Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1294/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ilijane Petyo kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Teuta Palčić, odvjetnica u Zagrebu, Tuškanova 21, protiv tuženika Hrvatski Telekom d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-406/2022-9 od 24. siječnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-406/2022-9 od 24. siječnja 2023.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-406/2022-9 od 24. siječnja 2023. pod točkom II. izreke rješenja.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-406/2022-9 od 24. siječnja 2023. odlučeno je:

„Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-429/2020 od 21. listopada 2021. godine zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, temeljem koje je određena ovrha na računima tužitelja. Nalaže se tuženiku Hrvatski Telekom d.d., Radnička cesta 21, Zagreb, OIB:81793146560 da tužiteljici BĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos koji je neosnovano stekao provedbom ovrhe u postupku prisilne naplate pred Financijskom Agencijom na temelju Rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-429/2020 od 21.listopada 2021.g., i to sveukupan iznos od 3.159,92 kuna / 419.39 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku:

- na iznos od 150,00 kn / 19.91eura počevši od 16.02.2022.g., pa do isplate

- na iznos od 432.31 kn /57.38 eura počevši od 16.02.2022.g., pa do isplate

- na iznos od 133.14 kn / 17.67 eura počevši od 16.02.2022.g., pa do isplate

- na iznos od 215.52 kn / 28.60 eura počevši od 21.02.2022.g., pa do isplate

- na iznos od 5.67 kn / 0.75 eura počevši od 16.02.2022.g., pa do isplate

- na iznos od 312.74 kn / 41.51 eura počevši od 21.02.2022.g., pa do isplate

- na iznos od 471,74 kn / 62.61 eura počevši od 21.02.2022.g., pa do isplate

- na iznos od 1.438,80 kn / 190.96 eura počevši od 29.07. 2022.g., pa do isplate pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka temeljem čl. 29. st. 2. i st.8. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 8 dana.

Nalaže se tuženiku Hrvatski Telekom d.d., Radnička cesta 21, Zagreb, OIB:81793146560 da tužiteljici BĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove ovog parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka temeljem čl. 29. st. 2. i st.8. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 8 dana."“

Istom odlukom je i riješeno:

„I. Dopušta se preinaka tužbe učinjena na pripremnom ročištu 8. studenog 2022., a dopunjena podneskom od 8. prosinca 2022. (toč. 2. tužbenog zahtjeva).

II. Ne dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom tužiteljice od 2. lipnja 2022. (toč. 1. i 2. tužbenog zahtjeva) i podneskom tužiteljice od 8. prosinca 2022. (toč. 1. tužbenog zahtjeva)“

2. Protiv navedene presude i rješenja, rješenja samo pod točkom II. izreke, pravodobno se žali tužiteljica zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj : 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje ZPP). Predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači ili ukine. Traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući se odluke suda prvog stupnja mogu ispitati, izreke odluka su razumljive, ne proturječe same sebi niti razlozima odluka, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za odlučivanje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima odluka navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

5. Ispitujući pobijane odluke, kao i postupak koji mu je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet ovog postupka jest zahtjev tužiteljice za proglašenjem nedopuštenosti ovrhe, isplatom i naknadom troškova postupka. U postupku su utvrđene sljedeće činjenice:

-HT Mobilne komunikacije d.o.o. ustao je 9. veljače 2004. protiv tužiteljice pred Općinskim sudom u Varaždinu s prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave radi namirenja njegove tražbine od 3.002,68 kuna sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, a ovrhom 1/3 plaće (mirovine) ovršenice;

-Općinski sud u Varaždinu je donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-454/04 18. ožujka 2004 (list 19 ovršnog spisa u prilogu);

-nakon prijedloga za promjenom sredstva ovrhe Općinski sud u Varaždinu je donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-631/18-9 od 30. kolovoza 2018 kojim je odredio, radi namirenja iste tražbine, ovrhu pljenidbom i prijenosom novčane tražbine (list 21 ovršnog spisa u prilogu);

-ovrha poslovni broj Ovr-631/18 je obustavljena rješenjem navedenog prvostupanjskog suda od 21. studenoga 2018, jer ovrhovoditelj nije stavio prijedlog za daljnji nastavak ovrhe nakon primitka dopisa FINA-e o nemogućnosti provedbe ovrhe (listovi 23-25 ovršnog spisa u prilogu);

-Hrvatski telekom d.d. ustao je protiv EĆ **.**.2020. s prijedlogom za ovrhu na temelju pravomoćnog rješenja o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Ovrv-454/04 od 18. ožujka 2004. radi naplate novčane tražbine s osnova zakonske zatezne kamate na plaćenu glavnicu od 2.108,83 kune te sudskih troškova iz predmeta Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Ovrv-454/04 i troškova tog postupka, a na novčanim tražbinama i računima ovršenice;

-ovrhovoditelj je 14. listopada 2021. ispravio gornji prijedlog;

-dana 21. listopada 2021. sud je prvog stupnja odredio predloženu ovrhu rješenjem poslovni broj Ovr-429/2020 (list 5 spisa);

-ovršenica je 10. prosinca 2021. izjavila žalbu protiv tog rješenja o ovrsi u kojjoj, između ostalog, ističe prigovor zastare;

-sud prvog stupnja je zaključkom od 21. travnja 2022. uputio ovršenicu u parnicu (listovi 6-7 spisa);

-tužiteljica BĆ podnijela je ovom sudu 6. svibnja 2022. predmetnu tužbu;

-tužiteljica tvrdi kako je nastupila zastara glavne i sporedne tražbine određene ovršnom ispravom.

8. Na utvrđenje činjenice sud je prvog stupnja primijenio propise iz čl. 39., čl. 39a i čl. 50, Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24, dalje: OZ), čl. 233 i čl. 241. čl. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO), i čl. 388. Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj: 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, „Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, dalje: ZOO/78), te odlučio kao u izreci.

9. Sud je prvog stupnja pravilno utvrdio bitne činjenice i prim ijenio materijalno pravo.

10. Tužiteljica je iz ovrhe upućena na parnici radi prigovora iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ gdje je propisano da se protiv rješenja o ovrsi može izjaviti žalba ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom,

11. Sud prvog stupnja smatra kako je na tužiteljici u ovom postupku bio teret dokazati da je tražbina određena rješenjem o ovrsi ovog suda poslovni broj Ovr-429/2020 od 21. listopada 2021. u trenutku podnošenja zahtjeva tuženika kao ovrhovoditelja za njenim prisilnim ostvarenjem bila zastarjela. Tužiteljica, međutim, prema ocjeni tog suda navedeno nije dokazala.

12. Naime, predmetna tražbina je utvrđena pravomoćnim rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Ovrv-454/04 od 18. ožujka 2004. Naplata opisanih tražbina tuženika prema tužiteljici provodila se i 2004. i 2018. godine. Ovrha na temelju ranijih prijedloga tuženika obustavljena je 21. studenog 2018. jer tuženik nije dokazao da je uplatio naknadu Financijskoj agenciji za njenu provedbu, a nije niti ponovno promijenio sredstvo i predmet ovrhe. Tuženik je traženjem prisilne naplate svoje tražbine prema tužiteljici iz plaće tužiteljice te potom iste tražbine kao i tražbine daljnjih troškova ovršnog postupka iz novčanih sredstava na njenim računima, prekinuo zastarijevanje tih tražbina sukladno odredbi čl. 241. ZOO i 2004. važećih odredbi čl. 388. ZOO/91.

13. Sud prvog stupnja obrazlaže kako je uvidom u sadržaj spisa ovog suda poslovni broj Ovr-429/2020 sud je utvrdio i da je tuženik ovdje predmetnu prisilnu naplatu navedenih tražbina predložio ponovno provesti prijedlogom podnesenim Općinskom sudu u Varaždinu 5. veljače 2020. (opet na novčanim sredstvima na računima tužiteljice) koji je prijedlog ispravio i dopunio podneskom od 14. listopada 2021., a tako navodi i tužiteljica dok tuženik ne spori pa je sud na temelju prethodno utvrđene činjenice da je rok zastare navedenih tražbina počeo teći najranije 21. studenog 2018. utvrdio da je tuženik prisilno ostvarenje svojih tražbina prema tuženoj utvrđenih sudskim odlukama (pravomoćnim rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Ovr-631/18 od 30. kolovoza 2018. i pravomoćnim rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Ovrv-454/04 od 18. ožujka 2004.) zatražio prije isteka zastarnog roka od deset godina, propisanog odredbama čl. 233. ZOO-a.

14. Izložena pravna shvaćanja suda prvog stupnja su osnovana. Jer je u čl. 233. st. 1. ZOO propisano kako sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. A po čl. 241. ZOO zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Pa stoga, zbog uzastopnih prekida zastare, od 18. ožujka 2004. pa do zadnjeg prijedloga za ovrhu od 5. veljače 2020. nije protekao zastarni rok od deset godina.

15. Drugačija pravna shvaćanja koja tužiteljica izlaže u svojoj žalbi nisu osnovana.

16. Tako tužiteljica u žalbi navodi kako je upravo iz rješenja „Općinskog suda u Varaždinu posl. br. Ovr-631/18 od 30.kolovoza 2018.g. (prileži u spisu) vidljivo kako je ovrha određena na računima ovršenice, ovdje Tužiteljice obustavljena. Iz istog rješenja vidljivo je kako FINA vratila rješenje o ovrsi sudu te obavijestila da je utvrđena nemogućnost izvršenja osnove za plaćanje iz razloga što uz rješenje o ovrsi nije dostavljen dokaz o uplati naknade za provedbu osnove za plaćanje sukladno Pravilniku o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima. Dakle, isključivo je iz razloga koji leže na ovrhovoditelju, došlo do obustave ovrhe. Vrhovni sud RH je razmatrajući navedeno pitanje u presudi REV-943/17-2 od 10.svibnja 2017.g. iznio pravno shvaćanje prema kojemu u situaciji kada je ovršni postupak obustavljen zbog razloga koji leže na isključivo na ovršeniku i na što ovrhovoditelj nije imao utjecaja, tada pokretanje ovršnog postupka ima za posljedicu prekid zastare i zastarni rok počinje ponovo teći. U konkretnom slučaju ovršni postupak obustavljen je isključivo iz radi razloga koji leže na ovrhovoditelju (ovdje tuženiku), te je prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju pogrešno primijenio odredbe članka 241. ZOO-a.“

17. Dakle, tužiteljica tvrdi kako 30. kolovoza 2018. nije došlo do prekida zastare zbog čega od trenutka pokretanja nove ovrhe 5. veljače 2020. ne teče iznova zastarni rok od deset godina.

18. Ovdje je od značaja odredba čl. 242. ZOO koja glasi. „(1) Prekid zastare izvršen podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, smatra se da nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo. (2) Isto tako, smatra se da nije bilo prekida ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage.

19. U odluci na koju se poziva žalitelj VSRH je kod tumačenje odredbe čl. 389. ZOO/78 (danas čl. 242. ZOO) zauzeo sljedeće shvaćanje: „… kada se radi o dilemi ima li ranije pokrenuti ovršni postupak radi ostvarivanja iste tražbine koji je dovršen obustavom postupka učinak prekida zastare u svakom slučaju neovisno o razlogu zbog kojeg je došlo do obustave postupka, ili pitanje učinaka prekida zastare valja vezati uz razloge obustave postupka, zauzeo ovo potonje pravno shvaćanje, dakle da se kod odgovora na pitanje je li rok zastare prekinut pokretanjem ovršnog postupka koji je okončan obustavom postupka te da li slijedom toga zastarni rok teče iz početka zauzeo shvaćanje da to ovisi o razlozima zbog kojih je došlo do obustave ovršnog postupka i na kojoj od stranaka u ovršnom postupku leže razlozi zbog kojih je ovršni postupak obustavljen. U predmetu Gzz-50/01 zbog činjenice što ovrhovoditelj nije uplatio predujam za izlazak sudskog ovršitelja i što je upravo stoga ovršni postupak obustavljen zauzeto je pravno shvaćanje da u takvoj situaciji jer je za obustavu postupka odgovoran ovrhovoditelj pokretanje tog ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) nema za posljedicu prekid zastare. Dakle, argumentum a contrario kada je ovršni postupak obustavljen zbog razloga koji leže isključivo na ovršeniku i na što ovrhovoditelj nije imao utjecaja tada pokretanje ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) ima za posljedicu prekid zastare i zastarni rok počinje ponovo teći nakon što rješenje o obustavi ovršnog postupka postane pravomoćno.“ (Rev 943/2017 od 10. svibnja 2017).

20. U predmetnom slučaju je ovrha u onom ranijem ovršnom postupku (okončanog obustavom postupka), predmetu poslovni broj Ovr-631/18, obustavljena rješenjem prvostupanjskog suda od 21. studenoga 2018. zato jer ovrhovoditelj nije dostavio dokaz o uplati propisane naknade FINI, niti je stavio prijedlog za daljnji nastavak postupka, odnosno nije stavio prijedlog za promjenu predmeta i sredstva ovrhe, a nakon primitka dopisa FINA-e o nemogućnosti provedbe ovrhe na novčanim sredstvima na računima ovršenice (listovi 23-25 ovršnog spisa u prilogu).

21. Dakle, u tom predmetu je do obustave ovrhe došlo zbog neaktivnosti ovrhovoditelja pa je stoga moguće zaključiti, sukladno pravnim shvaćanjima iz odluka VSRH poslovni broj Gzz-50/01 i Rev 943/2017, kako predmet ovrhe poslovni broj Ovr-631/18 nije prekinuo zastaru. Ali što je bilo prije 2018, u postupku nije utvrđeno. I prije se vodio ovršni postupak protiv ovršenice BĆ i to, sudeći prema navodima stranaka, dijelom uspješno jer su stanovite svote ovršene od BĆ . Taj, ili ti raniji ovršni postupci su također na neki način obustavljeni, ali nije utvrđeno kad, niti zbog čega. Stoga je otvoreno pitanje kad je zastara počela teći, i dali se prekidala i prije 2018. godine. Kako je teret dokaz na tužiteljici BĆ pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako ona nije dokazala da je prije pokretanja zadnjeg ovršnog postupka poslovni broj Ovr-429/2020 11. veljače 2020. istekao desetogodišnji rok zastare. Ako se postupak poslovni broj Ovr-631/18 i ne računa u prekid zastare, tužiteljica bi trebala dokazati da je prekid aktivnosti ovrhovoditelja, HT d.o.o., trajao barem između 11. veljače 2010. i 11. veljače 2020. To nije dokazano, a teret dokaza je na tužiteljici. Zato vrijedi zaključak suda prvog stupnja kako predmetna tražbina nije zastarjela.

22. Tužiteljica u žalbi navodi kako "pobija tužbom navedeno rješenje o ovrsi iz razloga što je tijekom ovršnog postupka poslovni broj Ovrv-454/04 podmirila glavnicu u cijelosti, kao i dio troškova ovršnog postupka, kao i dio zateznih kamata na glavnicu, a kako to i sam tuženik ističe u prijedlogu za ovrhu na novčanim sredstvima po računu ovršenika, te je isto nesporno. Uz dostavljeni obračun kamata uz prijedlog za ovrhu na novčanim sredstvima po računu ovršenika vidljivo je kako ovrhovoditelj potražuje kamate od 21. ožujka 2003.godine pa do 13. kolovoza 2008.godine. Budući je glavno potraživanje plaćeno u cijelosti, potraživanje prema obračunu kamata predstavlja sporedne povremene tražbine sukladno članku 226. ZOO. Primjenom čl. 223. ZOO-a zastarjelo je i potraživanje tuženika s osnova troškova u iznosu od 366,00 kn, kao sporednih tražbina, te Tužiteljica ističe kako je sukladno članku 215. st. 1. i čl. 214. st. 1. i 2. ZOO- a tuženiku prestalo pravo zahtijevati ispunjenje i te obveze."

23. Međutim, ovdje se ne radi o povremenim tražbinama koje dospijevaju ubuduće pa da bi se na njih primjenjivao trogodišnji zastarni rok. Tako Vrhovni sud RH u svom pravnom shvaćanju zauzetom na sedmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (7/19) održanoj 21. studenoga 2019. navodi: "Potraživanja zatezne kamate koje su zajedno s glavnicom utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, i koje dospijevaju ubuduće, sukladno čl. 379. st. 2. ZOO/91 (čl. 233. st. 2. ZOO/05) zastarijevaju u trogodišnjem roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina računajući od ovršnosti ovršnih isprava."

24. U konkretnom slučaju se radi o kamatama koje ne dospijevaju ubuduće već teku od dospijeća glavnog potraživanja pa se na njih odnose zastarni rokovi za glavno potraživanje, dakle u konkretnom slučaju također za deset godina. Prema čl. 233. st. 1. ZOO sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. Konkretna tražbina nije izgubila svojstvo akcesornosti (sporednosti), odnosno nije došlo do osamostaljenja takve tražbine.

25. Slijedom iznesenog valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu jer je ovaj sud ustanovio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnost i.

Posebno u odnosu na žalbu protiv rješenja:

26. Sud prvog stupnja u obrazloženju navodi kako je njegov stav, a primjenom odredaba čl. 191. st. 1. ZPP-a, da je tužiteljica na pripremnom ročištu tužbu preinačila kada je uz postojeći istaknula drugi zahtjev (za isplatu), a sud je ovu preinaku dopustio primjenom odredbe čl. 192. st. 3. ZPP-a, uvažavajući i da se tuženik o njoj nije očitovao, jer smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Stav je, pak, ovog suda, a također primjenom odredaba čl. 191. st. 1. ZPP-a, da je tužiteljica podnescima od 2. lipnja 2022. i 8. prosinca 2022. tužbu preinačila i kada je umjesto postojećeg (da je nedopuštena ovrha određena rješenjem o ovrsi) istaknula drugi tužbeni zahtjev (da su nedopušteni pljenidba i prijenos provedeni temeljem zahtjeva tuženika od 21. listopada 2021. u postupku prisilne naplate pred Financijskom agencijom, da je nastupila zastara glavne i sporedne tražbine određene ovršnom ispravom – rješenjem o ovrsi ovog suda poslovni broj Ovr-429/2020 od 21. listopada 2021. i da su nedopušteni pljenidba i prijenos temeljem zahtjeva tuženika od 17. prosinca 2021. u postupku prisilne naplate pred Financijskom agencijom), a sud ovu preinaku nije dopustio primjenom odredaba čl. 190. st. 1. i 2. te čl. 192. st. 3. ZPP -a, i ovdje uvažavajući da tuženik na nju nije pristao, jer je podnesak od 8. prosinca 2022. sačinjen i dostavljen sudu nakon zaključenja prethodnog postupka, a tužiteljica nije niti navela niti ičim dokazala da to bez svoje krivnje nije mogla učiniti prije zaključenja prethodnog postupka, a sud ne smatra da su ove preinake svrsishodne za konačno rješenje odnosa među strankama. Naime, prema stavu ovog suda za konačno rješenje odnosa među strankama svrsishodno je upravo donošenje odluke suda o dopuštenosti ovrhe koju je odredio sud prema prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu koju odluku, pak, sud, u slučaju dopuštanja preinake tužbenog zahtjeva u zahtjev za odluku o dopuštenosti određenih zahtjeva tuženika te u zahtjev za utvrđenje činjenica, ne bi mogao donijeti. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja."

27. U žalbi se tužiteljica sadržajno žali samo na onaj dio odluke u kojem sud prvog stupnja nije dozvolio preinaku, pa kaže: "u konkretnom slučaju sud je pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava jer je u konkretnom slučaju bio dužan preinaku dozvoliti temeljem članka 56. st. 1. Ovršnog zakona obzirom da je tražbina iz ovršne isprave od strane Financijske agencije provedena u cijelosti pa su stoga u predmetnom postupku ispunjeni svi uvjeti za primjenu navedene odredbe. Odredbom članka 56. st. 2. OZ-a propisano je da šteta na čiju naknadu ovršenik ima pravo obuhvaća i razliku između vrijednosti unovčenog predmeta ovrhe i cijene po kojoj je on unovčen, dok je stavkom 3 istog članka propisano da na novčane iznose iz st. 1. ovog članka ovršenik ima pravo na zakonsku zateznu kamatu od kada je ovrhovoditelj neosnovano stekao novčana sredstva iz njegove imovine, odnosno unovčenja dijela imovine ovršenika."

28. Žalba nije osnovana jer se propis iz čl. 56. st. 1. i 2. OZ odnose na jednu drugačiju pravnu situaciju, to jest "ako se ovrha na temelju rješenja o ovrsi protiv kojega je podnesena žalba iz članka 52. i 53. stavka 1. ovoga Zakona provede prije nego što se glavna rasprava u prvostupanjskom parničnom postupku zaključi". U predmetnom slučaju nije u tijeku prvostupanjski parnični postupak.

29. Kako je tužiteljica izgubila parnicu u cijelosti njoj po čl. 154. st. 1. ZPP ne pripada pravo na naknadu troškova postupka, pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je tužiteljicu odbio i s tim zahtjevom .

30. Po čl. 380. toč. 2. ZPP valjalo je odbiti žalbu protiv rješenja kao neosnovanu i potvrditi ožalbljeni dio rješenja.

31. Zahtjev tužiteljice za naknadom troška žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspjela pa ju je po čl. 166. st. 1. ZPP valjalo odbiti.

U Zagrebu, 19. svibnja 2026. godine

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević