Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4434/2023-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinjama toga suda Kseniji Grgić, predsjednici vijeća, Jadranki Travaš, članici vijeća - sutkinji izvjestiteljici i Roberti Pandža, članici vijeća u pravnoj stvari tužiteljice KV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marku Blečić, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Klinički bolnički centar Rijeka, Krešimirova 42, OIB: 40237608715, kojeg zastupa punomoćnik Igor Bezjak, odvjetnik u Rijeci i umješača na strani tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupan po punomoćniku Hrvoju Pelcl, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i žalbi umješača protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn- 209/2019-87 od 21. lipnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-209/2019-87 od 21. lipnja 2023. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Odbija se žalba umješača Euroherc osiguranja d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-209/2019-87 od 21. lipnja 2023. u dijelu pod točkom II. rješenja

I III. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj presudi.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. izreke naložio tuženiku da tužiteljici s osnova povrede prava osobnosti u vidu neimovinske štete, te s osnova imovinske štete te s osnova dospjele izgubljene zarade isplati ukupan iznos od 17.120,30 eura[1] ( 128.992,90 kn ) sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od

13. svibnja 2019. pa do isplate.

Pod točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice u iznosu od 13.804,11 eura (104.007,07 kn ) zajedno sa zateznom kamatom i troškom spora.

Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 6.154,62 eura ( 46.371,98 kn ) sa pripadajućom zateznom kamatom od 21. lipnja 2023.pa do isplate.

Sud prvog stupnja je donio rješenje kojim je pod točkom I. izreke utvrdio da je tužba povučena za iznos od 21.899,26 eura zajedno sa zateznom kamatom. Pod točkom II rješenja odbijen je zahtjev umješača za naknadom parničnog troška u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva.

2. Protiv ove presude u dijelu pod točkom I. i III. izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška za sastav žalbe.

3. Protiv ove presude u dijelu pod točkom I. i III. izreke i rješenja u dijelu pod točkom II. izreke žalbu je podnio umješač zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i rješenje u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška za sastav žalbe.

4. Protiv ove presude u dijelu pod točkom II. izreke žalbu je podnijela tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23., 155/23, 146/25; dalje- ZPP).

5. Predlaže u pobijanom dijelu preinačiti presudu u smislu žalbenih navoda uz naknadu troška za sastav žalbe.

6. Tuženik je podnio odgovor na žalbu tužiteljice u kojem osporava navode žalbe i predlaže odbiti žalbu tužiteljice uz naknadu troška za sastav odgovora na žalbu.

U odnosu na presudu:

7. Žalbe protiv presude su osnovane.

8. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete i imovinske štete nastale kao posljedice greške u liječenju tužiteljice prilikom poroda 4. prosinca 2014.

9. Pobijanu presudu, kojom je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen, prvostupanjski sud temelji na sljedećim nespornim i tijekom postupka utvrđenim činjenicama:

- da je tužiteljica kao trudnica 4. prosinca 2014. zaprimljena u KBC Rijeka na Kliniku za ginekologiju i porodništvo zbog puknuća plodove vode,

- da je porođaj dovršen hitnim carskim rezom,

- da je tužiteljica iz Klinike za ginekologiju i porodništvo otpuštena 12. prosinca 2014.,

- da je tužiteljica u periodu od 18.prosinca do 23. prosinca 2014. liječena na Klinici za urologiju zbog oštećenja lijevog mokraćovoda kojom prilikom joj je ugrađena double J endoproteza,

- da je 20. studenog 2015. učinjena operacija lijevog mokraćovoda,

- da je tužiteljici 18. siječnja 2016., odstranjena double J endoproteza,

- da je na temelju nalaza i mišljenja Medicinskog fakulteta u Zagrebu sačinjenog po prof. dr. sc. EV i dr.sc. DV ( list 368-372 spisa ) utvrđeno da je da je tužiteljica u navršenom 38 tjednu trudnoće zaprimljena u rađaonicu KBC Rijeka 4. prosinca 2014. zbog puknuća plodove vode, nakon čega joj je dan intravenski prostaglandin E2 za indukciju i stimulaciju porođaja, iako se isti ne preporuča niti za indukciju porođaja, niti za simulaciju trudova jer zbog rizika za hiperstimulaciju uterusa, a time i za nastanak akutne fetalne hipoksije, te nuspojava ( povraćanje, proljev i povišena tjelesna temperatura) predstavlja opasnost za zdravlje novorođenčadi i rodilje. Isto tako na temelju nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da je kod tužiteljice upravo primjena intravenskog prostaglandina E2 uzrokovala česte i jake trudove koji onemogućuju dostatan prijelaz kisika iz krvotoka majke preko posteljice do fetusa, što je pak rezultiralo fetalnom hipoksijom i acidozom posljedično čemu je porođaj završen žurnim carskim rezom a zbog čega je i zbog glavice fetusa koja je ušla duboko u zdjelicu, tijekom izvođenja carskog reza došlo do proširenja razderotine u istimičnom dijelu uterusa, obilnijeg krvarenja i do slučajnog oštećenja (lezije) lijevog mokraćovoda, a koje oštećenje nije dijagnosticirano tijekom operacije, već nakon desetog dana poslije operacije,

- na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da postoji uzročno posljedična veza između učinjenog žurnog carskog reza koji je tužiteljici učinjen zbog hiperstimulacije uterusa i asfiksije fetusa te jakih trudova koji onemogućuju dostatan prijelaz kisika iz krvotoka majke preko posteljice do fetusa što je rezultiralo hipokcijom i acidozom, te nastalom lezijom na mokraćovodu koja nije intraoperativno dijagnosticirana zbog čega predstavlja stručnu grešku,

- da je na temelju nalaza i mišljenja utvrđeno da je tužiteljica trpjela jake fizičke boli u trajanju od 13,30 do 15,30 sati, te u razdoblju nakon carskog reza je trpjela 5 dana bolove srednjeg intenziteta, a nakon toga još 5 dana slabijeg intenziteta. Potom da je za vrijeme liječenja na Klinici za urologiju u razdoblju od 18. do 23. prosinca 2014. trpjela 5 dana bolove srednjeg intenziteta, a nakon toga slabog intenziteta sve do ponovne operacije 20. studenog 2015., a nakon operacije lijevog mokraćovoda od 20. studenog 2015. da je trpjela 5 dana bolove srednjeg intenziteta, a nakon toga bolove slabog intenziteta sve do 18.siječnja 2016. kada joj je odstranjena double J endoproteza, da je jake fizičke boli je trpjela ukupno dva sata, srednjeg intenziteta 15 dana (nakon tri operacije), a slabog intenziteta godinu dana. Tužiteljica je pretrpjela primarni strah koji se javlja za vrijeme neposredne životne ugroženosti kao i neposredno prije pristupa svakom operativnom zahvatu, a koji je bio jakog intenziteta i kratkog trajanja, potom sekundarni strah koji se javlja radi tjelesnih ozljeda i brige za ishod liječenja koji je trajao mjesec dana i to u srednjem intenzitetu 3 mjeseca, a u slabom 6 mjeseci, da tužiteljica ima tri ožiljka od operacijskih rezova na abdomenu, pa je zaostala naruženost trećeg stupnja radi zaostale promjene na koži prednje trbušne stjenke. Isto tako je utvrđeno da je tužiteljici bila potrebna pomoć druge osobe za vrijeme provedenog liječenja ( mirovanja ) kod kuće i to u trajanju od 90 dana po 2 sata dnevno, a pomoć da joj je bila potrebna oko novorođenčadi, održavanja osobne higijene, pribavljanja hrane i drugih svakodnevnih potreba,

- da su kod tužiteljice zaostale trajne posljedice u omjeru od 10%,

- da je s osnova tuđe pomoći tužiteljici dosuđen iznos od 720,00 eura,

-na temelju iskaza tužiteljice i njenog supruga TV s osnove troškova pregleda koje je tužiteljica obavila u [adresa] i [adresa] (list 334-342 spisa) tužiteljici je dosuđeno 1.500,00 eura,

- na temelju iskaza tužiteljice tužiteljici je za troškove mliječnog nadomjestka dosuđen iznos od 600,00 eura do prve godine života djeteta,

- s osnova izgubljene zarade tužiteljici za period od mjeseca siječnja 2016. do kolovoza

2016. u iznosu od 2.900,30 eura,

te na temelju navedenih utvrđenja sud prvog stupnja je dosudio tužiteljici ukupnu naknadu štete, neimovinske i imovinske u iznosu od 17.120,30 eura / 128.992,90 / kn dok je odbio zahtjev tužiteljice za iznos od 13.804,11 eura / 104.007,07/ kn.

10. Pri takvom utvrđenju prvostupanjski sud ocjenjuje da prigovor zastare nije osnovan s obrazloženjem da je tužiteljica zbog zadobivenih posljedica bila na bolovanju do kolovoza 2016. pa utvrđujući da je tužiteljica tada saznala za opseg štete, a tužba je podnesena 13. svibnja 2019., da je ista podnesena unutar roka od 3 godine.

11. Tuženik i umješač u žalbi osporavaju pravno stajalište prvostupanjskog suda prema kojem nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice smatrajući da je irelevantno trajanje bolovanje već da je za utvrđivanje zastare zbog povrede prava osobnosti relevantno kad je nastupila stabilizacija zdravstvenog stanja tužiteljice, a što sud prvog stupnja nije utvrdio. Pritom tuženik i umješač osnovano ističu da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP obzirom da sud prvog stupnja u pobijanoj presudi nije utvrdio odlučnu činjenica, kada je završilo liječenje tužiteljice odnosno kada je došlo do stabilizacije njezinog zdravstvenog stanja, a posebno ako se ima u vidu da iz nalaza i mišljenja vještaka (list 369 spisa) proizlazi da je 2. travnja 2015. učinjena magnetska rezonancija koja pokazuje uredan nalaz urotrakta tužiteljice te je 11. svibnja 2016. nalaz tužiteljice bez uroloških smetnji, a iz iskaza tužiteljice (list 304 spisa) proizlazi da je „ negdje od veljače 2016. stanje krenulo na bolje „.

11.1. Stoga ovaj sud za sada ne može prihvatiti utvrđenje suda prvog stupnja da je prigovor zastare neosnovan jer je tužiteljica bila na bolovanju do kolovoza 2016., a pri čemu temeljem nalaza i mišljenja vještaka prof. dr. sc. Josipa Đelmiša i dr.sc. DV nije utvrđeno kada je završeno liječenje tužiteljice odnosno kada je zdravstveno stanje tužiteljice stabilizirano te kada se može sa sigurnošću utvrditi opseg i trajne posljedice štete. Prema ocjeni ovog suda završetak bolovanja ne može se automatski smatrati krajem liječenja jer rok zastare počinje teći od završetka liječenja i stabilizacije zdravstvenog stanja, a ne od prestanka bolovanja.

11.2. Naknada neimovinske štete se prema novom zakonskom uređenju (ZOO/05) isplaćuje za povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, a obuhvaća povredu prava osobnosti koja se manifestira kao trpljenje fizičkih bolova, straha, duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti, duševnih bolova zbog naruženosti, povrede dostojanstva, časti i ugleda.

11.3. Ranije se neimovinska šteta sastojala od samostalnih vidova naknade te vrste štete pa se zastara računala za svaki vid štete jer je zahtjev oštećenika za pojedine vidove štete mogao dospjeti u različito vrijeme, a zastara od tri godine počinje teći od saznanja za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Sada su raniji samostalni vidovi neimovinske štete samo kvalifikatorne okolnosti, zbog čega po ocjeni ovog suda neimovinsku štetu treba sagledavati kao cjelinu i ista dospijeva u trenutku kada tužiteljica saznaje za ukupnost neimovinske štete koju je pretrpjela uključujući sve kvalifikatorne okolnosti koje čine i utječu na visinu neimovinske štete.

11.4. Da bi počela teći zastara šteta mora biti dospjela, dakle tužiteljica mora znati za štetu, štetnika i visinu štete, a visinu štete u konkretnom slučaju moguće je saznati tek u trenutku kada je liječenje završeno. Obzirom da sud prvog stupnja nije utvrdio ovu odlučnu činjenicu radi utvrđenja zastare kod neimovinske štete, to u tom dijelu pobijanu presudu nije moguće ispitati.

12. U svezi žalbenih navoda tuženika kojima osporava odgovornost tuženika tvrdeći da se u konkretnom slučaju radi o medicinskoj komplikaciji, a što predstavlja neželjeni ishod kod kojeg ne postoji odgovornost, prema ocjeni ovog suda pravilno je sud prvog stupnja prihvatio nalaz i mišljenje Medicinskog fakulteta u Zagrebu sačinjenog po prof. dr. sc. EV i dr. sc. DV kao i njihova pismena očitovanja i dopune kojima je u konkretnom slučaju utvrđena uzročno- posljedična veza između nastanka hiperstimulacije trudova zbog interventske primjene prostaglandina E2 i asifiksije, obziorm da su sudski vještaci u dopuni nalaza i mišljenja kao i pismenom očitovanju detaljno i opširno odgovorili na sve prigovore tuženika i umješača. Tako je temeljem pismenog očitovanja na primjedbe tuženika utvrđeno da upotreba intavenskog prostaglandina E2 za indukciju i stimulaciju porođaja predstavlja opasnost za zdravlja novorođenčadi i rodilje radi čega je učinjen žurni carski rez tužiteljici zbog hiperstimulacije uterusa i asfiksije fetusa, slijedom čega je utvrđena jasna uzročno posljedična veza jer česti i jaki trudovi onemogućuju dostatan prijelaz kisika iz krvotoka majke preko posteljice do fetusa što rezultira fetalnom hipokcijom i acidozom, a zbog žurnog carskog reza i glavice fetusa koja je ušla duboko u zdjelicu, nastala je kod tužiteljice lezija mokraćovoda na koju se nije posumnjalo, a niti je intraoperativno dijagnosticirana a što predstavlja stručnu grešku te su djelatnici tuženika učinili propust jer nisu za vrijeme carskog reza dijagnosticirali leziju lijevog mokraćovoda.

12.1. Neosnovani su žalbeni navodi da je tuženik postupao sukladno pravilima medicinske struke, obzirom da jesud prvog stupnja temeljem nalaza i mišljenja vještaka prof. dr. sc. Josipa Đelmiša , specijalist ginekologije i opstetricije i dr. sc. DV kao i njegove dopune pravilno utvrdio da je u konkretnom slučaju tuženik koristio sredstvo za koje je dokazano da se ne preporuča za indukciju i stimulaciju porođaja kod živog fetusa, te je dinoproston u infuziji koji je bio uključen tužiteljici te je rezultirao hiperstimulacijom uterusa i posljedicom fetalnom asfiksijom, žurnim carskim rezom i ozljedom mokraćovoda.

12.2. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka prof. dr. sc. Josipa Đelmiša, specijalist ginekologije i opstetricije i dr. sc. DV kao i njegovu dopunu s obzirom da su izrađeni stručno, sukladno pravilima struke te dobro obrazloženi kao i pismeno očitovanje vještaka od 12. svibnja 2022. (list 461 spisa) kojim su vještaci detaljno odgovorili na sve odlučne prigovore tuženika i umješača nakon čega isti nisu predlagali njihovo usmeno očitovanje. Stoga se neosnovanim ukazuju žalbeni navodi kojim tuženik osporava nalaz i mišljenje vještaka kao i njegovu dopunu, pri čemu činjenica da su tuženik i umješač na ročištu održanom 13. listopada 2022. naveli da ustraju na prigovorima te predlagali provođenje nadvještačenja nisu doveli u sumnju nalaz i mišljenje vještaka prof. dr. sc. Josipa Đelmiša, specijalist ginekologije i opstetricije i dr. sc. DV i njihove dopune koje je sud prvog stupnja pravilno u cijelosti prihvatio.

13. Sud prvog stupnja je tužiteljici dosudio s osnova naknade imovinske štete, za tuđu pomoć i njegu iznos od 720,00 eura pri čemu u pobijanoj presudi nije utvrđeno u kojem periodu je tužiteljici pružana tuđa pomoć i njega niti tko ju je pružao tužiteljici. Pri tom dosuđujući ovaj vid štete sud nije imao u vidu istaknuti prigovor zastare tuženika, pa stoga u pobijanom dijelu nije moguće ispitati prvostupanjsku presudu.

14. Prema ocjeni ovog suda nepravilno je sud prvog stupnja tužiteljici za troškove pregleda za koje navodi da je tužiteljica obavila u Rijeci, Zagrebu i Austriji dosudio iznos od 1.500,00 eura s obzirom da pobijana presuda nema razloga na što odnose ti troškovi niti kada su učinjeni, radi čega u tom dijelu presudu nije moguće ispitati.

15. Sud prvog stupnja je nepravilno tužiteljici s osnova troškova za hranjenje djeteta mliječnim nadomjestkom za razdoblje prve godine života djeteta dosudio iznos od 600,00 eura, pri čemu, a s obzirom na istaknuti prigovor zastare nije utvrdio u kojem periodu su nastali navedeni troškovi.

16. Sud prvog stupnja je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Tomislava Prpića dosudio tužiteljici primjenom odredbe čl. 1095. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („ Narodne novine „ 35/05, 41/08, 125/11; dalje- ZOO /05) iznos od 2.900,30 eura s osnova izgubljene zarade za vrijeme trajanja bolovanja, nakon prestanka porodiljnog dopusta u razdoblju od siječnja 2016. do kolovoza 2016. pri čemu u pobijanoj presudi nije utvrđeno koliko je iznosila izgubljena zarada tužiteljice po mjesecima za navedeno razdoblje. Dosuđujući navedeni iznos sud prvog stupnja nije imao u vidu primjenu odredbe članka 230. stavak 1. ZOO/05 koja odredba propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za 3 godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, pa kako je tužiteljica u ovom postupku podnijela tužbu 13. svibnja 2019., a potražuje naknadu štete s osnova izgubljene zarade za razdoblje od siječnja 2016. do kolovoza 2016., to je nepravilno odlučio o prigovoru zastare i za ovaj vid štete.

17. Radi navedenog valjalo je prihvatiti žalbe tuženika i umješača te temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuti pobijanu presudu u dijelu pod točkom I. izreke. Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka pod točkom II. s obzirom da trošak ovisi o uspjehu stranaka u sporu.

18. Obzirom da je ukinuta prvostupanjska presuda po žalbi tuženika i umješača zbog bitne povrede postupka, to je valjalo ukinuti i dio presude pod točkom II. po žalbi tužiteljice koja je podnesena zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

U odnosu na rješenje:

19. Žalba protiv rješenja je neosnovana.

20. Suprotno žalbenim navodima umješača sud prvog stupnja je pravilno odbio zahtjev umješača za naknadom troškova postupka vezanih uz djelomično povlačenje tužbe s obzirom da u svezi povučenog dijela nisu nastali posebni troškovi, ta u konkretnom slučaju radi se i o naknadi neimovinske štete koja se teško može unaprijed precizno procijeniti te je tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev nakon provedenog medicinskog vještačenja, kojim su utvrđene okolnosti bitne za postavljanje zahtjeva za naknadom štete pa bi dosuda troška umješaču u odnosu na povučeni dio predstavljalo nerazmjerno ograničenje prava tužiteljice iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

20.1. Stoga, u primjeni odredbe članka 158. stavak 1. ZPP-a treba zaključiti da tužiteljica u odnosu na povučeni dio tužbe nije u obvezi naknaditi troškove postupka umješaču na strani tuženika, pa je u tom dijelu pobijanu odluku valjalo potvrditi temeljem čl. 380. točka 2. ZPP-

21. O troškovima žalbenog postupka odlučeno je primjenom čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Grgić