. Tužitelj je podnio ustavnu tužbu te je Ustavni sud 20. veljače 2025. donio odluku broj U-III-4354/2019 kojom je ustavnu tužbu usvojio i ukinuo u cijelosti presudu Županijskog suda u Splitu broj Gž-1371/2018-2 od 21. kolovoza 2019. i presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-575/14-47 od 17. siječnja 2018. te predmet vratio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu na ponovno odlučivanje. Navedeni sud je pobijanom presudom odlučio o tužbenom zahtjevu istaknutom u podnesku od 6. lipnja 2025.

5. Između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj pravomoćnom presudom Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj K- 35/09 od 16. studenoga 2009., koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Kž-387/10-3 od 25. svibnja 2010. pravomoćno osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 godina u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru;

- da je tužitelj na temelju gore navedene presude počeo izdržavati kaznu 17. ožujka 2009., te da je uvjetno otpušten 31. listopada 2014.,

- da je tužitelj kaznu izdržavao:

• u Zatvoru u Osijeku od 17. ožujka 2009. do 22. rujna 2010.,

• u Zatvoru u Zagrebu (Odjel za dijagnostiku) od 23. rujna 2010. do 20. prosinca 2010.,

• u Kaznionici u Lepoglavi od 21. prosinca 2010. do 29. svibnja 2014., • u Zatvoru u Varaždinu od 30. svibnja 2014. do otpuštanja na slobodu 31. listopada 2014.

6. Prvostupanjski sud je u bitnome utvrdio:

- da je tužitelj 17. srpnja 2013. podnio Županijskom sudu u Varaždinu zahtjev za sudsku zaštitu radi utvrđenja kršenja njegovih prava na izdržavanju kazne zatvora u Kaznionici u Lepoglavi te je rješenjem Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Ik I-569/13-4 od 21. kolovoza 2013. prihvaćen njegov zahtjev u odnosu na primjenu odredbe čl. 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora koji se odnosi na spavaonicu propisane kvadrature i kubikaže te je naređeno Kaznionici u Lepoglavi otklanjanje nezakonitog prikraćivanja i ograničavanja zatvorenika u njegovom pravu, dok je u preostalom dijelu zahtjev za sudsku zaštitu odbijen; protiv navedenog rješenja tužitelj je podnio žalbu koja je odbijena rješenjem Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj

Kž I-241/13-3 od 7. listopada 2013.;

- da je tužitelj 19. srpnja 2013. podnio Općinskom državnom odvjetništvu zahtjev za mirno rješenje spora radi naknade štete zbog neodgovarajućih uvjeta smještaja u zatvorima u [adresa] i [adresa] te u Kaznionici u [adresa] , a koji zahtjev Općinsko državno odvjetništvu u Zagrebu nije našlo osnovanim;

- da je tužitelj u Zatvoru u Osijeku boravio ukupno 555 dana, da je bio smješten s više osoba cijelo vrijeme, i to u sobama koje su 23 sata bile zaključane, te da je raspoloživi osobni prostor tužitelja za cijelo vrijeme boravka bio ispod 3 m2 površine i to čak i kada se površina prostorije ne umanji za površinu sanitarnog čvora;

- da su zatvorenici imali mogućnost korištenja tušem jednom tjedno, da se u sklopu sobe nalazi sanitarni čvor koji je fizički odvojen;

- da tužitelju nedostatak u odnosu na površinu i volumen sobe nije bio kompenziran povećanom pozornošću i skrbi (veličinom prostora dostupnog zatvorenicima, higijenskim i sanitarnim uvjetima, mogućnošću tjelovježbe i boravka na svježem zraku te lakšom vezom s obitelji);

- da je tužitelj u Zatvoru u Zagrebu, Centru za dijagnostiku boravio ukupno 88 dana u svrhu izrade prijedloga za upućivanje zatvorenika u kaznionicu, odnosno zatvor gdje je bio smješten s više osoba u prostoru manjem od 3 m2 (2,44 m2),

- da je sanitarni čvor bio odvojen od ostatka sobe zidom visine 180 cm na kojem su se nalazila tzv. „kaubojska vrata“;

- da navedeni nedostatak u odnosu na površinu i volumen sobe tužitelju nije bio kompenziran povećanom pozornošću i skrbi (veličinom prostora dostupnog zatvorenicima, higijenskim i sanitarnim uvjetima, mogućnošću tjelovježbe i boravka na svježem zraku, te lakšom vezom s obitelji);

- da je tužitelj u zatvoru u [adresa] boravio ukupno 1255 dana te je 1219 dana imao na raspolaganju manje od 3 m2 osobnog prostora (od 2,09 m2 do 2,79 m2), i da je samo u razdobljima od 21. prosinca 2010. do 11. siječnja 2011., od 20. ožujka do 26. ožujka 2013., od 9. svibnja do 16. svibnja 2013., te od 2. studenoga do 4. studenoga 2013. (ukupno 36 dana) boravio u sobama u kojima je s obzirom na broj zatvorenika imao na raspolaganju više od 3 m2 osobnog prostora;

- da se sanitarni čvor nalazi zasebno u odvojenoj prostoriji u sklopu sobe, a koja prostorija je odvojena od prostora u kojem borave zatvorenici posebnim vratima;

- da se u Kaznionici provodio tretman s tužiteljem zbog izrečene mjere obveznog liječenja od ovisnosti.

7. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da su uvjeti boravka tužitelja u Zatvoru u Osijeku, Zatvoru u Zagrebu i Kaznionici u Lepoglavi bili neadekvatni te da je došlo do povrede odredbe čl. 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 1/2006 i 2/2010 - dalje: Konvencija), pa je pozivajući se na odredbe čl. 19. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 – dalje: ZOO) i čl. 1100. ZOO kao i odredbe čl. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine" broj 128/1999, 55/2000, 59/2000, 129/2000, 59/2001, 67/2001, 11/2002, 190/2003, 76/2007, 27/2008, 83/2009, 18/2011, 48/2011, 125/2011, 56/2013 i 150/2013 - dalje: ZIKZ) i čl. 74. st. 1. ZIKZ te mjerodavna načela i standarde Europskog suda za ljudska prava u presudi Muršić protiv Hrvatske, zahtjev 7334/13 od 20. listopada 2016. i uzimajući u obzir odluku i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4354/2019 od 20. veljače 2025., ocijenio da tužitelju pripada pravična novčana naknada zbog povrede prava osobnosti za vrijeme boravka u Zatvoru u [adresa] u iznosu od 3.000,00 eura, u Zatvoru u [adresa], Centru za dijagnostiku u iznosu od 1.000,00 eura i u Kaznionici u [adresa] u iznosu od 6.000,00 eura, dakle ukupno 10.000,00 eura.

7.1. S obzirom na to da je tužitelj tužbenim zahtjevom potraživao 9.954,21 eura, sud je odlučujući u okviru tako istaknutog tužbenog zahtjeva (čl. 2. ZPP) dosudio tužitelju zatraženi iznos.

7.2. U odnosu na okolnost da je tužitelju tijekom ovog postupka presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-1371/2018-2 od 21. kolovoza 2019. dosuđeni iznos od 10.000,00 kuna te iznos od 2.862,65 kuna na ime troškova postupka (koja presuda je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 4354/2019 od 20. veljače 2025.), prvostupanjski sud je naveo da stranke nisu ni tvrdile niti dokazivale da bi navedeni iznosi po toj presudi bili plaćeni.

8. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14 . ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Žalba tuženika je neosnovana.

10. U odnosu na istaknutu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u vezi koje tuženica u bitnom iznosi da sud nije jasno naveo na koji način i na temelju kojih kriterija je ocijenio visinu naknade koja bi tužitelju u ovom konkretnom slučaju bila pravična i primjerena satisfakcija za navodu povredu prava osobnosti, valja odgovoriti da je prvostupanjski sud odlučujući o visini naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti uslijed smještaja u neodgovarajućim uvjetima u Zatvoru u [adresa], Zatvoru u [adresa] te Kaznionici u [adresa], pravilno razmotrio i uzeo obzir iznose koje je Europski sud za ljudska prava dosudio zbog povrede zabrane zlostavljanja propisane čl. 3. Konvencije u činjenično i pravno sličnim predmetnima, uzimajući u obzir specifične okolnosti svakog pojedinog predmeta, primjerice u predmetima Hrnčić protiv Hrvatske (br. 53563/16, presuda od 29. rujna 2022.), Kopić protiv Hrvatske (br. 16789/19, presuda od 29. rujna 2022.) i Katanović i Mihovilović protiv Hrvatske (br. 18208/19 i 12922/20, presuda od 29. rujna 2022.), zbog čega su žalbeni navodi u ovom dijelu neosnovani te suprotno žalbenim navodima prvostupanjska presuda u tom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati pa se nije ostvarila bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženica ističe u žalbi, a nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

11. Tuženik u žalbi ističe da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za odgovornost tuženice za štetu.

11.1. Na takve navode valja odgovoriti da je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj tijekom boravaka u Zatvoru u Osijeku, Zatvoru u Zagrebu te Kaznionici u Lepoglavi imao na raspolaganju prostor manji od 3 m2 , a koja utvrđenja su navedena u točki 6. ovog obrazloženja, pa polazeći od takvog utvrđenja, valja istaknuti da su Presudom Europskog suda za ljudska prava koji je u predmetu Muršić protiv Hrvatske (br. 7334/13, par. 136. - 141., presuda od 20. listopada 2016.), potvrđena mjerodavna načela i standarde, za ocjenu prenapučenosti zatvora koja proizlaze iz njegove sudske prakse (test „čvrste pretpostavke“):

„1. Potvrđen je standard od 3 m2 površine po zatvoreniku u prostoriji u kojoj boravi više zatvorenika.

2. Površina prostorije koja je manja od 3 m2 po zatvoreniku smatra se nedostatkom osobnog prostora koja kao posljedicu ima čvrstu pretpostavku povrede članka 3. Konvencije

3. Oborivost čvrste pretpostavke povrede članka 3. Konvencije moguće je uz kumulativno ispunjenje sljedećih čimbenika:

a) smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 su kratka, povremena i minimalna;

b) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe;

c) podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovi koja se, općenito gledano, smatra primjerenom ustanovom za lišenje slobode i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegovog boravka u zatvoru.

4. U slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj sobi - veličine od 3 do 4 m2 osobnog prostora po zatvoreniku - prostorni čimbenik ostaje snažan čimbenik pri ocjeni prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru. U takvim će se slučajevima povreda članka 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se, posebice, odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, dostupnost ventilacije, prikladnost sobne temperature, mogućnost privatnog korištenja nužnika, te usklađenost s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima

5. Za ocjenu prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru u slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj prostoriji s više od 4 m2 osobnog prostora u kojem boravi više zatvorenika, a pitanje osobnog prostora se ne ističe, ostali aspekti fizičkih uvjeta u zatvoru se ispituju.“

11.2. Dakle, kako je tužitelj u utuženom razdoblju, boravio u Zatvoru u [adresa] 555 dana, u Zatvoru u [adresa] 88 dana i u Kaznionici u [adresa] 1219 dana i imao na raspolaganju osobni prostor manji od 3 m2, pri čemu se svaki navedeni pojedinačni boravak smatra duljim boravkom te predstavlja per se povredu ustavnog odnosno konvencijskog prava zbog nedostatka osobnog prostora, jer je tužitelj nesporno u svakom od tih razdoblja bio izložen trpljenju i poniženju koje nadilazi stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan, zbog čega je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da je tužitelju tijekom boravka u naprijed navedenim ustanovama povrijeđeno pravo iz odredbi čl. 23. i 25. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010, 5/2014) i čl. 3. Konvencije. Navedeno pravno shvaćanje izrazio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-667/2018 od 29. svibnja 2024., pa su po ocjeni ovog suda žalbeni navodi u ovom dijelu neosnovani.

12. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik ukazuje da je isplatio tužitelju 19. ožujka 2020. na temelju presude Županijskog suda u Splitu broj Gž -1371/2018-2 od 21. kolovoza 2019. ukupno iznos od 7.237,35 eura, valja reći da se radi o činjenici koju je tuženik prvi puta istaknuo u žalbi, jer tako proizlazi iz stanja spisa, a kako je to pravilno naveo i prvostupanjski sud ističući da stranke nisu ni tvrdile niti dokazivale da su tom presudom dosuđene iznos platile, zbog čega ove žalbene navode ovaj sud sukladno čl. 352. st. 1. ZPP nije ovlašten razmatrati.

13. Odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. izreke prvostupanjske presude je pravilna i zakonita, a tuženik u žalbi ne navodi nikakve konkretne razloge zbog kojih bi odluka o troškovima postupka bila pogrešna i nezakonita.

14. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

15. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u vezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odbijen je zahtjev tuženice za naknadu zatraženih troškova za sastav žalbe u zatraženom iznosu.

16. Zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu odbijen je na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, jer isti nije bio potreban.

U Zagrebu, 19. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić