Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2393/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja , u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Milene Frankić kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vlaste Mrzljak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Katarini Jukić Jakopič, odvjetnici u Puli, protiv tužene OPĆINE FAŽANA, Fažana, 43. Istarske divizije 8, OIB: 47321571460, zastupane po punomoćniku Filipu Simiću, odvjetniku u Puli, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-145/2020-44 od 6. studenog 2023. godine, dana 19. svibnja 2026.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-145/2020-44 od 6. studenog 2023. godine i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je od tuženika zahtijevao isplatu iznosa od 6.636,14 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 23. veljače 2017. pa do isplate, kao i naknadu troškova parničnog postupka (t. I. izreke). Ujedno je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 1.492,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 6. studenog 2023. pa do isplate (t. II. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj, pobijajući presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. - dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu i ukine pobijanu presudu.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 6.636,14 eura na ime naknade tržišne vrijednosti nekretnine za izvlašteno zemljište i to kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na kojoj je rješenjem Općinskog suda u Puli, poslovni broj: Z-4908/17 od 20. veljače 2017. uknjiženo pravo vlasništva s imena ĐR iz [adresa], majke tužitelja, čiji je tužitelj pravni slijednik, na tuženika, pri čemu tužitelju, a niti predniku tužitelja nije isplaćena naknada za izvlašteno zemljište.

5. Prilikom ispitivanja pobijane presude i postupka koji mu je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP a koju povredu u žalbi ističe tužitelj jer presuda nema nedostatka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, izreka je presude razumljiva i ne proturječi razlozima navedenim u obrazloženju. Nije utvrđeno ni da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Iz stanja spisa proizlazi:

- da je na temelju prijavnog lista DGU Područnog ureda za katastar Pula, [broj] od 3. veljače 2017., očitovanja nositelja prava na nerazvrstanoj cesti – [adresa] u [adresa] na kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], [broj] od 2. prosinca 2016., Odluke o nerazvrstanim cestama na području Općine [adresa], [broj] od 28. prosinca 2015. te čl. 131. Zakona o cestama na kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] izvršen upis prava vlasništva u korist tuženika,

- da iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi kako je predmetna nekretnina ranije bila upisana kao suvlasništvo majke tužitelja, čiji je tužitelj pravni slijednik temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: O-6785/17,

- da je prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina od 8. prosinca 2021. tržišna vrijednost predmetne nekretnine na dan procjene iznosila 1.200.000,00 kuna odnosno 159.267,37 eura,

- da tužitelj ističe da tužitelju, a ni predniku tužitelja nije isplaćena nikakva naknada za izvlašteno zemljište,

- da je tuženik tijekom postupka isticao da se u konkretnom slučaju ne radi o postupku izvlaštenja sukladno Zakonu o izvlaštenju, već postupanju prema odredbama Zakona o cestama te da prijašnji vlasnici od trenutka izvršene prenamijene ne mogu tražiti predaju u posjed nekretnine koja je postala prometnica već samo naknadu, s time da od dana izvršene prenamijene teče rok zastare za predmetno potraživanje.

7. Budući da je u postupku bilo sporno kada je predmetna nekretnina stekla status nerazvrstane ceste, kao i trenutak od kojeg je tužitelju počeo teći zastarni rok za potraživanje naknade zbog izvlaštenja, proveden je uviđaj na licu mjesta, mjerničko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Veting d.o.o. i građevinsko vještačenje po vještaku Sulek d.o.o.

8.1. Očevidom na licu mjesta utvrđeno je da predmetna nekretnina u naravi predstavlja makadamski, odnosno stabilizirani bijeli put – cestu, na kojoj je izvedena komunalna infrastruktura koja obuhvaća kanalizaciju, vodovod i hidrantsku mrežu, kao i kućne mjerne ormariće struje te zidne vodomjere na okolnim izgrađenim česticama sa stambenim objektima kojima se pristupa upravo preko predmetne nekretnine, sve kako to proizlazi iz zapisnika o očevidu od 15. listopada 2021. (list 124 spisa).

8.2. Provedenim mjerničkim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Veting d.o.o. [adresa] utvrđeno da je kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisana kao nerazvrstana cesta površine 1931 m2 te da u naravi predstavlja makadamsku cestu. Nadalje je utvrđeno da je predmetna čestica nastala parcelacijskim elaboratom br. [broj ZK uloška] od 15. srpnja 2003. u postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice koji se vodio kod Općinskog suda u Puli pod poslovnim brojem: R1-206/01, pri čemu je u tom postupku bila prijavljena kao poljski put površine 1.928 m2, dok je kao nerazvrstana cesta evidentirana naknadno geodetskim elaboratom br.169/2016. Vještak je izjavio da se ne može izjasniti o vremenu kada je predmetna cesta izvedena u naravi.

8.3. Provedenim graditeljskim vještačenjem po vještaku Sulek d.o.o. utvrđeno je da predmetna cesta prema uvidu u DOF 1968. nije postojala, dok je iz snimaka Google Eartha sa stanjem u ožujku 2007. vidljivo da tada već postoji u naravi. Nadalje, tržišna vrijednost kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na dan procjene dana 8. prosinca 2021. utvrđena je u iznosu od 1.200.000,00 kuna / 159.267,37 eura (list 150-176 spisa). Vještak je također, uvidom u informacijski sustav prostornog uređenja Ministarstva graditeljstva, utvrdio da su za četiri susjedne nekretnine (za kat. čest. [katastarska čestica], kat. čest. [katastarska čestica], kat. čest. [katastarska čestica] i kat. čest. [katastarska čestica]) izdane građevinske dozvole, pri čemu je kao uvjet za izdavanja dozvole nužno da postoji osiguran pristup na javnu odnosno prometnu površinu. S obzirom da su građevinske dozvole izdane 2004. godine, vještak zaključuje da je već u to vrijeme nekretnina postojala kao prometnica, odnosno da je bila u funkciji pristupne ceste.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da je sporna nekretnina, kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] kao prometnica faktično postojala već 2004., odnosno najkasnije 2007., a svakako i 2011. kada je stupio na snagu Zakon o cestama 2011. godine. Polazeći od činjenice da se u trenutku stupanja na snagu navedenog Zakona o cestama iz 2011. godine, predmetna nekretnina koristila za promet vozila i bila pristupačna većem broju korisnika, prvostupanjski sud zaključuje da je ista po samom zakonu stekla status nerazvrstane ceste. Iz toga dalje izvodi zaključak da je najkasnije od 2011. godine počeo teći petogodišnji zastarni rok iz članka 225. Zakon o obveznim odnosima za ostvarivanje prava na naknadu zbog faktičnog oduzimanja zemljišta, slijedom čega smatra da je do podnošenja tužbe 28. veljače 2020. nastupila zastara potraživanja te je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan

10.1. Odredbom čl. 131. st. 1. Zakona o cestama ("Narodne novine" br. 84/11., 18/13., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14., 110/19., 144/21., 114/22., 114/22., 4/23., 133/23., 156/25. – dalje: ZC) propisano je da ceste koje su se na dan stupanja na snagu toga Zakona koristile za promet vozila po bilo kojoj pravnoj osnovi i bile pristupačne većem broju korisnika, a koje pritom nisu bile razvrstane kao javne ceste u smislu navedenog Zakona, po samom zakonu stječu status nerazvrstanih cesta. Iz navedene odredbe proizlazi da je za stjecanje statusa nerazvrstane ceste odlučno faktično stanje korištenja nekretnine u trenutku stupanja Zakona na snagu, neovisno o dotadašnjem zemljišnoknjižnom stanju ili formalnopravnom statusu nekretnine.

10.2. Sukladno čl. 131. st. 6. ZC nerazvrstane ceste upisuju se u zemljišne knjige kao javno dobro u općoj uporabi i kao neotuđivo vlasništvo jedinice lokalne samouprave, bez obzira na postojeće zemljišnoknjižne upise.

11. U konkretnom slučaju ostalo je sporno je li pravo tužitelja na isplatu naknade zastarjelo, odnosno od kojeg je trenutka tužitelj objektivno mogao saznati za činjenice odlučne za ostvarivanje svojega prava.

12.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odlukama poslovni broj Rev-662/2024-2 od 14. svibnja 2024. i Rev- 1290/2024-2 od 25. rujna 2025., pravna osnova zahtjeva za isplatu tržišne vrijednosti zemljišta koje je vlasnicima faktično oduzeto radi izgradnje ceste, bez provođenja postupka izvlaštenja, jest stjecanje bez osnove.

12.2. Nadalje, prema pravnom shvaćanju zauzetom na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024., zahtjev za isplatu naknade za zemljište koje je oduzeto bez zakonom propisanog postupka radi izgradnje prometnice zastarijeva u općem zastarnom roku iz čl. 225. ZOO, pri čemu zastara počinje teći od trenutka kada bivši vlasnik objektivno više nije mogao s uspjehom zahtijevati povrat i predaju nekretnine u posjed.

12.3. Međutim, na navedenoj sjednici je predviđena i iznimka za situacije u kojima bivši vlasnik zbog specifičnih okolnosti konkretnog slučaja nije mogao saznati za promjenu namjene nekretnine u trenutku kada je objektivno izgubio mogućnost zahtijevati njezin povrat. U takvim okolnostima zastarni rok počinje teći tek od trenutka kada je vlasnik saznao ili objektivno mogao saznati za promjenu namjene nekretnine. Navedena iznimka formirana je zbog pravnog stajališta izraženog u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3062/2019 od 3. studenoga 2020., kojom je naglašeno da primjena instituta zastare ne smije dovesti do faktičnog onemogućavanja pristupa sudu i zaštite prava vlasništva. Stoga navedena iznimka ne derogira opće pravilo o početku tijeka zastare, već predstavlja korektiv usmjeren na zaštitu ustavnog prava na djelotvornu sudsku zaštitu u specifičnim činjeničnim okolnostima.

13.1. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj U-III/3062/2019 od 3. studenog 2020., pozivajući se na pravna shvaćanja Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) iz presuda Howald Moor i drugi protiv [adresa] (br. 52067/10 i 41072/11, 11. ožujka 2014.) te Esim protiv [adresa] (br. 59601/09, 17. rujna 2013.), istaknuo da se u svakom pojedinom slučaju mora ispitati je li s obzirom na specifične okolnosti, ograničenje prava na pristup sudu uslijed zastare u okolnostima konkretnog slučaja razmjerno (je li prema specifičnim okolnostima konkretnog slučaja oštećeniku nerazmjerno ograničeno pravo na pristup sudu), to jest je li prema specifičnim okolnostima pojedinog slučaja uspostavljena (pravedna) ravnoteža između nametnutog ograničenja i cilja koji se želi postići.

13.2. Pritom se neproporcionalnim ograničenjem smatra situacija u kojoj je oštećeniku onemogućen pristup sudu zbog toga što je njegov zahtjev za naknadu štete zastario istekom objektivnog zastarnog roka, iako je o postojanju štete i njezinom opsegu, iz opravdanih razloga, saznao tek naknadno, odnosno u trenutku kada bi trebao početi teći subjektivni zastarni rok.

14. Dakle, primjena zastarnih rokova mora biti predvidiva za stranke, s obzirom na mjerodavno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (primjerice presude ESLJP Osu protiv [adresa], broj 36534/97, presuda od 11. srpnja 2002.; jednako u predmetu P, kao i u predmetu Majski protiv [adresa] (broj 2), broj 16924/08, presuda od 19. srpnja 2011.; Artashes Antonyan protiv [adresa], zahtjev broj 24313/10, presuda od 22. listopada 2020., točka 42. i 43.).

15. Tako je ESLJP u predmetu Jurić protiv Hrvatske (broj: 51771/21) presuda od 7. svibnja 2026. (točka 52.-70.) utvrdio da je podnositeljici povrijeđeno pravo na pristup sudu jer su hrvatski sudovi njezin zahtjev za naknadu zbog oduzimanja zemljišta odbili zbog zastare. Iako su nacionalni sudovi smatrali da je zastarni rok počeo teći još 2000. godine, kada je preko zemljišta asfaltirana cesta i kada je ista postala dostupna javnosti, ESLJP je naglasio da primjena zastare mora biti predvidiva i razmjerna. Također, ESLJP je istaknuo da pravni status nerazvrstanih cesta prije stupanja na snagu Zakona o cestama 2011. nije bio jasno uređen, dok je tek Ustavni sud 2017. razjasnio njihov pravni režim. U takvim okolnostima vlasnica nekretnine nije mogla znati da je izgubila pravo vlasništvo, osobito jer nije provedeno izvlaštenje niti isplaćena naknada, zemljište je i dalje bilo upisano kao privatno vlasništvo, a cesta nije bila formalno kategorizirana kao javna. Tek odlukom Općinskog suda u Rijeci iz 2014. (upisom u zemljišne knjige) podnositeljica je mogla saznati za pravnu promjenu statusa zemljišta. Slijedom toga, ESLJP je zaključio da je način računanja zastare bio nepredvidiv te da je podnositeljici time nerazmjerno ograničeno pravo na pristup sudu.

16. Također, u predmetu N i [adresa] protiv [adresa] (broj 24638/94, presuda od 30. svibnja 2000., točka 63. - 73.) ESLJP je naglasio da svako miješanje javne vlasti u mirno uživanje vlasništva mora biti "zakonito", pri čemu zahtjev zakonitosti (između ostalog) znači da pravila domaćeg prava moraju biti dovoljno dostupna, precizna i predvidiva. ESLJP je utvrdio da je do prijenosa vlasništva na državu došlo tijekom razdoblja posjeda bez pravnog osnova (sine titulo), automatski po dovršetku javnih radova, te da takvo stanje ne zadovoljava kriterij predvidivosti. Posebno je izražena zabrinutost glede mehanizma koji omogućuje javnoj vlasti da profitira iz nezakonite situacije i time stvara faktično stanje (fait accompli) na štetu vlasnika. Iako su domaći sudovi primijenili petogodišnji zastarni rok od dovršetka radova, čime su podnositelji izgubili pravo na naknadu, ESLJP je zaključio da je takvo miješanje države u pravo vlasništva bilo arbitrarno te stoga protivno članku 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

17. Slijedom svega navedenog, razvidno je da je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.

- dalje: ZOO) propustio utvrditi odlučne činjenice relevantne za pravilnu primjenu materijalnog prava. Takav pristup doveo je do nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na početak tijeka zastarnog roka.

18. Prema tome, iako je načelno stajalište da zastarni rok počinje teći od trenutka izgradnje ceste i završetka radova, u konkretnom slučaju nije riječ o asfaltiranoj i uređenoj prometnici, već o neuređenom makadamskom putu, zbog čega se trenutak "završetka radova" ni ne može utvrditi. U takvoj situaciji odlučno je bilo utvrditi trenutak stvarne promjene namjene nekretnine, odnosno trenutak kada je tužitelj mogao saznati da je predmetna nekretnina faktično privedena javnoj prometnoj namjeni i time izgubila svoju prijašnju funkciju. Međutim, iz obrazloženja pobijane presude ne proizlazi da je sud tu odlučnu činjenicu uopće utvrdio. Naprotiv, prvostupanjski sud u točki 20. obrazloženja navodi različite godine (2004., 2007. i 2011.), čime sam potvrđuje da nije pouzdano utvrđen trenutak kada je predmetna nekretnina stekla status nerazvrstane ceste.

19. Slijedom navedenoga, prvostupanjski sud je zaključio da je predmetno potraživanje zastarjelo, a da prethodno nije na siguran i nedvojben način utvrdio kada je tužitelj objektivno mogao saznati za promjenu namjene nekretnine. Bez utvrđenja te odlučne činjenice nije moguće pravilno odrediti početak tijeka zastarnog roka niti ocijeniti je li tužitelju bilo omogućeno ostvarivanje sudske zaštite.

20. U tom smislu potrebno je ukazati i na pravno shvaćanje izraženo u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-763/2022 od 12. srpnja 2023. prema kojem, ukoliko sud sa sigurnošću ne može utvrditi trenutak faktičkog prelaska nekretnine u status javnog dobra u općoj uporabi, kao relevantan trenutak početka tijeka zastare uzet će se dan uknjižbe prava vlasništva u korist tuženika na predmetnoj nekretnini.

21. Stoga, budući da sud nije utvrdio kada je tužitelj mogao saznati za promjenu pravnog režima predmetne nekretnine, niti je ispitao je li tužitelj imao stvarnu i učinkovitu mogućnost pravodobno ostvarivati zaštitu svojega prava, pobijana odluka počiva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Takav pravni pristup nije u skladu s pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske niti praksom Europskog suda za ljudska prava, prema kojima primjena instituta zastare mora biti predvidiva, razmjerna i usklađena s pravom na pristup sudu te pravom na mirno uživanje vlasništva. Naime, institut zastare ne može se tumačiti i primjenjivati na način koji bi pojedincu faktično uskratio mogućnost ostvarivanja naknade za oduzetu imovinu prije nego što je uopće mogao saznati da je do povrede njegova prava došlo.

22. Slijedom navedenoga, ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud smatra kako je u predmetnoj presudi došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, te je ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 355. ZPP. Budući da zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrđene sve odlučne činjenice relevantne za pravilnu primjenu instituta zastare i ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, valjalo je, primjenom čl. 370. ZPP, ukinuti prvostupanjsku presudu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

23. U nastavku postupka prvostupanjski sud će potpuno i pravilno utvrditi činjenično stanje, osobito sve okolnosti odlučne za ocjenu početka tijeka zastarnog roka, uključujući trenutak kada je predmetna nekretnina faktično privedena javnoj namjeni te kada je tužitelj saznao ili je, postupajući s dužnom pažnjom, objektivno mogao saznati za promjenu njezina pravnog i stvarnog režima. Nakon toga će sud ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

24. Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku, budući da nije poznat konačni uspjeh stranaka u sporu.

U Zagrebu 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić