Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-79/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, Jasmine Crnić, članice vijeća i suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui, iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, poslovni broj P-900/2022-17 od 14. studenoga 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, poslovni broj P-900/2022-17 od 14. studenoga 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II., te točki III. u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.701,54 eura.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, poslovni broj P-900/2022-17 od 14. studenoga 2025. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak preko iznosa od 1.701,54 eura do iznosa od 1.728,08 eura (za iznos od 26,54 eura) na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška za iznos od 26,54 eura.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđen je ništetnom dio odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu broj 528-50-3312668, od 6. ožujka 2006. kojom je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarskog franka (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od ukupno 1.570,07 eura sa kamatama na pojedine mjesečne iznose (točka II. izreke), kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 1.728,08 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv te presude žalbu je izjavio tuženik, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), s prijedlogom da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 6. ožujka 2006. i to u dijelu ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te zahtjev za isplatu iznosa od 1.570,07 eura na ime razlike tečaja valute CHF u odnosu na dan zaključenja ugovora o kreditu i isplaćenih iznosa, sve s pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos kako je to navedeno u izreci pobijane presude.

6. Prvostupanjski sud je u postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da su stranke 6. ožujka 2006. sklopile Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.495,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, te je ugovorena otplatna u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća,

- da je predmetni kredit odobren za kupnju vozila,

- da razlika u otplati kredita koja se odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita iznosi 1.570,07 eura,

- da tužitelj nije o odredbama ugovora mogao pregovarati niti su mu pružena ikakva pojašnjenja o rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u valuti CHF.

7. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivajući se na pravna shvaćanja izražena u odluci Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odredbu čl. 502.c. ZPP i ocjenjujući da tuženik nije dokazao da je tužitelj bio informiran o rizicima ugovaranja uz valutnu klauzulu u CHF, odnosno da je tužitelj dobio neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, ocijenio pozivom na odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) i čl. 1111. te 1115. ZOO, tužbeni zahtjev osnovanim. Ujedno je odbijen i tuženikov prigovor zastare.

7.1. O troškovima postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP.

8. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

9. Ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Neosnovano tuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

11. Imajući u vidu predmet spora valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 , dalje: ZZP/03), koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ista materija jednako je bila regulirana u čl. 96. i čl. 99. ZZP/07, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

12. U odnosu na žalbene navode tužen ika valja reći da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž - 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženik u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

13. Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

14. Naime, odredba čl. 502.c ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP. Stoga je sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, na temelju odredbe čl. 502.c ZPP, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

15. Pri tome valja dodati da tuženik, na kojemu je teret dokazivanja, na okolnost obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nije niti predlagao saslušanje svjedoka – bankara koji je osobno sudjelovao u postupku obrade i sklapanja ugovora o kreditu sa tužiteljem, dok solemnizacija po javnom bilježniku koji nije ni bio ovlašten pregovarati o pojedinim odredbama tog ugovora ne dokazuje da bi se o pojedinim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo. Naprotiv, tužitelj je u iskazu danom u ovom postupku iskazao da nije dobio nikakva obavještenja o rizicima, te da mu odredbe nisu bile jasne s obzirom da je laik, pa su žalbeni navodi u tom dijelu u kojem tuženik ističe žalbeni razlog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, neosnovani. U skladu sa načelom stranačke istine sud utvrđuje odlučne činjenice primjenom dokaza koje mu stranke ponude, te je ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti dokaznu snagu predloženih dokaza, sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP, a tuženik tijekom postupka nije ni predlagao dokaze na odlučne okolnosti obaviještenosti tužitelja.

16. Kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu valutna klauzula sadržajno izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u tom dijelu suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa i da su kao takve protivne odredbama ZZP koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i odredbama ZOO, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženika, u tom dijelu – ništetne.

17. U odnosu na prigovor da tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja valja reći da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika) nepoštene, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) pa prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

18. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, to je tuženik nepošten stjecatelj te u smislu odredbi čl. 1111. ZOO i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pa do isplate.

18.1. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

19. Odluka o troškovima postupka sadržana u točki III. izreke prvostupanjske presude kojom je naloženo tuženiku naknaditi parnične troškove tužitelju, je pravilna i zakonita, u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju 1.701,54 eura, jer je u tom dijelu prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučio pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP.

20. Međutim, osnovano tuženik osporava odluku o trošku u dijelu koji se odnosi na naknadu troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura jer da je tužitelj oslobođen od plaćanja pristojbi u smislu odredbe čl. 11. Zakona o sudskim pristojbama. Naime, odredbom čl. 6. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23, dalje: ZIDZSP/23), izmijenjena odredba čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23) tako, da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

21. Budući da je ZIDZSP/23 stupio na snagu 20. svibnja 2023. tužitelj je u ovom predmetu oslobođen plaćanja pristojbi na presudu koja je donijeta 14. studenoga 2025., ali je neosnovan žalbeni prigovor da je oslobođen i plaćanja sudske pristojbe na tužbu od 5. prosinca 2022.

22. Slijedom svega navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti kao djelomično neosnovanu žalbu tužen ika i odlučiti kao u izreci pod točkom I., a na temelju odredbe čl. 373. st. 3. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci pod točkom II.

23. Tuženiku nije priznat trošak za sastavljanje žalbe jer nije usp io u glavnoj stvari, dok mu u odnosu na djelomični uspjeh u pogledu troškova postupka nisu nastali posebni troškovi (točka III. izreke).

U Šibeniku, 19. svibnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić