Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1683/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Kalauzu, odvjetniku iz Vinkovaca, I. Gundulića 2, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-722/2023-21 od 21. ožujka 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-722/2023-21 od 21. ožujka 2025. godine.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 3. Ugovora o kreditu, broj : [broj kredita] od 1.veljače 2006.g. zaključenog između tužitelja i tuženika, koja nosi naziv NAKNADA i koja glasi: „3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, te se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 360,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 7.veljače .2006.g. do isplate, kao i nadknaditi mu parnične troškove, u iznosu od 625,00 eur sa zateznim kamatama, tekućim od dana 21. ožujka 2025. sve u roku od 15 dana.

2. Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

3. Protiv te presude žali se tuženik iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.

4. Žalba nije osnovana.

5. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

6. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, a posljedično tome i isplata iznosa od 360,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama i troškom postupka.

9. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je navedena odredba ugovora ništetna jer je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, budući da se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora o predmetnom kreditu unaprijed sastavljena od tuženice, te se o njoj nije posebno pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredba, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini.

10. Prema odredbi čl. 3. st. 1. i 2. Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

11. Presudom suda EU C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma pojedine ugovorne odredbe tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

12. Isto tako navedenom presudom određeno je da čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom i provjeri da ne postoji preklapanje među različitim troškovima predviđenim ugovorom ili među uslugama za koje se oni naplaćuju.

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je on kredit podigao za kupnju automobila, a autokuća ga uputila na tuženika kod kojeg ga je dočekao već napisani ugovor, te su mu rekli da ne može dobiti novac od kredita ukoliko ne plati predmetnu naknadu koja mu je oduzeta od iznosa kredita. U banci mu nisu ponudili niti jedan drugi kredit osim onaj u CHF, a predmetni ugovor mu nitko nije rastumačio. Iako je pročitao ugovor i potpisao ga neke stvari mu nisu bile jasne pa je za njih pitao u banci, ali mu je rečeno da to tako mora biti, a za predmetnu odredbu nije znao zašto ju plaća, a u banci mu je rečeno da bez tog plaćanja neće dobiti kredit.

14. Iz takvog iskaza tužitelja ne proizlazi, niti je to tuženik dokazao, da je obavijestio tužitelja o značaju odredbe o jednokratnoj naknadi na temelju čega bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora, niti mu je obrazloženo na temelju čega su nastali ti troškovi i zašto je ta naknada utvrđena baš u tom postotku, što je netransparentno. Stoga je takva ugovorna odredba neodređena i neodrediva, zbog čega nije ni razumljiva, te se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pa je očito da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

15. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim se ugovara jednokratnu naknada od 3,30% od iznosa kredita, zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu utvrdio ništetnom u smislu odredbe čl. 87. ZZP.

16. Pri tome je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima, proveo test nepoštenosti sporne odredbe i prilikom ocjene svih elemenata potrebnih za utvrđenje njezine valjanosti, pravilno utvrdio da je predmetna odredba ništetna.

17. Neosnovan je žalbeni navod da se ništetnost predmetne odredbe više ne može isticati jer da je ugovor ispunjen u cijelosti, budući da prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer bez obzira na to korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužiteljica ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe

18. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

19. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojem bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

20. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštene ugovorne odredbe mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe, što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

21. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

22. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

23. S obzirom na to da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršene uplate jednokratne naknade.

.

24. Neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

25. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a to znači od donošenja ove, drugostupanjske odluke, pa je pravilna ocjena suda prvog stupnja da u ovom postupku zastara nije nastupila. Pri tome neosnovano tuženik smatra da tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, budući da se radi o ništetnoj odredbi pa je potraživanje tužitelja dospjelo na dan uplate jednokratne naknade.

26. Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP odlučio o trošku parničnog postupka i za svoju odluku dao valjano obrazložene razloge, koje prihvaća i ovaj sud.

27. Pri tome neosnovano tuženik navodi da sud prvog stupnja nije imao osnove tužitelju dosuditi trošak sastava jednog podneska od 18. prosinca 2023. godine, budući da se radi o obrazloženom podnesku, pa tužitelj ima pravo na trošak sastava tog podneska, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23. – dalje: Tarifa).

28. Isto tako, sud prvog stupnja je pravilno dosudio tužitelju trošak zahtjeva za dostavu dokumentacije, budući da je taj trošak bio potreban, sukladno odredbi čl. 155. st.1. ZPP, jer je ta dokumentacija tužitelju bila potrebna za podizanje tužbe u ovom postupku.

29. Neosnovan je i žalbeni navod da tužitelj nema pravo na naknadu troška za pristup na ročište za objavu presude, budući da je punomoćnik tužitelja prisustvovao tom ročištu, zbog čega mu je sud prvog stupnja pravilno, sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife dosudio taj trošak.

30. Stoga je slijedom navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Zagrebu 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb