Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1925/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja,u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis predsjednice vijeća, Željke Rožić Kaleb, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenog protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1132/2019-51 od 11. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika Zagrebačka banka d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1132/2019-51 od 11. ožujka 2026. u pobijanom dijelu pod točkom I izreke.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P - 1132/2019-51 od 11. ožujka 2026. u pobijanom dijelu pod točkom II i III izreke te sudi:

Odbija se tužiteljica ZK sa tužbenim zahtjevom kojim traži naložiti tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti joj svotu od 9.328,74 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i to na svotu od 8.876,17 eura tekućim od dana 19.02.2016. do isplate te na svotu od 452,57 eura tekućim od 26. kolovoza 2025.do isplate kao i naknaditi joj parnični trošak u svoti od 4.184,31 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. ožujka 2026 . do isplate.

III Svaka stranka snosi svoje troškove cijele parnice.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odlučeno:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.2. st.1. Ugovora o namjenskom [broj kredita], sklopljenog dana 19.10.2005. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 21.10.2005. godine po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod br. OU-420/2005., u dijelu odredbe koji glasi:

”…u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. ...“

-iz čl. 7. st.1. Ugovora o namjenskom [broj kredita], sklopljenog dana 19.10.2005. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 21.10.2005. godine po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod br. OU-420/2005., u dijelu odredbe koji glasi:

“…obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.”

II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju iznos od 9.328,74 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i to:

- na iznos od 8.876,17 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 19.02.2016. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

- na iznos od 452,57 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26.08. 2025. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.184,31 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja, odnosno od 11. ožujka 2026., pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

IV. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška iznad dosuđenog iznosa od 4.278,54 EUR tužiteljica se odbija kao neosnovan."

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom I, II i III izreke , žali se tuženik zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom , preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu podredno ju ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22., 142/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP a budući da je prvostupanjska presuda jasna i razumljiva te se može ispitati, nije počinjena niti bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP.

5. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza i to svih koje su stranke predložile budući da na ročištu održanom 13. veljače 2026. izrijekom nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga (str. 309 spisa), sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet prijepora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim odredbi iz čl. 2. st. 1. i čl. 7. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu nesporno sklopljenog 19. listopada 2005. po tužiteljici kao korisnici kredita i tuženiku kao kreditoru (dalje: Ugovor o kreditu) a kojima je određena isplata sa kamatama u skladu s promjenama odluke o kamatnim stopama tuženika te ugovoren obračun po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeći za CHF na dan plaćanja jer se radi o nepoštenim a time i ništetnim ugovornim odredbama, kao i zahtjev za isplatu preplaćenog u ispunjenju označenih ugovornih odredbi, uz uračunavanje zateznih kamata do dana provedbe konverzije i preplate izvršene do tog dana.

7. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim označenih ugovornih odredbi upućujući na direktni učinak tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i odredbu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/2018., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23, dalje: ZOO/05) te potom, na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka sudi pretplatu u anuitetu po mjesecima u utuženom razdoblju , kroz koje je tužiteljica preplatila svoju obvezu stvarnom otplatom kredita , u odnosu na svote koje bi platila da se od početka primjenjivao tečaj CHF na dan sklapanja Ugovora o kreditu, sve obračunato do dana konverzije sa uračunatom svotom koju joj je tuženik obračunao u sklopljenom Dodatku ugovoru o kreditu, radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, sve sa kamatama tekućim od svake preplate pa do isplate.

8. Budući da je Ugovor o kreditu zaključen 19. listopada 2005. u ovoj parnici se glede Ugovora o kreditu imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91., 73/91., 11/93., 3/94., 107/96., 91/96., 112/99., 88/01. - dalje: ZOO) kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP).

9. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

10. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. je u odnosu na postavljeno pitanje: može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku zauzeo odgovor, kako je suprotan odredbi čl. 81. st. 4. ZZP kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

11. Budući da tuženik nije predložio dokaze radi utvrđenja činjenice pojedinačnog pregovaranja o odredbama Ugovora o kreditu a saslušanjem tužiteljice je utvrđeno da je kredit podignula radi kupnje nekretnine te joj prilikom sklapanja ugovora nije ništa objašnjeno glede ugovornih odredbi niti rizika ovakve vrste kredita već je ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen od strane tuženika te nije mogla pregovarati o njegovim odredbama, nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik.

12. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti a saslušanjem tužitelja je utvrđeno kako je Ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje kuće u kojoj živi za osobne potrebe.

13. Na sastanku predsjednika odjela građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenog 2023. zaključeno je da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP a ako tuženik to osporava, onda je teret dokaza na banci da taj status tužiteljica nema, što tuženik u ovoj parnici da nije učinio.

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a povodom tužbe tužitelja potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

15. Dijelom Ugovora o kreditu, gdje je određena promjenjiva visina kamatne stope tuženik je, ugovarajući takvu kamatnu stopu postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP, s obzirom da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope, što je uzrokovalo potrebu primjene odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP i naročito odredbe čl. 82. alineja 10. i 11. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP koja predviđa da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

16. Posljedica takve nepoštene odredbe jest njezina ništetnost budući da kamata mora biti određena odnosno, odrediva u smislu odredbe čl. 46. st. 2. ZOO a ugovorna odredba gdje se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva ali nije razumljiva a jedino je sigurno kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

17. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C - 26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

18. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba a ona je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa tako ova odredba Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Tako se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Uz iznijeto, označeni dio odredbi Ugovora o kreditu suprotan je odredbi čl. 12. ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

19. S obzirom da je kamata cijena a cijena je bitan element Ugovora o kreditu te mora biti određena odnosno, odrediva prema odredbama Ugovora, samim time već odredba ugovora koju koristi tuženik a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

20. Pravnim utvrđenjima iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu, gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. je utvrđeno, da su banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama čl. 81. i 82. ZZP.

21. Označenim dijelom odredbe Ugovora o kreditu gdje je ugovorena isplata protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju na dan korištenja kredita te obveza tužiteljice na pristanak rizika i učinaka vezanih uz promjenu tečajnih odnosa tuženik je, ugovarajući ih, također postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP.

22. Tužiteljica kao korisnik kredita nije izgubila pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga nije isključena mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 107. st. 2. ZOO, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet prijepora, predstavljale njegove bitne sastojke.

23. Između stranaka nije sporno da su 13. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 dalje – ZID ZPK)- konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u euro (dalje: Dodatak) u kunama s valutnom klauzulom u euro, na način i u rokovima propisanim ZID ZPK i pravilno je ocijenjeno postoji pravni interes tužiteljice na podnošenje predmetne tužbe sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita .

.

24. Slijedom svega iznijetog nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika glede dijela tužbenog zahtjeva na utvrđenje te je primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP odbijena njegova žalba kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I izreke.

25. Glede utjecaja sklapanja Dodatka prvostupanjski sud ocjenjuje kako izvršenom konverzijom nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i tužiteljici nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatila čime nije obeštećena u cijelosti.

26. Uvidom u Dodatak je moguće je tvrditi da su tužiteljica i tuženik suglasno utvrdili sklapanje Ugovora o kreditu te da se glede Dodatka radi o istom ugovornopravnom odnosu pa dakle Dodatak nema značaj obnove, novacije u smislu čl. 145. ZOO a tužiteljica svojim potpisom potvrdila da je suglasna s izračunom konverzije koju joj je kreditor dostavio u skladu s odredbama ZID ZPK i da se ona provede u skladu s dostavljenim izračunom konverzije koji je sastavni dio Dodatka.

26.1. Tako su u odredbi čl. 2. Dodatka stranke potvrdile sklapanje osnovnog ugovora o kreditu kao i dale pisani prihvat izračuna konverzije od strane tužiteljice kao i da se Dodatkom mijenjaju odredbe iz osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita te postiže sporazum o raspolaganju preplatom sve na način kako to nalaže ZIP ZPK.

26.2. Tužiteljica je potom potpisom potvrdila da joj je kao preduvjet za njegovo sklapanje, dostavljen izračun konverzije kredita zajedno s prijedlogom izmijenjenog Ugovora o kreditu, pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina odnosno, izvod otvorenih stavaka po kreditu te da joj je za potrebe provjere izračuna konverzije omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, odluka o kamatnim stopama i dnevnih tečajeva koji su se primjenjivali za kredite uz valutnu klauzulu u CHF i kredite uz valutnu klauzulu u euro što je tužiteljica potpisom Dodatka potvrdila kao i svoju suglasnost s izračunom konverzije koji joj je dostavio tuženik a odredbom čl. 6. Dodatka su stranke postignule sporazum o preplati i uvjete otplate kredita u euro.

27. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovnog suda Republike Hrvatske je taj sud, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao je sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZIDZPK na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

28. Dodatak koji je sklopljen u skladu sa ZIDZPK sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZIDZPK zbog kojega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 dalje: ZZP/14), važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

29. Pokraj činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, očito je da ta razlika koju tužiteljica zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nije (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO/05 koji je važio u vrijeme sklapanja Dodatka.

30. Primjena ZIDZPK derogira opće odredbe ZOO/05 o pravnim posljedicama ništetnosti tako, da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom, sa jasno propisanim načinom raspolaganja možebitno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

31. Tuženik je na temelju sklopljenog Dodatka, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli euro utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u euro a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u euro.

32. Tako je valjano prestala obveza tuženika, izrijekom ugovorena odredbom čl. 1. Dodatka, sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO/05 za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate te o valutnoj klauzuli a koja je proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05 i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika.

33. Dakle, tražbina tužiteljice na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključi la Dodatak na temelju odredbi ZIDZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZIDZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala.

34. Tako slijedi zaključak da je sklapanjem Dodatka sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO/05 a prema odredbama ZIDZPK tužiteljica restituirana za nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u Ugovoru o kreditu jer ju, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinila su vraćene su u njezinu imovinu na način da su iskorištene za njezin račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzela valjanim Dodatkom, na čije je odredbe tužiteljica izrijekom pristala pa joj ne pripadaju isplate koje se traže tužbom.

35. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZIDZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato, što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZIDZPK stavka 1. uključuje i te uplate.

36. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom treba kazati da, sukladno odredbi članka 19.c st. 1. ZIDZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u eure a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZIDZPK.

37. Tako je sklapanjem Dodatka sukladno odredbi čl. 19.c ZIDZPK osiguran povrat stečene koristi banke, tuženika putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u eurima koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

38. Kada su dakle, svote koje je tužiteljica platila više na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorištena u novom otplatnom planu, prihvaćenom po tužitelj ici, za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog Ugovora o kreditu kao i utvrđena glavnica kredita, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO/05 na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZIDZPK. Naime, konverzija izvršena prema ZIDZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao korisnici kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti a time posljedično niti ništetnosti.

39. Slijedom iznijetog je, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Dodatku tako, da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, u dijelu prvostupanjske odluke pod točkom III izreke pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 1111. ZOO/05, u svezi čl. 19.c ZIDZPK pa je na temelju odredbe čl. 373. točka 3. ZPP u tom dijelu preinačena prvostupanjska presuda tako, da je zahtjev za isplatu odbijen, ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda.

40. Odluka o parničnom trošku u ovoj odluci donijeta je cijeneći činjenicu da je tužiteljica zatražila pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna strana protiv banke kao jače stranke u njihovom međusobnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena. Tako ovaj sud ocjenjuje da je u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužiteljice na pristup sudu primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka usprkos činjenici da su sada stranke djelomično uspjele u parnici.

41. Tužiteljica naime nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh zbog neustaljene sudske prakse pa nije mogla biti svjesna da zahtjev nema razumne izglede za uspjeh zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP jer tužbeni zahtjev tužiteljice nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman pa je primjenom odredbe čl. 380. točka 3. ZPP uvažena žalba tuženika i preinačena odluka o parničnom trošku tužiteljice u dijelu pobijane presude pod točkom III izreke tako da je zahtjev za naknadu troška odbijen te je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak cijele parnice jednom odlukom (čl. 166. st. 2. ZPP).

U Zagrebu 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Andrina Raspor Flis