Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-315/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Leani Modrušan, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po Odvjetničkom društvu Poldan i partneri iz Rijeke, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-600/2025-53 od 27. listopada 2025., dana 19. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-600/2025-53 od 27. listopada 2025. u stavku VII. i IX. izreke.
II. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-600/2025-53 od 27. listopada 2025. u stavku I., II. i III. izreke.
III. Preinačava se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P- 600/2025-53 od 27. listopada 2025. u IV., V., VI. i VIII. izreke i sudi:
Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:
„ IV Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnova preplaćenog tečaja CHF valute isplati iznos od 10.661,31 EUR zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja teče ali samo na niže navedene pojedinačne iznose kako slijedi:
na iznos od 105,68 EUR od 9.05.2011. do isplate
na iznos od 143,87 EUR od 7.06.2011. do isplate
na iznos od 153,73 EUR od 6.07.2011. do isplate
na iznos od 185,96 EUR od 18.08.2011. do isplate,
na iznos od 169,39 EUR od 7.09.2011. do isplate,
na iznos od 151,25 EUR od 11.10.2011. do isplate,
na iznos od 149,29 EUR od 7.11.2011. do isplate,
na iznos od 147,90 EUR od 5.12.2011. do isplate,
na iznos od 156,53 EUR od 9.01.2012. do isplate,
na iznos od 156,09 EUR od 6.02.2012. do isplate,
na iznos od 164,05 EUR od 6.03.2012. do isplate,
na iznos od 159,52 EUR od 7.04.2012. do isplate,
na iznos od 163,34 EUR od 7.05.2012. do isplate,
na iznos od 165,73 EUR od 8.06.2012. do isplate,
na iznos od 161,68 EUR od 9.07.2012. do isplate,
na iznos od 162,73 EUR od 7.08.2012. do isplate,
na iznos od 159,68 EUR od 3.09.2012. do isplate,
na iznos od 153,10 EUR od 2.10.2012. do isplate,
na iznos od 160,08 EUR od 5.11.2012. do isplate,
na iznos od 163,43 EUR od 4.12.2012. do isplate,
na iznos od 161,07 EUR od 7.01.2013. do isplate,
na iznos od 159,07 EUR od 4.02.2013. do isplate,
na iznos od 159,06 EUR od 5.03.2013. do isplate,
na iznos od 160,02 EUR od 03.04.2013. do isplate,
na iznos od 155,61 EUR od 03.05.2013. do isplate,
na iznos od 141,93 EUR od 4.06.2013. do isplate,
na iznos od 141,57 EUR od 5.07.2013. do isplate,
na iznos od 144,91 EUR od 7.08.2013. do isplate,
na iznos od 150,28 EUR od 5.09.2013. do isplate,
na iznos od 157,72 EUR od 02.10.2013. do isplate,
na iznos od 153,86 EUR od 6.11.2013. do isplate,
na iznos od 156,57 EUR od 7.12.2013. do isplate,
na iznos od 159,64 EUR od 2.01.2014. do isplate,
na iznos od 200,56 EUR od 3.02.2014. do isplate,
na iznos od 204,67 EUR od 6.03.2014. do isplate,
na iznos od 203,02 EUR od 5.04.2014. do isplate,
na iznos od 197,99 EUR od 3.05.2014. do isplate,
na iznos od 196,23 EUR od 9.06.2014. do isplate,
na iznos od 196,68 EUR od 4.07.2014. do isplate,
na iznos od 201,87 EUR od 02.08.2014. do isplate,
na iznos od 206,20 EUR od 01.09.2014. do isplate,
na iznos od 205,01 EUR od 03.10.2014. do isplate,
na iznos od 208,71 EUR od 5.11.2014. do isplate,
na iznos od 211,14 EUR od 1.12.2014. do isplate,
na iznos od 209,30 EUR od 7.01.2015. do isplate,
na iznos od 211,19 EUR od 3.02.2015. do isplate,
na iznos od 210,94 EUR od 3.03.2015. do isplate,
na iznos od 210,68 EUR od 7.04.2015. do isplate,
na iznos od 210,42 EUR od 4.05.2015. do isplate,
na iznos od 210,16 EUR od 02.06.2015. do isplate,
na iznos od 209,89 EUR od 03.07.2015. do isplate,
na iznos od 209,62 EUR od 03.08.2015. do isplate,
na iznos od 209,34 EUR od 1.09.2015. do isplate,
do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.
V Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnova preplaćene kamate isplati iznos od 1.865,82 EUR zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom iz članka 29 st. 2 ZOO-a koja na navedeni iznos teče počev od 27.10.2025.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.
VI Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.103,34 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015.god. pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.“
Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 5.398,17 eura sa zateznim kamatama od 27. listopada 2025.
Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.
V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:
"I Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.13. Ugovora o [broj kredita] kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 21.03.2007.god. a koja glasi:
« U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora. »
II Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u odredbi čl.2., čl.8. i čl.9. Ugovora o [broj kredita] kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 21.03.2007.god., a koje glase: čl.2. «… u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. »
čl.8. « ... u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora...»
čl.9. « ... sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora...»
pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
III Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o [broj kredita] kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 21.03.2007.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi:
« … tečaju Kreditora na dan korištenja. »,
u odredbi čl.7. koje glase:
« ... po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća... » « Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa banke.»
u odredbi čl.8. koja glasi:
« … obračunato po srednjem tečaju Kreditora na dan dospijeća tražbine ... » te u odredbi čl.9. koja glasi:
« … primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije ... »
pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
IV Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnova preplaćenog tečaja CHF valute isplati iznos od 10.661,31 EUR zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja teče ali samo na niže navedene pojedinačne iznose kako slijedi:
na iznos od 105,68 EUR od 9.05.2011. do isplate
na iznos od 143,87 EUR od 7.06.2011. do isplate
na iznos od 153,73 EUR od 6.07.2011. do isplate
na iznos od 185,96 EUR od 18.08.2011. do isplate,
na iznos od 169,39 EUR od 7.09.2011. do isplate,
na iznos od 151,25 EUR od 11.10.2011. do isplate,
na iznos od 149,29 EUR od 7.11.2011. do isplate,
na iznos od 147,90 EUR od 5.12.2011. do isplate,
na iznos od 156,53 EUR od 9.01.2012. do isplate,
na iznos od 156,09 EUR od 6.02.2012. do isplate,
na iznos od 164,05 EUR od 6.03.2012. do isplate,
na iznos od 159,52 EUR od 7.04.2012. do isplate,
na iznos od 163,34 EUR od 7.05.2012. do isplate,
na iznos od 165,73 EUR od 8.06.2012. do isplate,
na iznos od 161,68 EUR od 9.07.2012. do isplate,
na iznos od 162,73 EUR od 7.08.2012. do isplate,
na iznos od 159,68 EUR od 3.09.2012. do isplate,
na iznos od 153,10 EUR od 2.10.2012. do isplate,
na iznos od 160,08 EUR od 5.11.2012. do isplate,
na iznos od 163,43 EUR od 4.12.2012. do isplate,
na iznos od 161,07 EUR od 7.01.2013. do isplate,
na iznos od 159,07 EUR od 4.02.2013. do isplate,
na iznos od 159,06 EUR od 5.03.2013. do isplate,
na iznos od 160,02 EUR od 03.04.2013. do isplate,
na iznos od 155,61 EUR od 03.05.2013. do isplate,
na iznos od 141,93 EUR od 4.06.2013. do isplate,
na iznos od 141,57 EUR od 5.07.2013. do isplate,
na iznos od 144,91 EUR od 7.08.2013. do isplate,
na iznos od 150,28 EUR od 5.09.2013. do isplate,
na iznos od 157,72 EUR od 02.10.2013. do isplate,
na iznos od 153,86 EUR od 6.11.2013. do isplate,
na iznos od 156,57 EUR od 7.12.2013. do isplate,
na iznos od 159,64 EUR od 2.01.2014. do isplate,
na iznos od 200,56 EUR od 3.02.2014. do isplate,
na iznos od 204,67 EUR od 6.03.2014. do isplate,
na iznos od 203,02 EUR od 5.04.2014. do isplate,
na iznos od 197,99 EUR od 3.05.2014. do isplate,
na iznos od 196,23 EUR od 9.06.2014. do isplate,
na iznos od 196,68 EUR od 4.07.2014. do isplate,
na iznos od 201,87 EUR od 02.08.2014. do isplate,
na iznos od 206,20 EUR od 01.09.2014. do isplate,
na iznos od 205,01 EUR od 03.10.2014. do isplate,
na iznos od 208,71 EUR od 5.11.2014. do isplate,
na iznos od 211,14 EUR od 1.12.2014. do isplate,
na iznos od 209,30 EUR od 7.01.2015. do isplate,
na iznos od 211,19 EUR od 3.02.2015. do isplate,
na iznos od 210,94 EUR od 3.03.2015. do isplate,
na iznos od 210,68 EUR od 7.04.2015. do isplate,
na iznos od 210,42 EUR od 4.05.2015. do isplate,
na iznos od 210,16 EUR od 02.06.2015. do isplate,
na iznos od 209,89 EUR od 03.07.2015. do isplate,
na iznos od 209,62 EUR od 03.08.2015. do isplate,
na iznos od 209,34 EUR od 1.09.2015. do isplate,
do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana
V Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnova preplaćene kamate isplati iznos od 1.865,82 EUR zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom iz članka 29 st. 2 ZOO - a koja na navedeni iznos teče počev od 27.10.2025.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana
VI Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.103,34 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015.god. pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.
VII Odbija se tužitelj prema tuženoj sa dijelom tužbenog zahtjeva preko priznatog tužbenog zahtjeva u stavcima IV i V izreke ove presude, kao i u dijelu tužbenog u kojem je tužitelj tražio utvrđenje da se utvrdi ništetnim /nepostojećim dodatak ugovoru u kreditu broj [broj kredita] od 8.2.2016.godine, kao neosnovan.
VIII Nalaže se tuženoj da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 5.398,17 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče počev od 27.10.2025.godine pa do isplate po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO -a koja na taj iznos teče od pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.
IX Odbijaju se, tužitelj prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka VIII izreke ove presude sa kamatom na isti, te tužena prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani."
2. Rješenjem prvostupanjskog suda odučeno je:
„Dopuštena je objektivna preinaka tužbenog zahtjeva sukladno podnesku tužitelja od 31. srpnja 2015. listovi 301 do 306 prvostupanjskog spisa“.
3. Protiv dijela presude, u stavku VII. i IX. izreke žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj:
53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/22 i 155/2023 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda ukine ili preinači te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tužitelja nije osnovana.
5. Protiv dijela presude, u stavku II., III., IV., V., VI. i VIII. izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.
6. Odgovor na žalbu nije podnesen.
7. Žalba tuženika je djelomično osnovana.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 21. ožujka 2007. u dijelu koji se odnosi na ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope i otplate kredita uz korištenje valutne klauzule uz CHF te mjesne nadležnosti kao i zahtjev za isplatom iznosa na ime više preplaćenog s osnove valutne klauzule u iznosu od 10.661,31 eur i preplaćene kamate u iznosu od 1865,82 eura te sa osnova uvećane glavnice u konverziji u iznosu od 4.103,34 eura time da je sklopljen Dodatak ugovoru 8. veljače 2016.
9. U žalbenom postupku sporno je, da li su predmetne odredbe ništetne i da li tužitelj ima pravni interes na tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim navedenih odredbi kao i isplatu obzirom na sklopljeni Dodatak ugovoru o kreditu od 8. veljače 2016.
10. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
11. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.
12. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.
13. Na žalbene navode tužitelja točno je da je ročište za objavu presude bilo zakazano za dan 14. studenog 2025. ( list 408 spisa) i da je preloženo za 27. listopada 2025. ( list 413 spisa), a za koje ročište dostava poziva kako tužitelju tako i tuženiku nije bila iskazana obzirom da je rješenje o novom ročištu za objavu i donijeto 27. listopada 2025., međutim navedeno je bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.
14. Ovdje valja ukazati da je tužitelju presuda uručena 12. studenog 2025. i da je na istu pravovremenu uložio žalbu.
15. Međutim, žalbeni pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatom sa osnova ništetnosti predmetnih odredbi su osnovani.
16. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio;
- da je tužitelji sa tuženikom 21. ožujka 2007. sklopio Ugovor o
kojim ugovorom je ugovorena kamatna stopa od 4,95 % godišnje, određena kao promjenjiva te da je ostavljeno u cijelosti tuženiku da kamatnu stopu mijenja svojim jednostranim odlukama na koje tužitelj nije mogao utjecati, a promjenjiva kamatna stopa vezana je uz određenu valutnu klauzulu; da tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate; nije mogao provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija, budući da je sama promjena ugovorne kamate učinjena ovisnom isključivo o odluci tuženika, te je na taj način uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ;
- da su tužitelj i tuženik zaključili i Dodatak ugovora o kreditu od 8. veljače 2016. kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;
- da su u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.;
- da je izveden dokaz saslušanjem tužitelja;
- da se o predmetnim odredbama nije pregovaralo;
- da tuženik nije dokazao da se o spornim odredbama u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pregovaralo;
- da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te mjesnoj nadležnosti nepoštena te samim time i ništetna;
- da tužitelj sklapanjem ugovora o konverziji nije u cijelosti ostvario povrat onoga što joj je bilo nezakonito naplaćeno i da nije ostvario zaštitu koju joj pruža Direktiva 93/14 EU koja je implemenitrana u naš pravni sustav;
-da je radi utvrđenja visine zahtjeva izveden dokaz financijsko knjigovodstvenog vještačenja po vještaku Eriki Calagaz Poropat te dopuna nalaza;
- da je nalaz izrađen u skladu sa pravilima struke i zadatku suda;
- da je sukladno nalazu i mišljenju osnovan zahtjev na ime više preplaćenog s osnove valutne klauzule u iznosu od 10.661,31 eur i preplaćene kamate u iznosu od 1865,82 eura te sa osnova uvećane glavnice u konverziji u iznosu od 4.103,34 eura sa kamatama;
- da je prigovor zastare neosnovan;
- da tužena nije istaknula prigovor radi prijeboja;
17. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te mjesna nadležnost i da tužitelj konverzijom osnovnog kredita nije ostvario u cijelosti ono što mu je nezakonito naplaćeno te na temelju čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018-dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 1115. i čl. 29. st. 2. ZOO-a odlučio na navedeni način.
18. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan u dijelu u kojem je utvrdio da su predmetne odredbe ništetne, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju, dok u preostalom dijelu koji se odnosi na isplatu nije pravilan kako će to nastavno biti obrazloženo.
19. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika u navedenom dijelu su bez pravnog uporišta.
20. U odnosu na žalbene navode prvenstveno valja reći da su stranke dana 8. veljače 2016. sklopile Dodatak uz ugovor o kreditu temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.
21. Jednako tako, prvostupanjskom odlukom kojom je utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu od 21. ožujka 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika koje se odnose na promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke i na valutnu klauzulu u valuti švicarskog franka odraz su pravilne primjene mjerodavnog materijalnog prava iz čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03 i 46/07, dalje: ZZP/03).
22. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa utvrdio ništetnost odredbi kojima je ugovoren jednostran način promjene kamatne stope sukladno odluci kreditora i valutne klauzule, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502. c ZPP.
23. Na žalbene navode potrebno je reći da subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima, posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.
24. Međutim, u odnosu na žalbene navode potrebno je reći da je izveden dokaz saslušanjem tužitelja ( list 406 spisa) kojim je utvrđeno da se o predmetnim odredbama nije pregovaralo kako to i navodi prvostupanjski sud.
25. Ovdje valja reći, da je tuženik tijekom postupka predložio saslušanje djelatnika banke time da je na ročištu 13. listopada 2025. naveo da nema dokaznim prijedloga i da je suglasan sa zaključenjem glavne rasprave i da se sudi na temelju postojećih dokaza.
26. Stoga, tuženik nije dokazao da su u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) pregovaralo i da su tužitelju na drugi način dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao.
27. Naime, imajući u vidu sve navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, kada tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao, da li je pregovarao sa tužiteljom kao i na okolnost jesu li uopće bilo kakve obavijesti dane prije sklapanja ugovora, time da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da se o osporenim odredbama nije pregovaralo, kao i da je o odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzula već u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su nerazumljive, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, i da su uzrokovale znatno neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, to su suprotne tvrdnje tuženika neutemeljene.
28. U konačnici, tuženik je bio stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama.
29. Obzirom na sve naprijed navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetnim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da su ništave, a niti su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredi te je suprotno tvrdnji tuženika u odnosu na vezanosti suda za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe prvostupanjski sud za svoje uvjerenje dao jasne i val jane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
30. Stoga, nisu odlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka o ništetnosti predmetnih odredbi.
31. Između ostalog, na žalbene navode valja reći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužitelja vezano za sklapanje ugovora, a koji bi bili izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.
32. Jednako tako, slijedom pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužiteljica prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu od 8. veljače 2016. nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti.
33. Kao što je navedeno, u predmetnom Ugovoru o kreditu od 21. ožujka 2007. ugovorena je jednostrana promjenjivost kamatne stope bez posebnog zaključivanja dodatka ugovoru i valutna klauzula u valuti CHF, tako da ne stoje žalbene tvrdnje o tome kako u ovom postupku ne bi bila primjenjiva utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502. c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.
34. Nadalje, nema dvojbe da su sporne odredbe predmetnog ugovora kako je to navedeno u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive, dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03
35. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je u navedenom dijelu pravilno primjeno materijalno pravo iz čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03, pa su suprotni žalbeni navodi neosnovani.
36. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na pobijani dio prvostupanjske odluke kojima je naložena isplata s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, preplaćene kamate te uvećanje glavnice u konverziji valja reći kako između stranaka sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu od 8. veljače 2016. obveza isplate razlike po osnovi ništetnih odredbi ne potpada pod direktni učinak navedene presude P -1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
37. Nadalje, iako su stranke suglasnošću volja zaključile Dodatak uz ugovor o kreditu od 8. veljače 2016. u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljev položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, prvostupanjski je sud vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika i dosudio tužitelju traženu razliku preplaćenog iznosa.
38. Odredbama čl. 19. a do čl. 19. e ("Narodne novine", broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje u tekstu: ZPK) je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize, a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima.
39. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).
40. Stoga, zbog odredbi čl. 19. a-19. e. ZPK koje su zaključenjem Dodatka uz ugovor od 8. prosinca 2016. sukladno odredbi čl. 19. a. tog zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.
41. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO).
42. Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76. -79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045. -čl. 1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.
43. Jednako tako, za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Dodatka uz ugovor od 8. veljače 2016. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19. c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restituc ijski učinak Dodatka uz ugovor o kreditu od 8. veljače 2016. za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj u anuitetima otplatio, a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19. c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju tužiteljeve obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu.
44. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19. c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje i te uplate.
45. Slijedom navedenog Dodatka uz ugovor od 8. veljače 2016. zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelji i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 8. veljače 2016. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope.
46. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužitelj platio na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njezinom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Dodatkom uz ugovor o kreditu, radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Dodatku uz ugovor o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 21.ožujka 2007. jer te razlike nema ni da bi bio u obvezi plaćanja zateznih kamata s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Dodatka uz govor od 8. veljače 2016.
47. Stoga, pretpostavke za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.
48. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i primijenjenih kamatnih stopa te između početnog tečaja i primijenjenih tečaja CHF jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja njegove obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Dodatka 8. veljače 2016. čime je obveza tuženika kao kreditora na povrat tih iznosa prestala.
49. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak uz ugovor o kreditu od 8. veljače 2016. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.
50. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Dodatak uz ugovor o kreditu od 8. veljače 2016. otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati.
51. Ovdje kod konverzije kredita to nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz CHF.
52. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu PM protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C-118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.
53. U odnosu na zaključenje Dodatka uz ugovor o kreditu od 8. veljače 2016. s prihvatom tuženikovog izračuna, valja ukazati na zakonske odredbe o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. U okviru ocjene eventualne ništetnosti odredaba Dodatka uz ugovor o kreditu od 8. veljače 2016. koju je moguće izvršiti samo u okviru činjenične osnove spora, valja ponoviti da će se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatrati nepoštenom ako one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22).
54. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi koje su im s obzirom na njihovu profesionalnu djelatnost morale biti poznate a odnose se na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava "fluktuirajućih tečajeva" a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja CHF u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone dok su kamatne stope mijenjali jednostrano i netransparentno do mjere da je ta odredba neodrediva i predstavlja nekorektno iznenađenje ("unfair surprise") za potrošača, u predmetnom se Dodatku uz ugovor o kreditu od 8. veljače 2016. takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja ne nalaze niti to tužitelj tvrdi.
55. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.
56. Stoga je, sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodataka ugovora o kreditu.
57. U okolnostima predmetnog slučaja, a polazeći od suglasno ugovorene konverzije iz Dodatka od 8. veljače 2016. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO, a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja s obzirom na to da je njegovim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak od 8. veljače 2016. sa suglasno definiranim međusobnim pravima i obvezama u osnovi i u njihovoj visini.
58. Budući da su suglasnošću volja stranaka iz Dodatka od 8. veljače 2016. suglasno i bez prigovora provedeni postupci izračuna konverzije kredita koji su iznosi iskorišteni sukladno odredbi čl. 19. c st. 1. ZPK, nema pretpostavki za primjenu čl. 29. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. ZOO niti su ostvarene pretpostavke u vidu činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje iz čl. 342. i čl. 346. u vezi čl. 1085. ZOO.
59. Obzirom na sve navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu iz navedenih razloga neosnovani su žalbeni navodi tužitelja u dijelu u kojem osporava odluku u dijelu u kojem nije prihvaćen preostali tužbeni zahtjev tužitelja .
60. Stoga, obzirom na sve navedeno valjao je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu, a žalbu tuženika djelom odbiti, a dijelom prihvati te pobijanu odluku preinačiti.
61. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. i 2. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženice (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda U i P od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, pa tužitelje nije mogao biti svjestan da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.
62. Iako je tuženik sa žalbom dijelom uspio, tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe sukladno razlozima navedenim glede odluke o trošku parničnog postupka.
63. Stoga, obzirom na sve navedeno valjao je žalbu tužitelja odbiti a žalbu tuženika dijelom prihvatiti a dijelom odbiti te na temelju čl. 368. st. 1. ZPP -a i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao u stavku I., II. i III. izreke, a na temelju čl. 166. st. 2. i 3. ZPP-a kao u stavku III. i IV. izreke ove drugostupanjske odluke.
U Zagrebu, 19. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća:
Gabriela Topić Kordej
