Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-380/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, Dubravke Ćurko Ventrić, članice vijeća i suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Toniju Vukičeviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu posl.br. P-2887/2021-30 od 7. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj P- 2887/2021-30 od 7. travnja 2025.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži od tuženice isplatiti mu ukupno 19.466,97 Eur sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa, kako je to precizirano pod točkom I.1. izreke presude, kao i zahtjev da mu tuženica naknadi troškove parničnog postupka (toč.I.2.); te je tužitelju naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.500,00 Eur.

2. Tužitelj žalbom pobija presudu iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP). Predlaže preinačiti ju, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno, ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom imovinske štete tijekom razdoblja od travnja 2018. do ožujka 2021., koju kako navodi, trpi, kao vlasnik stana u [adresa], na II katu, južni dio, površine 58 m2, sastojećeg od 2 sobe, kuhinje, WC s kupaonicom i hodnika, koji je stan u režimu zaštićenog najma, koja se šteta predstavlja razliku između tržišne najamnine i zaštićene koja iznosi 156,25 Kn.

6. U postupku je bila sporna aktivna legitimacija tužitelja vezano za valjanost ugovora o darovanju kojim je stan stekao, identifikacija stana te visina tužbenog zahtjeva, kao i je li utužena tražbina zastarjela.

7. Iz prvostupanjske presude i stanja spisa predmeta proizlazi:

- da je tužitelj upisan vlasnikom suvlasničkog udjela s neodređenim omjerom, u zgradi u [adresa], izgrađenoj na č. zgr. [katastarska čestica], etažno vlasništvo (E-3), peterosobni stan sa sporednim prostorijama na II katu zgrade, istočna strana;

- da je ugovorom o darovanju od **.**.1976. CG (baka tužitelja) darovala AG (ocu tužitelja) peterosobni stan sa sporednim prostorijama na

----- (nije vidljivo) katu zgrade, istočna strana;

- da je ugovorom od **.**.1976. AG darovao tužitelju peterosobni stan sa sporednim prostorijama na II katu zgrade, istočna strana ;

- da su ti ugovori provedeni u zemljišnoj knjizi rješenjem prvostupanjskog suda broj Z-384/77, te je tužitelj upisan vlasnikom peterosobnog stana na II katu, istočna strana;

- da ugovori nisu sklopljeni u obliku sudskog zapisnika i da prilikom darovanja nije došlo do prave predaje nekretnine tužitelju;

- da je tužitelj kao najmodavac s ŽG, sklopio 12. rujna 1997. ugovor o najmu stana u [adresa], II kat lijevo, južni dio, sastojeći od četiri prostorije (2 sobe, kuhinja, WC s kupaonicom i hodnika) uz cijenu od 65,00 Kn, a da najamnina prema izračunu Grada Splita od 13. travnja 2021. iznosi 156,25 Kn , te da stan osim nje može koristiti i sin DG rođen 1994.;

- da je prije ŽG, zaštićeni najmoprimac na predmetnom stanu bio njen otac SG;

- da je uviđajem utvrđeno kako se na II katu zgrade, nalaze glavna ulazna vrata na kojima s lijeve strane stoji natpis ''312 arhitektonska radionica'' a s desne ''SG', da se prolaskom kroz vrata ulazi u manji hodnik u kojem se nalaze dvoja vrata za ulaz u dva stana, sjeverni, koji prema navodima tužitelja u mjesečnom tržišnom najmu i južni koji kao zaštićeni najmoprimac koristi ŽG.

8. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbe paragrafa 943. Općeg građanskog zakonika, utvrdivši kako ugovori o darovanju između CG, kao darovateljice i tužiteljeva oca AG, kao daroprimatelja, te AG kao darovatelja, a tužitelja kao daroprimatelja, predmetom kojih je ranije navedeni peterosobni stan, koji je u naravi podijeljen na dvije uporabne cjeline, dva stana, od kojih je južni u režimu zaštićenog najma, nisu sastavljeni u obliku sudskog zapisnika, a izostala je prava predaja stana, budući je stan bio u posjedu zaštićenog najmoprimca, radi čega se radi o ništetnim ugovorima.

9. Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nalazi da sud prvog stupnja nije počinio koju od bitnih povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje sukladno odredbama čl. 365. st. 2. istog Zakona pazi po službenoj dužnosti, a ni da je počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP budući presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni dokazima u spisu.

10. U tom smislu neosnovani su i žalbeni navodi kako je tužitelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14 i 69/17 - dalje: Ustav RH), jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno ispitao i utvrdio relevantne činjenice, te za svoje zaključke i utvrđenja dao jasne i nedvojbene razloge.

11. Naime, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je stan u vezi kojeg se vodi spor, a koji je u režimu zaštićenog najma, dio peterosobnog stana koji je u zemljišnoj knjizi upisan vlasništvom tužitelja i to temeljem ugovora o darovanju između AG kao darovatelja i tužitelja kao daroprimatelja. Iako osnovano žalitelj navodi kako se ugovori koji se navode u presudi odnose na dva različita stana (onaj između Č. i C odnosi se na stan na III katu, što je vidljivo iz rješenja o uknjižbi), to nije od utjecaja ishod postupka, kao ni to što je AG, kako se u žalbi tvrdi, a što ničim nije dokazano, taj stan eventualno prethodno naslijedio od oca.

12. Nadalje, pravilno je utvrđeno da tužitelju posjed stana nije predan, što tužitelj nije ni isticao, jer su u stanu bili zaštićeni najmoprimci.

13. Stoga je pravilno i utvrđenje suda da tužitelj temeljem ugovora o darovanju bez prave predaje stana u posjed nije mogao steći pravo vlasništva stana, odnosno, da pravo vlasništva nije mogao steći provedbom takvog ugovora u zemljišnoj knjizi i upisom stana na svoje ime.

14. Naime, obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o darovanju između tužiteljeva oca i tužitelja (1976.), mjerodavne su odredbe paragrafa 938. do 956. Općeg građanskog zakonika koji se kao pravna pravila primjenjivao na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. (Narodne novine br. 73/91– dalje: OGZ) budući je ugovor o darovanju reguliran tek odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05 i dr.).

15. Prema pravnim pravilima paragrafa 943. OGZ, ugovor o darovanju mora biti u pisanom obliku, ali ako je izostala prava predaja, daroprimatelj temeljem takva ugovora ne stječe nikakvo ''tužbeno pravo''.

16. Nadalje, odredbama čl. 52. st. 1. toč. 4. Zakona o javnim bilježnicima iz 1930. bilo je propisano da je za valjanost ugovora o darovanju bez prave predaje potrebno da je ugovor sklopljen u obliku javnobilježničkog akta, no odlukom o ukidanju javnih bilježnika od 17. studenoga 1944., poslovi koje su do tada vodili javni bilježnici prešli su u nadležnost sudova, radi čega je od tada, pa do stupanja na snagu Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine, broj 78/93), za valjanost darovnog ugovora bez prave predaje bila je potrebno da je sklopljen u obliku sudskog zapisnika .

17. Nadalje, sukladno odredbama čl. 9. Zakona o prometu zemljišta i zgrada (Narodne novine, broj 52/73), za valjanost ugovora o darovanju nekretnine bilo je potrebno da je sklopljen u pisanom obliku, a prema zauzetom shvaćanju za valjanost ugovora o darovanju bez prave predaje ugovor je trebao biti sklopljen u obliku sudskog zapisnika.

18. Predmetni ugovor iako u pisanom obliku, nije bio sklopljen kao sudski zapisnik, a tužiteljev otac nije bio u posjedu predmetnog stana, pa posjed nije mogao predati tužitelju. Stoga kako ugovor nije bio izvršen, takav oblik nije bio prikladan u smislu pravnih pravila paragrafa 943. OGZ, zbog čega je suprotan zakonu, a taj se nedostatak ne može otkloniti upisom prava vlasništva, temeljem istog, u zemljišnoj knjizi.

19. Takvo pravno shvaćanje zauzeto je i u brojnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-542/03, Rev-995/04 i dr.) koje su odluke donesene primjenom pravih pravila paragrafa 943. OZG, a isto tako u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 891/06 od 2. prosinca 2009.

20. Slijedom navedenog pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da iako upisan u zemljišnoj knjizi vlasnikom peterosobnog stana na II katu, istočni dio zgrade, dio kojeg je, kao zasebna cjelina, stan u režimu zaštićenog najma, tužitelj nije stekao pravo vlasništva tog stana, a time i da nije aktivno legitimiran zahtijevati tužbom od tuženice, naknadu štete s osnove razlike zaštićene i tržišne najamnine.

21. Na pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda nije od utjecaja što tuženica nije postavila tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti predmetnog ugovora o darovanju niti je to pravomoćno utvrđeno u kojem drugom sudskom postupku, budući se to može, kao što i je u ovom postupku, utvrđivati odnosno utvrditi kao prethodno pitanje.

22. Nisu od značaja žalbeni navodi tužitelja kako sud prvog stupnja nije objasnio zbog čega je nadležno ministarstvo 20. prosinca 2024. iselilo zaštićenog najmoprimca iz predmetnog stana uz isplatu naknade, ako je postojala svijest o ništetnosti ugovora, budući postupak koji se pred tim ministarstvom vodio nije od utjecaja na ovaj postupak, uostalom u tom je postupku upravo potvrđeno da tužitelj u posjed stana zasigurno nije stupio do prosinca 2024.

23. Vezano za žalbene navode kako je tužiteljev otac AG jedini nasljednik svog oca, kao i tužitelj oca AG, za reći je kako tužitelj u postupku nije priložio bilo kakvu ispravu kojom bi to dokazao, a time i da bi s osnove nasljeđivanja, kao univerzalni sukcesor svog oca, bio aktivno legitimiran u ovom postupku.

24. Žalbeni navodi o tome kako se prema iskazanom pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda univerzalnom sukcesoru daju veća prava nego singularnom, nisu od značaja, budući se u ovom postupku odlučivalo o zahtjevu tužitelja koji se smatrao singularnim sukcesorom. Isto tako nije od značaja ni usporedba s odlukom u predmetu Statileo protiv Hrvatske, budući se radi o činjenično drugačijoj situaciji u pogledu stjecanja vlasništva. Nevažni su i navodi o tomu kako tužitelj nije pristao da nakon stjecanja prima samo zaštićenu najamninu, budući je tužbeni zahtjev odbijen jer je utvrđeno da tužitelj predmetni stan nije stekao u vlasništvo, dakle uopće nije ovlašten postaviti zahtjev za naknadu štete s naslova razlike zaštićene i tržišne najamnine.

24. Na koncu, neosnovano smatra tužitelj kako mu je u ovom postupku povrijeđeno pravo na pošteno suđenje zajamčeno čl. 6. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljenih sloboda (dalje: Konvencija), ističući u bitnom kako ni jedna zakonska odredba ne predviđa da osoba koja stekne nekretninu darovanjem, ne može ostvariti naknadu štete u istom opsegu kao i prednik, budući je u konkretnom slučaju, ponavlja se, utvrđeno da tužitelj temeljem predmetnog ugovora nije stekao pravo vlasništva stana u odnosu na koji je traži naknadu štete, pa se ne može smatrati slijednikom svog oca u pogledu predmetnog stana.

25. Nisu osnovani ni žalbeni navodi da je tuženici trebalo naložiti, naknaditi tužitelju troškove postupka, obzirom da je tuženica uspjela u postupku a tužitelj nije (čl. 154. st. 1. ZPP).

26. Slijedom svega navedenog, temeljem odredaba čl. 368. st. 1. ZPP žalba tužitelja odbijena je a prvostupanjska presuda potvrđena.

27. Zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe odbijen je u smislu odredaba čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP jer sa žalbom nije uspio.

U Šibeniku, 19. svibnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić