Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1741/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Gabriele Topić Kordej i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Anamaria Ivanković, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika HANZA MEDIA d.o.o., Zagreb, Koranska 2, OIB: 79517545745, kojeg zastupa punomoćnica Barbara Živković, odvjetnica u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5229/2011-19 od 14. ožujka 2013., u sjednici vijeća održanoj dana 19. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5229/2011-19 od 14. ožujka 2013.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznos od 30.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 2. studenog 2011. nosa do isplate, te je odbijen zahtjev tužitelja za objavu pravomoćne presude te za ispirku i ispravak informacije kojom je tužitelju nanesena šteta.

1.2. Pod točkom II. izreke je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove sa zateznim kamatama.

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i „Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP). Predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova, podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu, a njemu nadoknaditi trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu utvrđeno je da u postupku koji joj je prethodio nisu uočene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2 ., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Suprotno žalbenim navodima sud prvoga stupnja raspravio je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene a u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP pravilno zaključio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti za koju tužitelj navodi da ju trpi jer je tuženik dana 30. srpnja 2011. u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista objavio članak DĐ, ČĐ i ŽĐ pod naslovom „Reporteri Jutarnjeg prekontrolirali 562 povlaštena parking mjesta u Zagrebu i okrili veliku prevaru“ te naslovom „Grad do privatni i besplatni parking ZĐ, KĐ i HSS-u, Agenciji za zalihu nafte! Samo HDZ plaća!“ Uz navedeni tekst objavljena je i fotografija tužitelja i fotografija parkirnog mjesta. Tužitelj tvrdi da su navodi članka neistiniti i uvredljivi te da je njegovom objavom nastala šteta njemu, članovima obitelji i zaposlenicima društva.

8. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je kao nesporno da je objavljen članak naprijed navedenog naslova, a da je u sadržaju članka navedeno u bitnome da za parkirno mjesto rezervirano na pravnu osobu Fran-Kruna d.o.o. vlasništvo HĐ, sina vlasnika mjenjačnica ŠĐ i da za to parkirno mjesto ne postoje podaci u Gradskom uredu za promet, pa se ne zna plaća li ga itko i ako plaća, kome. Također je u članku objavljeno više fotografija, a na jednoj je fotografija parkirnog mjesta i prometnog znaka na kojem piše da je parkirno mjesto rezervirano za Fran-Kruna d.o.o. te je uz tu fotografiju objavljena fotografija tužitelja, dakle, oca vlasnika pravne osobe Fran -Kruna d.o.o., iznad koje piše „Tvrtka sina vlasnika lanca mjenjačnica ŠĐ ima parking koji službeno ne postoji.

9. Nadalje je utvrđeno da je autorica članka DĐ prije objave članka fotografirala predmetno parkirno mjesto i iz arhive pribavila fotografiju tužitelja te kontaktirala Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet (dalje: Gradski ured).

10. Uvidom u Rješenje Gradskog ureda i ugovor o zakupu utvrđeno je da je pravna osoba Fran-Kruna d.o.o. imalo u zakupu rezervirano parkirno mjesto do 31. ožujka 2011., a uvidom u popis pravnih i fizičkih osoba koje imaju rezervirana parkirna mjesta je utvrđeno da se radi zakupu parkirnog mjesta za pravnu osobu Ulix d.o.o. za vrijeme od 1. travnja 2011. do 1. travnja 2012.

11. Iz navedenih utvrđenja slijedi da u vrijeme kada je objavljen sporni članak 30. srpnja 2011., pravna osoba Fran-Kruna d.o.o. više nije bila u zakupu rezerviranog parkirnog mjesta, a da je na prometnom znaku i dalje bilo napisano da je parkirno mjesto rezervirano za pravnu osobu Fran-Kruna d.o.o. Posljedično navedenom, informacija iznesena u članku, a koja se tiče pravne osobe Fran-Kruna d.o.o. je istinita jer je utemeljena na ispravama Gradskog ureda.

12. Žalbeni navodi tužitelja usmjereni na opravdanje da se radi o obiteljskim tvrtkama koje to parkirno mjesto dijele, nisu odlučni za pitanje istinitosti činjenica iznesenih u članku.

