Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3862/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Lidija Horvat, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2171/2024-112 od 11. lipnja 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 2171/2024-112 od 11. lipnja 2025. godine, te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O trošku žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj presudi.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja nalaže se tuženici isplatiti tužitelju iznos od 3.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. svibnja 2013. godine do isplate, dok je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.954,14 eura sa zakonskim zateznim kamatama, odbijen.

2. Ujedno je tuženica dužna naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 488,75 eura, sa zakonskim zateznim kamatama od 11. lipnja 2025. godine do isplate, dok je preko tog dosuđenog iznosa odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka, te je odbijen i zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka.

3. Protiv te presude žali se tužitelj, u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev, te tuženica, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i odbijen njen zahtjev za naknadu troška, iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), te predlažu da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i traže troškova sastava žalbi.

4. Žalbe tužitelja i tuženice su osnovane.

5. Osnovani su žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti zbog neadekvatnih uvjeta u Kaznionici u Požegi u kojoj je boravio od 27. svibnja 2009. do 10. rujna 2010. godine, kao i zbog neadekvatnih uvjeta u Zatvoru u Požegi u kojem je boravio od 11. studenog 2012. do 7. veljače 2013. godine.

7. Pravilna je ocjena suda prvog stupnja glede prigovora zastare, budući da je tužitelj u Kaznionici u Požegi boravio do 10. rujna 2010. godine, a zahtjev za mirno rješenje spora postavio je tuženici 2. svibnja 2013. godine, pa sukladno odredbi čl. 230. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO) zastara za potraživanja naknade štete zbog povrede prava osobnosti za to razdoblje nije nastupila.

8. Sud prvog stupnja djelomično prihvaća tužbeni zahtjev, sukladno odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-3968/2020, od 12 rujna 2024., navodeći da je u tim razdobljima tužitelj u zatvoru boravio u neodgovarajućim uvjetima, zbog čega mu je povrijeđeno pravo osobnosti na dostojanstvo.

9. Da bi se priznao zahtjev za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti tužitelj je morao dokazati da su mu povrijeđena prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 – dalje Konvencija), te da duševne boli koje je pretrpio prelaze onaj neizbježni element trpljenja ili ponižavanja vezanog uz legitimno postupanje prema osobi lišenoj slobode.

10. S obzirom na to da Kaznionica u Požegi nije dostavila sudu prvog stupnja podatke u kakvim sobama je tužitelj bio smješten u razdoblju od 27. svibnja 2009. do 10. rujna 2010. godine, to je sud prvog stupnja utvrdio da je kroz to razdoblje tužitelj bio smješten u neadekvatnim uvjetima, jer su uvjeti u kaznionici bili vrlo loši, jer u sobi nije bilo sanitarnog čvora niti pristupa pitkoj vodi, a tuženica to ničim nije opovrgnula.

11. Isto tako sud prvog stupnja je utvrdio da i kroz vrijeme boravka tužitelja u Zatvoru u Požegi u razdoblje od 11. studenog 2012. do 7. veljače 2013. godine, tužitelj ukupno 62 dana nije bio adekvatno smješten, jer da je u sobi imao na raspolaganju manje od 3 m2, zbog čega mu je za razdoblje boravka u Kaznionici u Požegi i Zatvoru u Požegi dosudio pravičnu novčanu naknadu štete u iznosu od 3.000,00 eura.

12. Međutim, sud prvog stupnja, dosuđujući tu naknadu, nije dao razloge o tome na temelju čega je utvrdio visinu te naknade štete i po kojim kriterijima, zbog čega se presuda glede utvrđenja visine naknade štete zbog povrede prava osobnosti ne da ispitati.

13. Osim toga, dopisom Zatvora u Požegi od 16. prosinca 2024. dostavljeno je sudu prvog stupnja očitovanje o smještaju tužitelja u toj ustanovi u razdoblju od 11. studenog 2012. do 7. veljače 2013. godine, iz kojeg proizlazi da je tužitelj kroz to razdoblje boravio u sobi broj 14, veličine 12,84 m2, od čega je površina sanitarnog čvora 1,89 m2, pa ukupna veličina predmetne sobe iznosi 10,95 m2, a tužitelj je kroz cijelo to vrijeme boravka u Zatvoru u Požegi bio smješten sa dva ili tri zatvorenika , time da je samo jedan dan i to 1. veljače 2013. godine bio je smješten sa četiri zatvorenika u predmetnoj sobi.

14. Prema tome, suprotno zaključku suda prvog stupnja, tužitelj je bio smješten u sobi koja odgovara standardu navedenom u čl. 74. tada važećeg Zakona o izvršavanju kazne zatvora (Narodne novine broj 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11 – dalje ZIKZ), te čl. 3. Konvencije i bio smješten u prostoriji adekvatne površine i kroz cijelo vrijeme boravka u Zatvoru u Požegi imao na raspolaganju minimum 3 m2 osobnog prostora, koji minimum je utvrđen presudom Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Muršić protiv Hrvatske.

15. Pri tome, iz navedenog dopisa Zatvora u Požegi proizlazi da soba u kojoj je boravio tužitelj ima unutar sanitarnog čvora umivaonik sa tekućom pitkom vodom, te wc ograđen od ostalog prostora zidom od 1,80 m i paravanom umjesto vrata , a sobe imaju centralno grijanje i prozore koji se po potrebi otvaraju te je dostupno dnevno svjetlo, a zidovi soba se jednom godišnje liče. Tužitelj je imao mogućnost tuširanja dva puta tjedno, a po potrebi i više puta tjedno, te mogućnost šetnje dva sata dnevno, a mogao se baviti određenim sportskim aktivnostima. Tužitelju je omogućen rad jer je bio radno sposoban, sukladno mogućnostima Zatvora, ali je on to odbio. Kroz cijelo vrijeme boravka tužitelj nije podnosio nikakve pritužbe upravitelju Zatvora niti sucu izvršenja koji je kroz to vrijeme dolazio deset puta u posjet Zatvoru.

16. Iz navedenog ne proizlazi da bi uvjeti u Zatvoru u Požegi bili takvi da bi bili ponižavajući za tužitelja i da bi njegovo trpljenje nadišlo onu težinu koja po prirodi stvari postoji u svim slučajevima lišenja slobode.

17. Stoga nije jasno na temelju čega je sud prvog stupnja utvrdio da su uvjeti u Zatvoru u Požegi bili neodgovarajući, te je i za razdoblje boravka tužitelja u tom zatvoru dosudio tužitelju pravičnu novčanu naknadu štete zbog povrede prava osobnosti, s obzirom na to da je takva odluka u suprotnosti sa priloženim dokazima koje sud prvog stupnja nije adekvatno ocjenjivao.

18. Isto tako ni glede odluke o trošku sud prvog stupnja nije dao valjane razloge na koji način je utvrdio omjer uspjeha stranaka u parnici, s obzirom na to da je dosudio trošak parničnog postupka samo tužitelju, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP, pa nije jasno je li prilikom dosuđenja troška postupao na način koji je izričito naveden u predmetnoj odredbi, zbog čega se ni u tom dijelu presuda suda prvog stupnja ne da ispitati.

19. Pri tome valja napomenuti da je Europski sud za ljudska prava u predmetu Klauz protiv Hrvatske glede odluke o troškovima naveo da je prihvatio argument Vlade Republike Hrvatske da određivanje naknade troškova postupka sukladno visini postavljenog tužbenog zahtjeva i razmjerno uspjehu stranke u sporu, može služiti legitimnim ciljevima pravilnog djelovanja pravosudnog sustava, te zaštiti prava drugih, jer sprječava tužitelje da pokreću neutemeljene parnice, a pravilo o naknadi parničnih troškova razmjeno uspjehu u sporu može se primjenjivati i u postupcima u kojima je jedna od stranaka država, jer država nema neograničene resurse i mora uživati zaštitu od neosnovanog parničenja.

20. Stoga je slijedom navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP ukinuti presudu suda prvog stupnja i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

21. U ponovnom postupku sud prvog stupnja će ispraviti nedostatke na koje je ovim rješenjem ukazano, te pravilno utvrditi visinu naknade štete za vrijeme boravka tužitelja u Kaznionici u Požegi u razdoblju od 27. svibnja 2009. do 10. rujna 2010. godine, te točno određeno navesti kriterije i parametre na temelju kojih je dosudio visinu te naknade štete, a isto tako pravilno ocijeniti dopis Zatvora u Požegi, kako bi mogao pravilno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, kao i o zahtjevu za naknadu troška parničnog postupka.

22. Odluka o trošku žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb