-
Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-1068/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Željke Rožić Kaleb člana vijeća i suca izvjestitelja te Ane Gradišek člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],kojeg zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Đina Lukac Novaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1429/2025-5 od 23. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1429/2025-5 od 23. listopada 2025. i sudi:
Odbija se tužitelj HM sa tužbenim zahtjevom kojim traži naložiti tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. isplatu svote od 32.164,71 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. pa do isplate te svote od 9.698,08 eura naime zakonskih zateznih kamata na preplaćenu glavnicu , kao i zahtjevom za naknadu parničnog troška u svoti od 9.759,89 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. listopada 2025. pa do isplate.
II Svaka stranka snosi svoj trošak cijele parnice.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja je odlučeno:
"I Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. [adresa], OIB: 02535697732, da isplati tužitelju HM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 32.164,71 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena za razdoblje do 31. prosinca 2022., za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime zakonskih zateznih kamata na preplaćenu glavnicu iznos od 9.698,08 EUR, u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 9.759,89 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."
2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, preinačiti prvostupanjsku presudu a podredno ju ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.
3. Žalba je osnovana.
4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
5. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih svota u ispunjenju odredbi Ugovora o kreditu kojega su nesporno sklopile stranke 18. travnja 2007. (dalje: Ugovor o kreditu) a kojima je tužitelju kao korisniku kredita odobren stambeni kredit u svoti od 154.820,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz rok otplate od 240 mjeseci sa ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i otplatom u protuvrijednosti kuna prema tečaju CHF na dan isplate, u vidu razlike u kamatnim stopama koje su se mijenjale tijekom otplate kredita i promjene tečaja CHF u svoti od 32.164,71 eura te zakonske zatezne kamate na preplaćenu glavnicu u svoti od 9.698,08 eura jer se radilo o nepoštenim a time i ništetnim ugovornim odredbama.
6. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev upućujući (čl. 12. ZPP) na direktni učinak tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te odredbu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) ocjenjujući kako sklapanjem Dodataka Ugovoru o kreditu dana 27. siječnja 2015. i 3. prosinca 2015. kojima je Ugovor o kreditu konvertiran u kredit uz valutnu klauzulu u euro, tuženik nije utvrdio do tada učinjene preplate u kamati i valuti već je utvrđivao početni otplatni plan kredita u CHF s početnim fiktivnim euro kreditom čime tužitelj nije obeštećen a prethodno se nije odrekao svojih potraživanja niti prava na potpuno obeštećenje , niti se odrekao tužbe i sudske zaštite.
7. Između stranaka nije sporno da su 27. siječnja 2015. te 3. prosinca 2015. sklopili Dodatke Ugovoru o kreditu kojima su suglasno utvrdili uvjete prijevremene djelomične otplate kredita i svotu nedospjele glavnice kredita kao i buduće mjesečne anuitete s time, da su u odredbi čl. 2. Dodatka od 3. prosinca 2015. stranke tog Ugovora suglasno utvrdile da je tužitelj prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. te potvrdili da je tuženik tužitelju dostavio izračun konverzije kao i ostale isprave a tužitelj izjavio da je suglasan s prihvatom izračuna konverzije kao i sa utvrđenim ukupnim iznosom preplate (čl. 5. Dodatka od 3. prosinca 2015.) te preostali iznos neotplaćene nedospjele glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u euro te iznos preostale neotplaćene i nedospjele glavnice kredita.
8. Dodatak od 3. prosinca 2015. je sklopljen na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15, dalje: ZIDZPK), koji Zakon je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to stoga, jer je s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošače u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZIDZPK predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike, ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.
9. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovnog suda Republike Hrvatske je taj sud, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao je sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZIDZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZIDZPK na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.
10. Dodatak koji je sklopljen u skladu sa ZIDZPK sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZIDZPK zbog kojega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.
11. Kako su ugovorne strane suglasno utvrdile da je tuženik prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro sa stanjem na dan 30. rujna 2015. te utvrdile neotplaćenu nedospjelu glavnicu kredita plativu u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju eura tečajne liste tuženika kao i suglasno utvrdile iznos preplate a tužitelj je dao suglasnost i nalog banci da iz sredstava preplate prijebojem namiri manje plaćenu svotu, koji obračun su stranke suglasno utvrdile nakon obračuna učinka konverzije, uključivo i učinke nastale u prijelaznom razdoblju te se tužitelj obvezao za preostalo razdoblje otplate kredita na iznos preostale neotplaćene glavnice kredita plaćati banci redovnu kamatnu stopu, ostvareni su žalbeni razlozi tuženika.
12. Pokraj činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate (čl. 6. Dodatka), očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa nije (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO.
13. Primjena ZIDZPK derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako, da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom, sa jasno propisanim načinom raspolaganja možebitno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.
14. Tuženik je na temelju sklopljenog Dodatka u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli euro utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u euro a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u euro.
14.1. Tako je valjano prestala obveza tuženika sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule a koje su proizlazile iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika.
15. Dakle, tražbina tužitelja na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključio Dodatak na temelju odredbi ZIDZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZIDZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala.
16. Stoga slijedi zaključak da je sklapanjem potonjeg Dodatka sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO a prema odredbama ZIDZPK tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u u g o v o r i m a jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio, vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzeo valjanim Dodatkom pa mu ne pripadaju isplate koje se traže tužbom.
17. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZIDZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZIDZPK stavka 1. uključuje i te uplate.
18. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom treba kazati da, sukladno odredbi članka 19.c st. 1. ZIDZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u eure a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZIDZPK.
19. Tako je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu sukladno odredbi čl. 19.c ZIDZPK osiguran je povrat stečene koristi banke, tuženika putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u eurima koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.
20. Kada su dakle, svote koje je tužitelj platio više na temelju ništetn ih odredbi iskorištene u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim, po tužitelju izrijekom prihvaćenim otplatnim planom i koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog Ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZIDZPK. Naime, konverzija izvršena prema ZIDZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti a time posljedično niti ništetnosti.
21. Budući da je tužitelj kao korisnik kredita prihvatio konverziju na temelju odredbi ZIDZPK sklapanjem Dodatka sa tuženikom, on više nema pravo na povrat više plaćenih svota po osnovi ništetne odredbe kamatne stope iz kredita denominiranog u CHF odnosno, kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF jer izračun konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. ZIDZPK uključuje i te uplate.
22. Slijedom iznijetoga je, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Dodatku od 3. prosinca 2015. o tome da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, u prvostupanjskoj presudi pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 1111. ZOO u svezi čl. 19.c ZIDZPK pa je na temelju odredbe čl. 373. točka 3. ZPP preinačena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I i II izreke tako, da je zahtjev za isplatu odbijen ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda.
23. Odluka o parničnom trošku u ovoj odluci donijeta je cijeneći činjenicu da je tužitelj zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna strana protiv banke kao jače stranke u njihovom međusobnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena. Tako ovaj sud ocjenjuje da je u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka usprkos činjenici da je tužitelj djelomice izgubio parnicu.
24. Tužitelj naime nije mogao predvidjeti svoje izglede za potpuni uspjeh zbog neustaljene sudske prakse pa nije mogao biti svjestan da zahtjev nema razumne izglede za uspjeh zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene odredbe čl. 154. st. 1. ZPP jer cjeloviti tužbeni zahtjev tužitelja nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman pa je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP uvažena žalba tuženika i preinačena pobijana prvostupanjska odluka o trošku parnice tako, da je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u dosuđenoj svoti od 9.759,89 eura s time, da je odlučeno sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP o troškovima cijele parnice, jednom odlukom.
U Zagrebu 19. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća:
Andrina Raspor Flis