13. Točno je da je pobijanom presudom tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, a u razlozima presude da je navedeno da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan. Međutim, obzirom na sadržaj obrazloženja u kojem su izneseni sasvim jasni i nedvojbeni razlozi o odbijanju tužbenog zahtjeva, radi se o grešci u pisanju koju prvostupanjski sud može ispraviti u svako vrijeme (čl. 342. st. 1. i 2. ZPP). Isto se odnosi i na pogreške u pisanju naziva pravne osobe u obrazloženju presude, a na koju se odnose informacije iz spornog članka.

14. Žalbenim navodima, nadalje, u bitnome se na drugačiji način ocjenjuju izvedeni dokazi. Vlastita ocjena dokaza nije način na koji stranka može dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost sudske odluke, budući je ocjena provedenih dokaza pridržana za prvostupanjski sud. Naime, protivno žalbenim navodima tužitelja prvostupanjski sud je bitne činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva utvrdio na temelju sveobuhvatne, uvjerljive i logične ocjene dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, detaljno analizirajući sve provedene dokaze, tako i iskaz HĐ i JĐ, i dajući jasne i uvjerljive argumente u prilog zauzetog stava da su objavljene informacije istinite. Zato, suprotno žalbenim navodima, nije počinjen žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP -a na koju tužitelj opisno ukazuje u žalbi.

15. Suprotno žalbenim navodima, opravdano prvostupanjski sud, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, smatra da ne postoji odgovornost tuženika, odnosno da su ostvareni uvjeti za primjenu ekskulpacijskih razloga iz čl. 21. st. 4. Zakona o medijima („Narodne novine“, br. 59/04, 84/11 i 81/13, dalje ZM), jer su iznesene informacije objavljenje u dobroj vjeri te se u predmetnom članku iznose informacije utemeljene na točnim činjenicama, odnosno činjenicama za koje su autori imali osnovani razlog povjerovati da su točne.

16. Naime, svaka osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti u koje spadaju čast i ugled (čl. 19. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO), što ujedno predstavlja i Ustavom zaštićeno pravo tužitelja (odredba čl. 35. Ustava Republike Hrvatske – „Narodne novine“, br. 56/91, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14, dalje: Ustav), dok je u isto vrijeme riječ i o konvencijskom pravu (odredba čl. 8. st. 1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – „Narodne novine“, Međunarodni ugovori, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje: EKLJP).

17. Nasuprot ovom pravu tužitelja, stoji i pravo tuženika na slobodu izražavanja koje mu jamči odredba čl. 38. st. 1. i 2. Ustava (pravo na slobodu mišljenja i izražavanja misli) i odredba čl. 10. st. 1. EKLJP koje nisu bez ograničenja, već su podvrgnuta ograničenjima koja su nužna, među ostalim, i radi zaštite ugleda ili prava drugih (stavak 2. članka 10. EKLJP), a u konkretnom je slučaju ograničeno općom zabranom uzdržavanja od postupaka kojima se može drugome prouzročiti šteta (čl. 8. ZOO).

18. Odredbom čl. 21. st. 1. ZM propisana je odgovornost nakladnika za štetu prouzročenu drugome informacijom objavljenom u medijima te dužnost nakladnika da naknadi istu.

19. Međutim, stavkom 4. istog članka ZM propisano je da nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupao u dobroj vjeri.

20. Imajući u vidu sadržaj cijelog članka, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se radi o članku koji se tiče nepravilnosti i neažurnosti u radu Gradskog ureda, te se suprotno žalbenim navodima ne radi o članku kojem se iznose neistine na račun tužitelja i u svrhu vrijeđanja tužitelja.

21. Budući su se ostvarili uvjeti za primjenu iznimke od odgovornosti za štetu u vidu ekskulpacijskih razloga iz čl. 21. st. 4. ZM koji isključuju krivnju tuženika za štetu nastalu tužitelju pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev u kojoj situaciji je bespredmetno bilo utvrđivati eventualnu štetu koja je tužitelju nastala iz razloga što nedostaje element protupravnosti u postupanju tuženika.

22. Slijedom navedenog kako nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP niti pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP jer tužitelj svojim žalbenim navodima nije osnovano osporio pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke to je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP ovaj drugostupanjski sud odlučio kao izreci svoje presude.

U Zagrebu 19. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Sandra Artuković Kunšt univ. spec.iur.