Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-374/2026-2

Šibenik, S. Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, Ljudevita Zoričića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Jeleč-Pecirep, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NOH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Domagoj Pejić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg po punomoći zastupaju odvjetnici OD POROBIJA & POROBIJA j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku broj P-1803/2019-29 od 19. veljače 2026. godine, ispravljena rješenjem istog suda broj P-1803/2019-32 od 27. veljače 2026. godine, u sjednici održanoj dana 19. svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se djelomično žalba tuženika kao neosnovana, te se u dijelu pod točkom I. izreke u kojem su utvrđene ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu broj 3207523514 sklopljenog 28. rujna 2006. godine potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-1803/2019-29 od 19. veljače 2026. godine ispravljena rješenjem istog suda broj P-1803/2019-32 od 27. veljače 2026. godine, dok se djelomično uvažava žalba tuženika i preinačava prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu pod točkom II. izreke na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

II. Zbog djelomične preinake prvostupanjske presude, mijenja se i odluka o parničnom trošku pod točkom III. izreke prvostupanjske presude na način da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl.1., čl.2. i čl.7. Ugovora o kreditu, broj: 3207523514 / kreditna partija br: 7103328409, od 28. rujna 2006. zaključenog između tužiteljice DOH (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kao korisnika kredita i tuženika: Zagrebačke banke d.d. (OIB: 92963223473), Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, koji je potvrđen od strane Javnog bilježnika Tatjana Kovačev, pod broj: OU-923/06 28. rujna 2006., u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. (OIB: 92963223473) da tužiteljici:

DOH (OIB: [osobni identifikacijski broj]) s naslova stjecanja bez osnove, isplati iznos od 16.493,59 eura (slovima: šesnaesttisućačetiristodevedesettrieura pedesetdevetcenti) zajedno sa zateznom kamatom koja na iznos od 13.709,31 eura teče od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da tužiteljici DOH naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 3.737,61 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 19. veljače 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka preko dosuđenog iznosa tužiteljica odbija.“

2. Protiv te presude žalbu je izjavio tuženik zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da drugostupanjski sud uvažavanjem žalbe presudu preinači odbijanjem u cijelosti tužbenog zahtjeva tužiteljice kao neosnovanog i dosudom tuženiku parničnog troška, podredno presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Neosnovano tuženik žalbom pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti odredaba spornog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te valutnu klauzulu u valuti CHF, zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11, 25/2013, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), jer u tom dijelu pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Budući da nije počinjena u žalbi istaknuta bitna postupovna povreda, a kako prvostupanjski sud u prvostupanjskoj presudi, kao ni u postupku koji je prethodio donošenju te presude nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), to žalba tuženika podnesena zbog navedenog žalbenog razloga nije osnovana.

5. Nije u pravu žalitelj ni kada pobija prvostupanjsku presudu u navedenom dijelu zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

6. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP) pravilno utvrdio činjenično stanje:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 28. rujna 2006. godine sklopili potrošački kredit radi kupovine i adaptacije stana - Ugovor o kreditu broj: 3207523514 (dalje: Ugovor), kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 104.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan isplate kredita, uz ugovoreni rok otplate i sa ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom od 4,50%;

- da je u članku 7. Ugovora određeno da je isplata anuiteta vezana uz valutu CHF, a u članku 2. Ugovora da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta na temelju Odluke tuženika;

- da je nakon sklapanja Ugovora došlo do promjene tečaja CHF i povećanja kamatne stope, pri čemu su istovremeno mijenjani (povećani) anuiteti kredita;

- te, da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te promjenjiva kamatna stopa na temelju odluke kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i nadalje.

7. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje da su odredbe Ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa na temelju Odluke tuženika, sve u smislu odredbi članaka 96., 98., 99. i 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07; dalje: ZZP) te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr., dalje: ZOO).

8. Žalbeni navodi tuženika da se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., na koju se prvostupanjski sud pozvao, ne može primijeniti u konkretnom slučaju nisu osnovani, jer se navedena presuda odnosi na potrošačke ugovore o kreditu, kakav je i sporni ugovor koji su stranke sklopile.

9. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima, pravilno zaključio da je sporni Ugovor - potrošački ugovor, te da su pravni učinci odluka sudova po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno čl. 502.c ZPP, s tim da pojam naknade štete u smislu odredbe članka 502.a ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, a time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, a što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac u Izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“ broj 70/19) proširio učinak odredbe članka 502.a ZPP i na tužbe za isplatu. Tome treba dodati, a u odnosu na vezanost suda učincima pravomoćne presude iz kolektivnog spora, da je i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i dr.) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika da nisu ostvareni zakonski uvjeti za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi u smislu odredbi ZZP, da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja.

11. Zbog svega navedenog, jer u tom dijelu nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, žalbu tuženika djelomično je valjalo odbiti, u dijelu pod točkom I. izreke – u dijelu kojim su utvrđene ništetnim odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci tuženika i valutnoj klauzuli u CHF – potvrditi prvostupanjsku presudu, te temeljem članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u dijelu točke I. izreke ove presude.

12. Neosnovano tuženik u žalbi sadržajno prvostupanjsku presudu osporava zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 190. stavak 1. ZPP navodeći da sud nije mogao prihvatiti preinaku tužbe u odnosu na isplatu nakon zaključenja prethodnog postupka, pa niti zbog toga što su vještačenjem utvrđene nove činjenice o kojima ovisi visina tužbenog zahtjeva, jer postupanje prvostupanjskog suda u odnosu na samo pitanje preinake tužbe nakon financijskog vještačenja u sporu potrošača koji se vode vezano za kredite u CHF, nije u suprotnosti sa pravnim shvaćanjem zauzetim na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. godine – prema kojem je takva preinaka dopuštena (Su IV-162/2021). Pri tom, iako prvostupanjski sud nije donio rješenje kojim dozvoljava preinaku, jasno je o kojem tužbenom zahtjevu je odlučio presudom.

13. Međutim, osnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom II. izreke kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu po osnovi nepripadno plaćenog iznosa zbog jednostrano promijenjenih kamatnih stopa i po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kod isplate glavnice vezanih za tečaj CHF zajedno sa zateznim kamatama zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

14. Naime, u prvostupanjskom postupku je utvrđeno da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti euro, koji je sklopljen suglasno kogentnim odredbama članaka 19.a - 19.i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15), a u kojem je promijenjena valuta i kamatna stopa, utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u eurima, utvrđen iznos preplate i ugovoren način njezina korištenja, tj. da su stranke utvrdile da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro sa stanjem na dan 30. rujna 2015., nakon konverzije kredita utvrđen je iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015., te da se obračunati iznos pretplate koristi za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u eura koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50 % dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi s tim da za to razdoblje preostalih 50 % iznosa dospjelog anuiteta plaća korisnik kredita.

15. Iz razloga presude proizlazi da je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovore tuženika smatrajući da se konverzija kredita izvršena na temelju ZID ZPK -a odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz predmetnog ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka, pa tako niti na pravo tužiteljice da restitucijskim zahtjevom od tuženika traži sve ono što je stekao s osnove ništetnih odredbi do potpunog „obeštećenja“ tužiteljice, slijedom čega činjenica da su stranke sklopile Dodatak kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euru sama za sebe ne upućuje na zaključak da bi time prestala sva potraživanja tužiteljice i da bi bila uspostavljena ravnoteža između stranaka.

16. Iz razloga presude i podataka spisa predmeta, proizlazi i da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke prvostupanjski sud utvrdio da je preplaćeni iznos po osnovi povećanja kamatne stope 7.304,91 EUR, a po osnovi promjene tečaja 6.404,40 EUR, da su obračunate zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose po osnovi više plaćene kamatne stope više plaćenih anuiteta zbog promjene tečaja 5.596,50 EUR te da je tužiteljici na dan konverzije 30. rujna 2015. priznata preplata u iznosu 2.812,22 EUR, te da nakon umanjenja za u konverziji utvrđenu preplatu koju je tuženik priznao, a po pravilima o uračunavanju u potpunosti podmiruje zatezna kamata na preplaćene iznose kamate i tečaja ostaje iznos od 2.784,28 EUR.

17. Međutim, po nalaženju ovog suda, izloženo shvaćanje prvostupanjskog suda glede pravnih učinaka konverzije nije ispravno, slijedom čega je u tom dijelu pobijane presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu, jer je iz sadržaja samog Dodatka ugovora o kreditu (u kojem je promijenjena valuta i kamatna stopa), utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u eurima, iznos manje plaćenog i ugovoreno vraćanje tog iznosa banci na način i u rokovima prema tom dodatku.

18. Naime, polazeći od činjenice da je Dodatak ugovora o kreditu sklopljen na temelju prisilnog propisa – ZID ZPK/25, koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku (odluka Ustavnog suda RH broj U-I/3685/20 od 4. travnja 2017. godine) valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, iznova uredile svoje odnose u pogledu valutne obveze i promjenjivosti kamatne stope, tužitelj se prešutno odrekao svojih tražbina koje bi mu pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 19.c ZID ZPK/15. Pri tomu, valja navesti da je ZID ZPK/15 propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženiku kao vjerovniku obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te su obveze imale za cilj i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača. Dakle, zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost tužitelja kao potrošača. Ujedno, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc te omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, dok je sklapanje Dodatka ugovora o kreditu ovisilo isključivo o volji tužitelja kao potrošača, kojem je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, a banci – tuženiku je nametnuta obveza da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK/15.

19. Stoga tužiteljica, koja je sklopila Dodatak ugovora o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja toga Dodatka, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope (osnovnog) Ugovora o kreditu više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa glavnice, a sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022. koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije", na kojem se shvaćanju temelji i revizijska odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-925/2023 od 8. travnja 2025.

20. Slijedom navedenog, u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, valja zaključiti da je obveza kreditora (tuženika) na povrat više plaćenih iznosa (glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno, zaključivanjem Dodatka ugovora o kreditu, s tim, da je i u slučajevima kada je u konverziji utvrđena preplata i nadalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose uračunate prilikom izračuna konverzije kredita, te obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

21. Budući tužiteljica u ovoj parnici tužbenim zahtjevom ne obuhvaća zatezne kamate na više plaćene iznose koje je tužiteljici tuženik uračunao prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15, to se pravilnom primjenom materijalnog prava – navedenih odredaba ZID ZPK/15 i članaka 1111. i 1115. ZOO – tužbeni zahtjev za isplatu ukazuje neosnovanim.

22. Iz navedenih razloga, jer je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbu tuženika je djelomično valjalo uvažiti, te temeljem članka 373. točka 3. ZPP preinačiti presudu djelomičnim odbijanjem tužbenog zahtijeva i to za isplatom iznosa od 16.493,59 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

23. Kako je pobijana presuda djelomično preinačena, trebalo je u skladu sa odredbom članka 166. stavak 2. ZPP odlučiti o troškovima cijelog postupka. Imajući na umu činjenicu da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, ovaj sud, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice N i D, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužiteljice na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužiteljica u većem dijelu izgubila parnicu, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. To stoga, što tužiteljica, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju prava na obeštećenje u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu, nije ustaljena, a o spornom se pitanju revizijski sud u vrijeme podnošenja tužbe nije izjasnio. U takvim okolnostima tužiteljica nije mogla biti svjesna da njen zahtjev u većem dijelu nema razumne izglede za uspjeh, pa je iz tih razloga odlučeno kao u točci II. izreke.

U Šibeniku, 19. svibnja 2026. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić