Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1573/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja , u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Milene Frankić kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vlaste Mrzljak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA ZDRAVSTVENO OSIGURANJE, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, zastupan po punomoćniku po zaposlenju, DF dipl. iur, protiv tuženika A3 d.o.o. Split, 141. Brigade 14, OIB: 81559837980, zastupan po punomoćniku Ivanu Radačiću, odvjetniku u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3897/2020 od 7. studenog 2025. godine, dana 19. svibnja 2026.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3897/2020 od 7. studenog 2025. godine i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je od tuženika zahtijevao isplatu iznosa od 19.097,54 kn / 2.534,68 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa, kako je pobliže navedeno u točki I. izreke, pa do isplate te naknadu troškova postupka sa zateznim kamatama. Ujedno je točkom II. izreke naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.685,90 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 7. studenoga 2025. do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tužitelj, a pobija ju u cijelosti zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. - dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu uvažavajući žalbene navode i razloge te usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno rješavanje.

3. Žalba je osnovana.

4.1. Predmet ovog spora jest zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 19.097,54 kn / 2.534,68 eura, koji predstavlja troškove liječenja osiguranika tužitelja HF nastale uslijed ozljede na radu zadobivene 21. listopada 2017. godine na privremenom gradilištu tuženika (poslodavca osiguranika), tijekom i u vezi s obavljanjem poslova radnog mjesta osiguranika.

4.2. Utužena tražbina odnosi se na troškove naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, troškove stacionarnog bolničkog liječenja, troškove specijalističko-konzilijarne zdravstvene zaštite te troškove lijekova izdanih na recept. Budući da su navedeni troškovi u neposrednoj vezi sa ozljedom na radu, tužitelj potražuje njihovu naknadu od odgovorne osobe, odnosno regresnu isplatu od tuženika kao poslodavca osiguranika.

5. Prilikom ispitivanja pobijane presude i postupka koji mu je prethodio, nije utvrđeno da je počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Iz stanja spisa proizlazi:

- da se osiguranik tužitelja, HF, **.**.2017. ozlijedio tijekom obavljanja radnih zadataka za poslodavca – ovdje tuženika,

- da je do ozljede došlo prilikom izvođenja radova postavljanja elemenata za montažu oplate nosive ploče, kada se osiguranik tužitelja, pokušavajući ugraditi gredicu, popeo na prečku postavljenog elementa te podigao gredicu iznad glave, uslijed čega se ista okrenula u njegovim rukama, zbog čega je izgubio ravnotežu i pao leđima na betonsku podlogu zadobivši teške ozljede glave,

- da iz zapisnika o inspekcijskom nadzoru Ministarstva rada i mirovinskog sustava – Inspektorata rada od 7. studenog 2017. proizlazi kako su kod tuženika utvrđene nepravilnosti u provedbi mjera zaštite na radu, i to na način da tuženik nije osigurao zaštitu radnika od pada uporabom odgovarajućih zaštitnih sredstava i mjera te da je osiguranika tužitelja rasporedio na poslove s posebnim uvjetima rada bez prethodne provjere ispunjava li propisane uvjete za obavljanje takvih poslova,

- da je navedeni zapisnik potpisan od strane ovlaštenih osoba tuženika bez ikakvih primjedbi na utvrđeno činjenično stanje i sadržaj zapisnika,

- da je tuženik zbog utvrđenih povreda propisa zaštite na radu platio novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 kuna, dok je odgovorna osoba pravne osobe kažnjena iznosom od 1.900,00 kuna.

7.1. U postupku je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Branku Rapiću, dipl. ing. zaštite na radu, radi utvrđenja okolnosti nastanka predmetne ozljede na radu, pri čemu je vještak u svom nalazu i mišljenju naveo kako inspektor rada prilikom provođenja inspekcijskog nadzora nije u cijelosti i na odgovarajući način utvrdio sve relevantne okolnosti predmetnog događaja te je izrazio stajalište da tuženik ne snosi odgovornost za nastanak navedene ozljede na radu. Vještak je pritom istaknuo kako je tuženik, kao poslodavac, osiguraniku tužitelja omogućio osposobljavanje za rad na siguran način za poslove pomoćnog radnika u građevinarstvu, kao i prethodni zdravstveni pregled temeljem kojeg je radnik stekao uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti za obavljanje predmetnih poslova. Nadalje, naveo je kako je prema njegovom mišljenju, do štetnog događaja došlo uslijed načina na koji je radnik obavljao konkretni radni zadatak.

7.2. Vještak je analizom spisa te primjenom važećih zakonskih, tehničkih i stručnih pravila iz područja zaštite na radu, zaključio kako je neposredni uzrok predmetne ozljede nepažnja samog radnika koji, prema mišljenju vještaka, nije postupao s dužnom pažnjom niti je vodio računa o vlastitoj sigurnosti i zaštiti zdravlja tijekom izvođenja radova. U tom smislu vještak navodi kako je osiguranik tužitelja raspolagao važećom svjedodžbom o zdravstvenoj sposobnosti od 17. studenoga 2016. godine za obavljanje predmetnih poslova te da rad na visini od približno 68 cm ne predstavlja rad na visini u smislu čl. 3. t. 11. Pravilnika o poslovima s posebnim uvjetima rada ("Narodne novine" br. 5/84., 71/14.), kojim je propisana obveza primjene posebnih mjera zaštite za radove koji se obavljaju na visini većoj od tri metra. Također je naveo kako je radnik prije početka rada bio dužan pregledati mjesto rada i o eventualno uočenim nedostacima ili opasnostima obavijestiti poslodavca odnosno njegovu ovlaštenu osobu, a budući da osiguranik tužitelja nije iznosio primjedbe na uvjete rada niti ukazivao na opasnosti za život i zdravlje, već je nastavio obavljati radne zadatke, vještak zaključuje kako se vlastitom nepažnjom doveo u situaciju u kojoj je zadobio tešku tjelesnu ozljedu.

8. Tužitelj je u podnesku od 23. rujna 2025. osporio nalaz i mišljenje vještaka ističući kako je isti u izravnoj suprotnosti s utvrđenjima sadržanim u zapisniku inspekcijskog nadzora, a koji zapisnik predstavlja javnu ispravu, ali i s odredbama Zakona o zaštiti na radu te ustaljenom sudskom praksom prema kojoj je poslodavac dužan osigurati provedbu svih mjera zaštite na radu i odgovara za propuste u njihovoj provedbi, pri čemu tuženik na zapisnik nije izjavio prigovore niti koristio pravna sredstva, već je svojim potpisom prihvatio činjenična utvrđenja i nepravilnosti.

9. Prvostupanjski sud je, na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja i primjenom odredbi čl. 136. i čl. 139. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" br. 80/13., 137/13., 98/19., 33/23., 105/25. – dalje: ZOZO), čl. 25. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" br. 71/14., 118/14., 154/14., 94/18., 96/18. - dalje: ZZR) te čl. 1061. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. dalje: ZOO), ocijenio da su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke za ekskulpaciju tuženika kao poslodavca od odgovornosti za nastalu štetu. Sud je pritom zauzeo stajalište da je do predmetne ozljede došlo krajnjom nepažnjom radnika unatoč provedenim mjerama zaštite na radu, slijedom čega je zaključio da je odgovornost tuženika isključena u smislu odredbe čl. 25. st. 2. ZZR te je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

10. Tužitelj u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude iznio pravno shvaćanje koje je u suprotnosti s materijalnim pravom. U tom smislu ponovno ukazuje na pravna stajališta zauzeta u istovrsnim sudskim postupcima, prema kojima zapisnik o provedenom inspekcijskom nadzoru ima svojstvo javne isprave te kao takav predstavlja vjerodostojan dokaz o činjenicama utvrđenim tijekom nadzora. Tužitelj naglašava i da je tuženik eventualne prigovore na pravilnost i zakonitost utvrđenja iz zapisnika bio dužan isticati u odgovarajućem upravnom postupku, dok činjenica da je zapisnik potpisao bez primjedbi i protiv istoga nije koristio pravna sredstva upućuje na prihvaćanje i priznanje utvrđenih nepravilnosti. Nadalje, tužitelj ističe da su inspekcijskim nadzorom utvrđeni propusti tuženika u provedbi mjera zaštite na radu koji su bili u uzročno-posljedičnoj vezi s nastankom predmetne ozljede na radu, zbog čega smatra da odgovornost za nastanak štetnog događaja snosi isključivo poslodavac.

11.1. Odredbom čl. 136. st. 1. ZOZO propisano je da je HZZO obvezan zahtijevati naknadu prouzročene štete od osobe koja je prouzročila bolest, ozljedu ili smrt osigurane osobe.

11.2. Nadalje, odredbom čl. 139. st. 1. ZOZO je propisano da je HZZO obvezan zahtijevati naknadu štete od pravne ili fizičke osobe kada su bolest, ozljeda ili smrt osigurane osobe nastale kao posljedica neprovođenja mjera zaštite na radu ili drugih mjera propisanih radi zaštite građana.

11.3. Odredbom čl. 25. st. 1. ZZR propisano je da se ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu (čl. 25. st. 2. ZZR).

12.1. Namjera i krajnja nepažnja predstavljaju oblike krivnje različitog stupnja intenziteta. Pri tome se pod namjerom podrazumijeva takav stupanj krivnje kod kojeg štetnik postupa svjesno i voljno, dok krajnja nepažnja postoji kada štetnik ne postupa ni s onom pažnjom koju bi u istim okolnostima pokazao svaki prosječno pažljiv čovjek.

12.2. U konkretnom slučaju, iz provedenog vještačenja proizlazi da je vještak u svom nalazu i mišljenju zaključio kako je do ozljede došlo uslijed nepažnje radnika. Međutim, sama ocjena "nepažnje" ne nameće automatski zaključak o postojanju krajnje nepažnje u smislu čl. 25. st. 2. ZZR.

12.3. Naime, standard krajnje nepažnje zahtijeva viši stupanj odstupanja od dužne pažnje, koji se ne može izjednačiti sa svakom vrstom nepažljivog postupanja. Stoga se ocjena postojanja krajnje nepažnje mora temeljiti na mjerilu ponašanja koje podrazumijeva grubo zanemarivanje one razine pažnje i opreza koju bi u istim okolnostima pokazao svaki prosječno razborit i pažljiv čovjek. Pri tome valja jasno razlikovati krajnju nepažnju od profesionalne nepažnje, jer se u konkretnom slučaju ne ocjenjuje odstupanje od standarda stručnog postupanja, već o općem standardu pažnje (stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci poslovni broj: Rev 165/2021-6 od 1. veljače 2022.).

13. Prvostupanjski sud u pobijanoj odluci navodi da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz čl. 25. st. 2. ZZR za ekskulpaciju tuženika jer je osiguranik tužitelja krajnjom nepažnjom, unatoč provedenoj zaštiti na radu, prouzročio ozljedu na radu i time nastalu štetu.

14.1. Međutim, pobijana odluka ne sadrži jasne i konkretne razloge iz kojih bi proizlazilo u čemu se sastoji krajnja nepažnja osiguranika tužitelja, niti sud daje sveobuhvatnu ocjenu svih relevantnih okolnosti štetnog događaja. Sud pritom nije obrazložio zbog čega bi ponašanje radnika predstavljalo upravo najteži oblik nepažnje koji bi doveo do potpune ekskulpacije poslodavca, osobito imajući u vidu da iz sudske prakse proizlazi kako se i u takvim slučajevima, kada se utvrdi postojanje krajnje nepažnje radnika, mora ispitati postupanje poslodavca, odnosno pitanje je li poslodavac mogao utjecati na uzroke štetnog događaja te je li njegove posljedice mogao spriječiti ili umanjiti. U tom smislu, visina štete koju tužitelj može ostvariti određuje se ovisno o postojanju ekskulpacijskih razloga na strani poslodavca, odnosno doprinosu osiguranika tužitelja nastanku štete, kako to proizlazi iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci poslovni broj Rev-1016/2024-2 od 10. rujna 2024.

14.2. Iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je zaključak o krajnjoj nepažnji osiguranika tužitelja u bitnome utemeljen isključivo na nalazu i mišljenju vještaka, prema kojem je do nezgode došlo zbog nepažnje radnika, uz obrazloženje da je radnik prije početka rada bio dužan pregledati mjesto rada te o eventualno uočenim nedostacima ili opasnostima obavijestiti poslodavca odnosno njegovu ovlaštenu osobu, a kako to nije učinio, odnosno nije iznosio primjedbe na uvjete rada niti ukazivao na opasnosti za život i zdravlje, već je nastavio s radnim zadacima, vještak je zaključio da je vlastitom nepažnjom doveo do nastanka štetnog događaja.

15. Međutim, ovakav propust u postupanju radnika sam po sebi ne mora ukazivati na grubu (krajnju) nepažnju radnika.

16. Prvostupanjski sud pritom nije ocijenio sve relevantne okolnosti konkretnog događaja, uključujući organizaciju rada, način osiguranja uvjeta zaštite na radu, nadzor nad izvršavanjem radnih zadataka, eventualne propuste poslodavca te pitanje jesu li postojale dodatne mjere kojima se štetni događaj mogao spriječiti. Osim toga, sud nije naveo nijednu konkretnu činjenicu koja bi opravdavala zaključak o postojanju upravo tog, po svojoj naravi najtežeg stupnja nepažnje.

17. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je propustio potpuno i pravilno utvrditi odlučne činjenice relevantne za primjenu čl. 25. st. 2. ZZR, odnosno nije dao dostatne i uvjerljive razloge o postojanju pretpostavki za potpunu ekskulpaciju tuženika. Time je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno te je na tako nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo, i to odredba čl. 25. ZZR. Naime, sud nije pravilno razgraničio običnu nepažnju od krajnje nepažnje, niti je proveo cjelovitu i sveobuhvatnu ocjenu ponašanja svih sudionika štetnog događaja, osobito u odnosu na postupanje poslodavca i mogućnost sprječavanja ili otklanjanja uzroka nastanka štete.

18. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će ponovno raspraviti predmet te će, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, sveobuhvatno utvrditi odlučne činjenice na temelju kojih će ocijeniti postoje li u konkretnom slučaju zakonske pretpostavke za oslobođenje tuženika od odgovornosti, odnosno za primjenu čl. 25. st. 2. ZZR, vodeći računa o svim okolnostima nastanka štetnog događaja, ponašanju radnika i poslodavca, nakon čega će donijeti novu na zakonu utemeljenu odluku.

19. Slijedom navedenog, primjenom čl. 370. ZPP odlučeno je kao u t. I. izreke.

20. Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku, budući da nije poznat konačni uspjeh stranaka u sporu.

U Zagrebu 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić