Poslovni broj: Gž-1515/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Supetra, Supetar, Vlačica 5, OIB: 16857373591, koga zastupa punomoćnik Alen Čičak, odvjetnik u Zagrebu, protiv I. -tužene FČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], II. -tužene SČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], III.-tužene GČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i IV.-tužene ĆČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], sve zastupa punmoćnik Mate Glibota, odvjetnik u Splitu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru, poslovni broj P- 2096/2025-4 od 13. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 19. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru, poslovni broj P-2096/2025-4 od 13. veljače 2026. te se prihvaća kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj Grad Supetar, Supetar, Vlačica 5, OIB: 16857373591, vlasnik nekretnina označenih kao kat. čest. br. [katastarska čestica], broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], za cijelo, pa su dužni tuženici trpjeti i priznati da tužitelj temeljem ove presude, po njenoj pravomoćnosti, zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva na svoje ime, uz istovremeni izbris tog prava sa imena FČĐ, za 1/3 idealnog dijela, ABC, za 1/3 idealnog dijela i tužene ad 3. ČČ, [adresa], za 1/3 idealnog dijela.

Nalaže se I.-IV.-tuženicima da naknade parnični trošak tužitelju u iznosu od 1.925,29 eura, sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove drugostupanjske presude do isplate, po stopi koju odredba čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisuje za ostale odnose, kao i trošak predmetne žalbe u iznosu od 167,75 eura, sve u roku od 15 dana."

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev I. -IV.-tuženica da im tužitelj naknadi parnični trošak u iznosu od 4.017,76 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja je presuđeno:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj Grad Supetar, [adresa], OIB: 16857373591, vlasnik nekretnina označenih kao kat. čest. br. [katastarska čestica], broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], za cijelo, pa su dužni tuženici trpjeti i priznati da tužitelj temeljem ove presude, po njenoj pravomoćnosti, zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva na svoje ime, uz istovremeni izbris tog prava sa imena FČĐ, za 1/3 idealnog dijela, ABC, za 1/3 idealnog dijela i tužene ad 3. ČČ, [adresa], za 1/3 idealnog dijela.

II. Nalaže se tužitelju Grad Supetar, [adresa], OIB: 16857373591, da tuženicima FČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], SČ OIB: [osobni identifikacijski broj], IČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], i ĆČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknade parnični trošak u iznosu od 4.017,76 EUR kuna, u roku od 15 dana."

2. Protiv ove presude tužitelj je izjavio žalbu zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353.st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 57/11, 25/13, 89/14- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom ovome sudu "da usvoji žalbu na način da usvoji tužbeni zahtjev", uz naknadu svih parničnih troškova.

3. Žalba je osnovana.

4. Nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer su u obrazloženju pobijane presude sadržani razlozi o odlučnim činjenicama i ne postoje takve proturječnosti zbog kojih njenu pravilnost ne bi bilo moguće ispitati.

5. Pojedine odlučne činjenice u ovom slučaju nisu sporne i proizlaze iz provedenih dokaza, zaključci suda prvoga stupnja o dijelu odlučnih činjenica proizlaze iz pogrešnog pravnog shvaćanja.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja temelji se na navodima da su na predmetnim nekretninama, k. č. br. [katastarska čestica] z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] upisani kao suvlasnici pravni prednici ovdje tuženih, ali uknjižba ne odgovara stvarnom stanju jer je tužitelj jedini i stvarni vlasnik tih nekretnina u cijelosti, one u naravi predstavljaju funkcionalni dio odlagališta komunalnog otpada "Kupinovica" i kao takve su u funkciji preko 40 godina. Pravni prednik tužitelja Narodni odbor Supetar je u katastru upisan kao posjednik od 1973.g., tužitelj je ishodio i lokacijsku dozvolu od 5. listopada 2016. za sanaciju postojećeg odlagališta [adresa] koji se odnosi i na ove nekretnine. Tužitelj je stekao vlasništvo od stvarnog vlasnika OČ koji je iste stekao od ranijeg stvarnog vlasnika ŽČ koji je vlasništvo od prednika tuženih stekao kao obrađivač temeljem odluke narodnog odbora oblasti Dalmacije, Povjerenstva za poljoprivredu od 29. srpnja 1949. Od ulaska u posjed nekretnina, tužitelj je u mirnom i poštenom posjedu u kojem ga nitko nije ometao.

7. Iz činjeničnih tvrdnji tužitelja o mirnom i savjesnom posjedu nekretnine od 1973. proizlazi da zahtjev za utvrđenje prava vlasništva temelji na pravnom institutu dosjelosti.

8. Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine br. 93/91 - dalje: ZOVO) stupio je na snagu 1. rujna 1980. i načelno se od tada njegove odredbe primjenjuju na rokove dosjelosti koji su počeli teći prije njegovog stupanja na snagu ako nisu do toga trenutka istekli.

9. Odredbom čl. 28. st. 4. citiranog Zakona je propisano da savjesni posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina.

10. Prema odredbi čl. 72. st. 2. i st. 3. istog Zakona posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, savjesnost posjeda se pretpostavlja.

11. U ovom postupku iz utvrđenja prvostupanjskog suda i dokaza u spisu proizlaze kao nesporne činjenice:

- IV.-tužena je u zemljišnoj knjizi upisana kao suvlasnica predmetnih nekretnina u 1/3 dijela, I.-tužena je nasljednica iza pok. ZČ, upisanog suvlasnika u 1/3 dijela, II.-tužena je nasljednica iza pok. DČ ud. ABC, III.-tužena je nasljednica iza pok. BČ pok. F, koji je nasljednik RČ ud. F, pok. DČ upisana je u 1/3 suvlasničkog dijela,

- pok. ŽČ odlukom Narodnog odbora oblasti Dalmacije od 29. srpnja 1949., temeljem Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja (Narodne novine br. 111/47), kao obrađivaču je priznato pravo vlasništva na [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], do tada u vlasništvu prednika tuženih JČ, prema odredbama čl. 1. i čl. 4. citiranog Zakona, dakle ex lege, ukinuti su svi agrarni odnosi feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja i zemlja je prešla u slobodno vlasništvo obrađivača bez ikakve odštete vlasniku,

- nije sporno i proizlazi iz podataka nadležnog ureda za katastar, da su predmetne čestice od osnutka posjedovnog lista bile upisane na ime AČ, pok. S, a da je promjena posjeda na ime prednika tužitelja, NO Supetar, upisana 1973.,

- nije sporno da od tužiteljevog stupanja u posjed itko od tuženih niti njihovih prednika ili trećih osoba nije podnio ikakav zahtjev tužitelju ili sudu za zaštitu vlasničkih prava odnosno predaju posjeda predmetnih nekretnina,

- iz iskaza svjedoka KČ, djelatnika komunalnog poduzeća proizlazi da je tijekom 30 godina kamionom odvozio gradski otpad na predmetne nekretnine, u blizini kojih ima i vlastiti maslinik, riječ je o nekretninama uz koje prolazi stari put iz smjera [adresa], otpad je odlagao uvijek na isto mjesto time da je kasnije razgrtan "na cijelo to područje" i svjedok EČ je također obavljao poslove odvoza otpada i potvrdio je da je odvoz vršen uvijek upravo na [adresa], iste činjenice o stvarnom korištenju predmetnih i susjednih nekretnina za odlaganje otpada potvrđuju i svjedoci PČ i VČ,

- iz nalaza i mišljenja geodetskog vještaka proizlazi da je čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 3510 m2 sada u naravi pašnjak površine 3504 m2 i put površine 6 m2, čestica zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] većim dijelom je odlagalište otpada.

12. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kao neosnovan uz obrazloženje, u bitnom (t. 11.1.) da tužitelj nije dokazao pravni slijed stjecanja vlasništva od obrađivača ŽČ, s obzirom na navedeno moglo bi se postaviti i pitanje pasivne legitimacije tuženika, činjenica da je ŽČ kao obrađivaču priznato pravo vlasništva predmetnih čestica ne čini tužitelja poštenim posjednikom niti opravdava njegov nezakonit posjed, iz iskaza svih saslušanih svjedoka proizlazi da je tužitelj znao da mu ne pripada pravo na posjed te da su kao zemljišnoknjižni vlasnici upisane fizičke osobe – tuženici odnosno njihovi pravni prednici. Pored navedenog, čest zem [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ne koristi se za odlaganje otpada te ju tužitelj ne koristi na način kako navodi u tužbi (t. 17.).

13. Izloženi pravni zaključci prvostupanjskog suda nisu pravilni.

14. Prije svega, neovisno o prestanku prava vlasništva prednika tuženih JČ temeljem Zakona o ukidanju agrarnih odnosa i stjecanja prava vlasništva obrađivača ŽČ, pasivna legitimacija tuženih u ovom slučaju proizlazi iz činjenice da su još uvijek oni odnosno njihovi pravni prednici upisani u zemljišnoj knjizi. Naime, prema odredbi čl. 45. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine br. 63/19, 128/22) upisi u zemljišnu knjigu, što je u ovom slučaju bit tužbenog zahtjeva, dopušteni su samo protiv osobe koja je u trenutku podnošenja prijedloga za upis u toj zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnik zemljišta ili nositelj prava glede kojeg se upis zahtijeva ili koja bar istodobno bude kao takva uknjižena ili predbilježena (knjižni prednik). Odgovara li formalni upis stvarnom stanju nije odlučno za pitanje pasivne legitimacije već za odlučivanje jesu li u ovom slučaju na strani tužitelja ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću.

15. Nadalje, prema odredbi čl. 72. st. 3. ZOVO posjed se smatra poštenim, stoga, suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, tužitelj ne mora dokazivati zakonit temelj posjeda već vlasnički posjed, znači miran posjed i držanje stvari kao svoje, s uvjerenjem da ju drži na temelju valjanog osnova, tužena strana mora dokazati nesavjesnost. Uz to, činjenica upisa u zemljišne knjige ne dovodi sama po sebi u pitanje savjesnost posjeda koja se procjenjuje prema svim ostalim okolnostima konkretnog slučaja.

16. Kako saznanje o samoj činjenici upisa tuženih kao vlasnika ne podrazumijeva nesavjesnost, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da iz iskaza svih saslušanih svjedoka proizlazi da je tužitelj znao da mu ne pripada pravo posjeda. Naime, jedno je pitanje saznanja o tome tko su formalno upisani kao vlasnici dok je drugo pitanje znanja o činjenicama o kojima ovisi jesu li upisani vlasnici stvarni vlasnici ili je stvarni vlasnik druga osoba odnosno u ovom slučaju tužitelj koji tvrdi da upis ne odgovara stvarnom stanju (tu tvrdnju u biti potvrđuje i prvostupanjski sud dovođenjem u pitanje pasivne legitimacije tuženih).

17. U ovom slučaju svjedoci KČ i EČ, kao radnici koji su kamionima dovozili otpad na predmetnu lokaciju, nisu iskazivali o činjenicama o kojima ovisi pitanje stvarnog vlasništva, svjedok EČ o tome nije uopće iskazivao dok je svjedok KČ iskazivao da je "čuo" da su vlasnici nekretnina, deponija", fizičke osobe, da su im nekretnine oduzete, dakle svjedok očito nema ikakvih osobnih i relevantnih saznanja o pitanju stvarnog vlasništva i o tužiteljevom saznanju o stvarnom vlasništvu nekretnina.

18. Iz iskaza PČ proizlazi da je nekada radio "u poduzeću ćistoća", bili su svjesni da su vlasnici fizičke osobe zbog čega su imali problem jer nisu mogli ograditi taj prostor. Iz iskaza ovog svjedoka također se ne može zaključiti ništa drugo osim da "su znali" da su kao vlasnici upisane fizičke osobe, pri čemu je očito govorio općenito, ne izjašnjavajući se o okolnostima stupanja u posjed tužitelja i izvršavanja posjeda na ovdje spornim nekretninama.

19. Iz iskaza svjedoka VČ, koji je u jednom razdoblju obavljao dužnost zamjenika gradonačelnika, ne proizlazi da je tužitelju bilo poznato da mu ne pripada pravo na posjed predmetnih nekretnina već da nije bio uknjižen kao vlasnik, što je bio slučaj i sa nekom drugom imovinom grada, on je dobio zadatak da "riješi z.k.stanje", prikupljao je dokumentaciju, tuženici nisu nikada polagali ikakvo pravo na predmetne nekretnine, u nekoliko navrata izbio je požar na deponiju, tuženici nisu za razliku od vlasnika susjednih nekretnina, ikada tražili ikakvu naknadu štete ili poduzeli ikakvu drugu radnju radi zaštite vlasničkih prava.

20. Stoga, suprotno zaključku suda prvoga stupnja, iz iskaza "svih svjedoka" ne proizlazi da je tužitelj imao saznanje o tome da bi tuženici bili doista stvarni (a ne samo formalno upisani) vlasnici nekretnina odnosno da njemu ne pripada pravo na njihov posjed.

21. Slijedom izloženog, kraj činjenice da je tužitelj počevši od 1973. (u vrijeme kada je prednik tuženih, nesporno, ex lege izgubio pravo vlasništva) već upisan u katastru kao posjednik, da je od tada kontinuirano bio u mirnom, neometanom posjedu istih, koristeći ih kao dio odlagališta otpada najmanje daljnjih 30 godina ali i u vrijeme vođenja ovog postupka, tuženici nisu dokazali da je tužitelj nesavjestan posjednik.

22. Iz utvrđenih činjenica o dugotrajnosti i kontinuitetu izvršavanja posjeda, proizlazi da je tužitelj kao savjesni posjednik prema odredbi čl. 28. st. 4. ZOVO protekom 20 godina od stupanja u posjed, dakle tijekom 1993., stekao vlasništvo predmetnih nekretnina dosjelošću.

23. U okolnostima ovoga slučaja, činjenica da je nakon više od 40 godina od upisa i stupanja u posjed tužitelja, prilikom očevida i identifikacijom nekretnina u ovom postupku utvrđeno da je čest. 1913 u naravi pašnjak i manjim dijelom od 6 m2 put, nije odlučna. Naime, u ovom slučaju iz same te okolnosti ne proizlazi da je posjed tužitelja prekinut, svakako ne u razdoblju prije 1993.. Uz to, iz tvrdnji tužitelja pa i svjedoka proizlazi da su predmetne čestice dio većeg kompleksa zemljišta u funkciji deponija otpada i sama činjenica da se na dio toga prostora direktno ne odlaže otpad ne znači da ono nije u funkciji deponija a još manje sama po sebi podrazumijeva gubitak posjeda tužitelja, tuženici to u ovom slučaju nisu dokazali.

24. Okolnost da u manjem dijelu (6 m2) preko čest. 1913 prelazi asfaltirani put (koji nije razvrstan kao javna cesta) nije odlučna jer prije svega nije utvrđeno da je kao takva u naravi postojala u vrijeme relevantno za stjecanje prava vlasništva tužitelja (do 1993.). Uz to, ova činjenica nije od utjecaja na pitanje vlasništva toga dijela čestice kao javnog dobra.

25. Naime, iz odredbi čl. 1. i st. 6. Zakona o cestama (Narodne novine br. 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21 - dalje: ZC) proizlazi da ceste koje se na dan stupanja na snagu toga Zakona koriste za promet vozila po bilo kojoj osnovi i koje su pristupačne većem broju korisnika, a koje nisu razvrstane kao javne ceste u smislu toga Zakona, postaju nerazvrstane ceste (st. 1.) te će se one upisati u zemljišnu knjigu kao javno dobro u općoj uporabi, kao neotuđivo vlasništvo jedinice lokalne samouprave uz upis pravne osobe koja upravlja javnom cestom, bez obzira na postojeće upise u zemljišnoj knjizi (st. 6.).

26. Slijedom izloženog, temeljem odredbe čl. 373. t. 3. ZPP, preinačena je prvostupanjska presuda i prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

27. Odluka o naknadi parničnoga troška je preinačena sukladno odredbi čl. 166. st. 2. i čl. 154. st. 1. ZPP. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23 - dalje: Tarifa). Za sastav tužbe pripada mu nagrada od 75 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastav podneska od 15.12.20. 18,75 bodova, za zastupanja na ročištima 6.6.19., 12.9.19., 17.12.20. i 20.10.23. po 37,5 bodova (Tbr. 9. t. 2.), za zastupanja na ročištima prilikom očevida 10.2.21., za ročišta 18.10.22., 24.1.23. i 13.4.23. po 75 bodova (Tbr. 9. t. 1. Tarife), ukupno 543,75 bodova (Tbr. 54. Tarife) ili 1.087,50 eura, uz PDV 1.359,37 eura (Tbr. 46. Tarife). Tome je u cijelosti dodan trošak predujma za vještačenje od 398,17 eura te plaćene pristojbe na žalbu od 21.11.23 od 167,75 eura, tako da ukupna naknada troškova postupka iznosi 1.925,29 eura. Odluka o zateznoj kamati na naknadu parničnoga troška temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZPP i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava žalbi jer nisu određeno zatraženi (čl. 164. st. 2. ZPP) niti trošak pristojbe na presudu jer iz spisa ne proizlazi da je plaćena. Sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP dosuđen mu je trošak plaćene pristojbe na predmetnu žalbu u iznosu od 167,75 eura.

U Zagrebu 19. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić