Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3882/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja Roberte Pandže kao predsjednice vijeća, Jadranke Travaš kao izvjestiteljice i članice vijeća te Ksenije Grgić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Poparić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Križanec, Car-Pavlic & Poparić jtd. u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB:02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-3405/2021-24 od 3. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 19. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-3405/2021-24 od 3. travnja 2023. pod stavkom I. izreke, pod stavkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. naloženo naknaditi tužitelju TS trošak parničnog postupka u iznosu od 1.685,16 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. travnja 2023. pa do isplate, te pod stavkom III. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-3405/2021-24 od 3. travnja 2023. pod stavkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. naloženo naknaditi tužitelju TS trošak parničnog postupka u daljnjem iznosu od 249,41 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. travnja 2023. pa do isplate i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja FS za naknadu troška parničnog postupka u daljnjem iznosu od 249,41 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. travnja 2023. pa do isplate kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d.d. za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-3405/2021-24 od 3. travnja 2023. pod stavkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.948,42 EUR/22.214,65 kuna[1] zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose kako je to pobliže navedeno pod stavkom I. izreke pobijane presude. Stavkom II. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.934,57 EUR/14.576,02 kune zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. travnja 2023. pa do isplate. Stavkom III. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 324,79 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja drugostupanjske odluke pa do isplate, a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja, konačno postavljen podneskom od 14. lipnja 2022., za isplatu preplaćenih iznosa po Ugovoru o potrošačkom kreditu broj 9012084530 od 10. studenog 2006. (dalje: Ugovor), temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, u ukupnom iznosu od 2.948,42 EUR/22.214,65 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od sljedećeg dana od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog anuiteta do isplate.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda prvostupanjskog suda može se ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a.

6. Prilikom ispitivanja pobijane presude i postupka koji joj je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. U predmetnom postupku prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio sljedeće:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, temeljem Ugovora od 10. studenog 2006. zasnovali ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO), temeljem kojeg se tuženik obvezao korisniku kredita (ovdje tužitelju) staviti na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 21.546,74 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), s namjenom kredita za kupnju vozila (čl. 2. Ugovora), s rokom otplate 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora (čl. 6. Ugovora),

- da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit,

- da iz iskaza tužitelja koji je u predmetnom postupku saslušan kao stranka proizlazi da o pojedinim odredbama Ugovora nije imao mogućnost pregovarati s tuženikom, da mu je bio ponuđen kredit samo s valutnom klauzulom u CHF, da od strane zaposlenice banke nije bio informiran o postojanju bilo kakvih većih rizika ugovaranja takvog kredita, niti mu je pojašnjeno značenje valutne klauzule,

- da je tuženik tijekom postupka odustao od saslušanja svjedokinje ŠS (ranije F), zaposlenice koja je osobno sudjelovala u postupku obrade i sklapanja Ugovora,

- da tuženik u predmetnom postupku nije dokazao da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi,

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Petre Blašković proizlazi da je tužitelj zbog promjene tečaja tijekom razdoblja otplate kredita više platio iznos od 22.214,65 kuna/2.948,42 EUR,

- da je sud u konkretnom slučaju vezan utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojom je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine, broj: 96/03., dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 79/09. i 89/09), i to člancima 96. i

97., te suprotno odredbama ZOO-a.

8. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da, budući da odredba članka 502.c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a i da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, da je prvostupanjski sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, slijedom čega pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Prema tome, prvostupanjski sud je zaključio da, s obzirom da je u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava utvrđeno da je nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, iz čega proizlazi da je ta odredba ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03, da je navedena pravna utvrđenja valjalo primijeniti i u ovoj parnici.

9. Stoga je prvostupanjski sud utvrdio da, s obzirom da je ugovorna odredba sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu u čl. 6. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF ništetna , da je obveza tuženika da tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a vrati iznose koje je temeljem takve ništetne odredbe predmetnog Ugovora od njega primio zbog stjecanja bez osnove, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od svake pojedine uplate pa do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, slijedom čega je prvostupanjski sud odlučio kao pod stavkom I. izreke pobijane presude.

10. Prigovor zastare istaknut od strane tuženika prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim ističući da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO -a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela teći 14. lipnja 2018. Prema tome, kako je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe , tako je prigovor tuženika u tom smislu neosnovan, budući da je predmetna tužba podnesena 27. travnja 2021., dakle unutar petogodišnjeg zastarnog roka u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

11. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj, drugostupanjski sud.

12. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja ponoviti da odredba čl. 502.c ZPP- a propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP -a). Stoga u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno provoditi još i daljnji dokazni postupak što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom broj Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019. Ovo stoga, jer prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP -a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP- a, dok je u čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava utvrđenja iz navedenih presuda.

15. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

16. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

17. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika neosnovani.

18. Prema tome, odredba o valutnoj klauzuli je odlučujuća ugovorna odredba, a u konkretnom slučaju ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, čime takva odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

19. Dakle, o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije se pojedinačno pregovaralo, te je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg ZZP/03, jer tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj pa nisu od utjecaja žalbeni navodi da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova.

20. U odnosu na žalbene navode tuženika da je tužitelj svojevoljno pristao na kredit s valutnom klauzulom, valja reći da su isti neosnovani budući da činjenica da je tužitelj pristao na valutnu klauzulu ne znači da pojedine odredbe Ugovora (konkretno o valutnoj klauzuli) ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne.

21. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO-a), pripada pravo i na isplatu zatezne kamate na pojedinačne iznose glavnice i to od sljedećeg dana od dana kada su tuženiku izvršene pojedine uplate, jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu s odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO-a.

22. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare pri čemu valja dodati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno taj rok počinje teći od 14. lipnja 2018., pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., u odnosu na ništetnost valutne klauzule. Stoga je, suprotno žalbenim navodima tuženika, materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan, a imajući u vidu da je tužba podnesena 27. travnja 2021., tako da nije protekao petogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

23. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je pobijanom presudom pod stavkom I. izreke naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.948,42 EUR/22.214,65 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od sljedećeg dana od dana kada su tuženiku izvršene pojedine uplate, sve sukladno odredbama iz čl. 323. st. 1., čl. 324., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, u svezi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

24. Što se tiče žalbenih navoda tuženika u kojima on ukazuje na tzv. negativne razlike valja reći da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika, tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu, nakon sklapanja Ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita.

25. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

26. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredaba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora, s obzirom da takvo pravo u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, ali ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Stoga je pravilno prihvaćen zahtjev za isplatu ukupne razlike s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom i mišljenjem vještaka utvrđen više plaćeni iznos, a u konačnici se ističe da tuženik u predmetnom postupku nije niti istakao prigovor radi prijeboja, a niti protutužbeni zahtjev.

27. Nadalje, što se tiče žalbenih navoda tuženika u kojima on ističe da su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZIDZPK) valja reći da su takvi navodi tuženika u potpunosti neosnovani, s obzirom da prvostupanjski sud navedene odredbe nije ni primijenio u predmetnom postupku, budući da u konkretnom slučaju nije ni provedena konverzija kredita.

28. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadu troška parničnog postupka (stavak III. izreke pobijane presude) pravilno je donesena u smislu čl. 154. st. 1. ZPP-a.

29. U odnosu na odluku prvostupanjskog suda o zahtjevu tužitelja za naknadu troška parničnog postupka valja reći da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je tužitelju priznao pravo na naknadu sljedećeg troška parničnog postupka: sastav tužbe od 27. travnja 2021. (100 bod), sastav obrazloženih podnesaka od 22. srpnja 2021. i 14. lipnja 2022. (po 100 bod) – ovdje valja istaknuti da tuženik u žalbi neosnovano ističe da tužitelj u navedenim podnescima ponavlja već iznesene navode, s obzirom da se podneskom od 22. srpnja 2021. tužitelj očitovao na tuženikov odgovor na tužbu, dok se podneskom od 14. lipnja 2022. očitovao na nalaz i mišljenje vještaka , zatim za sastav ostalog podneska od 11. veljače 2022. (25 bod), te za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari održanima 18. siječnja 2022. i 16. veljače 2023. (po 100 bod), sve u smislu odredaba iz Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1. i 3., Tbr. 9. toč. 1., Tbr. 42., Tbr. 48. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22., dalje: Tarifa).

30. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno postupio kada je tužitelju dosudio trošak sastava podneska od 15. veljače 2023. kojim podneskom je tužbeni zahtjev iskazan i u valuti EUR. Navedeni podnesak tužitelju je priznat u iznosu od 248,75 EUR prema Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 42., Tbr. 48. i Tbr. 50. Tarife i čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19., 138/20., 39/22., 113/22. i 33/23., dalje: ZPDV), zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. travnja 2023. pa do isplate. No, prema stavu ovog suda, navedeni podnesak ne predstavlja obrazloženi podnesak u smislu Tbr. 8. toč. 1. Tarife, niti je riječ o trošku koji je u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a potreban za vođenje parnice, a sve s obzirom da tužitelj nije dužan iskazati tužbeni zahtjev i u valuti EUR, već je to dužnost tijela javne vlasti, odnosno samog suda, a prema odredbi čl. 48. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj: 57/22. i 88/22).

31. Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troška parničnog postupka za ukupno 525 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 1,99 EUR (525 bod x 1,99 EUR = 1.044,75 EUR), te uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 261,19 EUR, iznosi 1.305,94 EUR, čemu valja pribrojiti trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 37,83 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 75,94 EUR, a što ukupno iznosi 1.685,16 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. travnja 2023. pa do isplate , sve u smislu odredaba iz Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1. i 3., Tbr. 9. toč. 1., Tbr. 42., Tbr. 48. i Tbr. 50. Tarife, čl. 38. st. 1. ZPDV- a, Tar. br. 1. st. 1. i Tar. br. 2. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj: 53/19. i 92/21), u svezi čl. 1. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18), te čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

32. S obzirom da je pobijanom presudom pod stavkom II. izreke tužitelju na ime troška parničnog postupka dosuđen iznos od 1.934,57 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. travnja 2023. pa do isplate, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu pod stavkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.685,16 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. travnja 2023. pa do isplate (stavak I. izreke ove odluke), a pobijanu presudu preinačiti pod stavkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u daljnjem iznosu od 249,41 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. travnja 2023. pa do isplate, i u tom dijelu zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan (stavak II. izreke ove odluke).

33. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao pod stavkom I. izreke ove oduke, dok je primjenom odredbe iz čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao pod stavkom II. izreke ove odluke.

34. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a, u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a, s obzirom da je isti sa žalbom uspio samo djelomično u pogledu troška parničnog postupka kao sporednog potraživanja, dok u pogledu glavnog potraživanja nije uspio, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom III. izreke ove odluke.

U Zagrebu 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Roberta Pandža