Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž R-17/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, Ane Jeleč-Pecirep članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg po punomoći zastupa Ana Kebet, odvjetnica u Zagrebu, Vlaška 77, protiv tuženika Viadukt d.d. u stečaju, Zagreb, Kranjčevićeva 2, [osobni identifikacijski broj], kojeg po punomoći zastupa Dora Ružičić Dražić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Maržić i Partneri u Zagrebu, Palmotićeva 50/II, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-3099/2018-74 od 26. siječnja 2026., u sjednici održanoj dana 19. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-3099/2018-74 od 26. siječnja 2026. u dijelu pod točkom I. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja radi utvrđenja osnovanosti tražbine prvog višeg isplatnog reda u iznosu od 2.509,24 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od otvaranja stečajnog postupka 2. listopada 2017. do isplate.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom I. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja radi utvrđenja osnovanosti predmetne tražbine preko iznosa od 2.509,24 EUR do 3.609,45 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od otvaranja stečajnog postupka 2. listopada 2017. do isplate i sudi: utvrđuje se da postoji tražbina tužitelja kao stečajnog vjerovnika, prvog višeg isplatnog reda, prema tuženiku kao stečajnom dužniku, u iznosu od 1.100,21 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 1.008,60 EUR od otvaranja stečajnog postupka 2. listopada 2017. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.791,6 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, od čega se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2025., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev radi utvrđenja da postoji tražbina tužitelja kao stečajnog vjerovnika prvog višeg isplatnog reda prema tuženiku kao stečajnom dužniku u iznosu od 3.609,45 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana otvaranja stečajnog postupka 2. listopada 2017. do isplate i zahtjev za naknadu parničnog troška (točka I. izreke), te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 4.456,81 EUR (točka II. izreke).

2. Navedenu presudu žalbom pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u smislu žalbenih navoda. Zahtijeva troškove sastava žalbe u iznosu od 250,00 EUR.

3. U odgovoru na žalbu tuženik predlaže potvrditi prvostupanjsku presudu. Zahtijeva trošak sastava podneska i sudsku pristojbu istog u ukupnom iznosu od 270,64 EUR.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Neosnovano tužitelj pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, u odnosu na zahtjev glede iznosa od 2.509,24 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, pa kako prvostupanjski sud, nije počinio ni bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), time žalba tužitelja podnesena zbog navedenog žalbenog razloga nije mogla biti prihvaćena.

6. Neutemeljeno tužitelj pobija prvostupanjsku presudu u predmetnom dijelu i zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja , te pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje tražbine tužitelja, prvog višeg isplatnog reda, osporena u stečajnom postupku koji se vodi nad tuženikom u iznosu od 3.609,45 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana otvaranja postupka do isplate, od čega 2.866,81 EUR predstavlja naknadu neisplaćene razlike plaće zbog neisplaćenih prekovremenih sati u 2016., 258,87 EUR na ime obračuna zatezne kamate na te sate za razdoblje od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do otvaranja stečajnog postupka, te 483,77 EUR na ime uloga u blagajni uzajamne pomoći.

8. Ujedno, tužitelj je podneskom od 14. veljače 2025., nakon izrade dopune nalaza i mišljenja vještaka financijske struke smanjio tužbeni zahtjev po osnovi prekovremenih sati na iznos 2.017,21 EUR i 183,22 EUR zatezne kamate, što ima učinak povlačenja tužbe, pa kako tuženik na povlačenje nije pristao (članak 193. stavak 2. ZPP), time je prvostupanjski sud pravilno odlučio o naprijed navedenoj visini zahtjeva iz tužbe.

9. Prema razlozima prvostupanjske presude i podacima predmeta, nesporno je u postupku:

- da je tužitelj bio radnik tuženika od 1. siječnja 2004. temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu vozača specijalnog vozila (cisterne za tekuće gorivo), koji je prestao otkazom zbog otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom temeljem članka 191. stavak 2. i 3. Stečajnog zakona (Narodne novine broj: 71/15, 104/17, 36/22, 27/24 – dalje: SZ), rješenjem Trgovačkog suda poslovni broj: St-

1181/17 od 2. listopada 2017.,

- da je tužitelj u tom postupku, 30. studenoga 2017., između ostalih, prijavio tražbinu po osnovi neisplaćene naknade plaće za prekovremeni rad tijekom 2016. i uloga u blagajni uzajamne pomoći, koje su u tom dijelu osporene rješenjem Trgovačkog suda broj: St-1181/17 od 26. veljače 2018. zbog nepostojanja ovršne isprave, te da su te tražbine, kako glede glavnice tako i zatezne kamate, predmetnim rješenjem označene kao tražbine prvog višeg isplatnog reda, zbog čega je tužitelj upućen u parnicu radi utvrđenja u tom dijelu osporene tražbine, iz koje proistječe pobijana presuda,

- da su radnici tuženika organizirali blagajnu uzajamne pomoći s mogućnošću dobrovoljnog članstva, čiji je tužitelj bio član, u kojoj je na dan otvaranja stečajnog postupka imao ulog od 483,77 EUR.

9. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke glede naprijed navedenog dijela predmeta spora, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da je blagajna organizirana od strane radnika s ciljem solidarnosti i međusobne pomoći, u koju su ulagali određeni novčani iznos na za to otvoren poseban račun koji je glasio na ime blagajne a ne tuženika, niti je tuženik s tim sredstvima mogao raspolagati, već isključivo radnici koji bi nakon uplate uloga dobivali uglavnom veći novčani iznos od uplaćenog, i isti vraćali tako da im se iznos po toj osnovi njihovom suglasnošću umanjivao od plaće i prebacivao na račun blagajne,

- da nitko od saslušanih svjedoka nije niti tvrdio da je ulog uplaćen na račun tuženika, i da bi tuženik za sebe zadržao taj iznos na dan otvaranja stečajnog postupka, ne prihvaćajući kao vjerodostojan iskaz svjedoka BŠ u dijelu u kojem je tvrdio da je uprava tuženika blokirala račun blagajne i novac prebacila na račun tuženika otvaranjem stečajnog postupka, jer taj dio iskaza ne proizlazi niti iz jednog drugog izvedenog dokaza, pa niti sadržaja potvrde od 15. studenoga 2017. na kojoj tužitelj temelji zahtjev, kojom se utvrđuje stanje uloga u predmetnom iznosu, budući iz iste proizlazi da je izdavatelj potvrde voditelj blagajne, a ne tuženik kao poslodavac.

10. Temeljem tako utvrđenog, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da uložena sredstva nisu bila sredstva poslodavca, već njegovih radnika kojima su raspolagali na navedeni način, te da tuženik otvaranjem stečajnog postupka iznos blagajne nije prebacio na svoj račun, nastavno čemu je valjano ocijenjena neosnovanost tog dijela zahtjeva, očigledno time što temeljem te činjenice između tužitelja i tuženika, nije nastao obvezno pravni odnos ni po jednoj osnovi iz članka 20. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) temeljem kojeg bi tužitelj imao tražbinu prema tuženiku u nespornom iznosu od 483,77 EUR.

11. Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj neosnovano temelji tvrdnjom da su ulozi u blagajnu uplaćivani na račun tuženika kojima je slobodno raspolagao, jer tu okolnost nije dokazao, a što je bio dužan u smislu članka 7. stavak 1. i članka 219. stavak 1. ZPP, zbog čega primjena pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a ZPP) opravdava ocjenu prvostupanjskog suda da ta činjenica nije dokazana. Jednako tako, na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u tom dijelu nije od značaj žalbeni navod da ulozi nisu mogli biti vraćeni uslijed stečaja i blokade svih računa tuženika, jer niti po toj okolnosti između stranaka nije nastao nikakav obvezno pravni odnos.

12. Nadalje, u odnosu na zahtjev po osnovi prekovremenih sati, imajući u vidu žalbene razloge tužitelja, sporno je u ovom stadiju postupka, jednako kao i u prvostupanjskom, je li tužitelj od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. ostvario za svaki radni dan po dva sata prekovremenog rada, od čega jedan sat prije početka radnog vremena te jedan sat nakon njegova završetka.

13. U odnosu na te okolnosti, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje:

- da je radno vrijeme u svim radnim jedinicama tuženika bilo od 7 sati, od ponedjeljka do petka, od 40 sati, s tim što se ponekad radilo subotom, dok je nedjelja bila neradna,

- da je tuženik izvršio preraspodjelu radnog vremena, u okviru koje se prema podacima Obračunskog kalendara tuženika za 2016. u siječnju radi 7 sati na dan, u veljači, ožujku, travnju, listopadu, studenom i prosincu 8 sati na dan, te u razdoblju od svibnja do rujna 9 sati na dan,

- da je tužitelj potpisao izjavu tuženika od 12. siječnja 2016. kojom pristaje raditi u preraspoređenom radnom vremenu,

- da je neovisno o takvoj preraspodjeli, tijekom 2016. tužitelj zbog potreba posla faktično imao ostvaren određeni broj prekovremenih sati od kojih mu je dio plaćen a dio nije, da se službena evidencija tuženika o stvarno odrađenim satima tužitelja, pa time i ostvarenim prekovremenim satima, nije u cijelosti poklapala (iskazi svjedoka i nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Zrinka Ručevića), jer je prema tjednom pregledu aktivnosti vozača i tahografskih listića vidljivo da je tužitelj u pojedinim danima dobivao upozorenja o prekoračenju kontinuiranog radnog vremena, odnosno ne ostvarenom dovoljnom dnevnom vremenu odmora kod tandemske vožnje, pa činjenica da je tužitelj faktično radio prekovremeno nije sporna,

- da su sporne okolnosti utvrđivane iskazima saslušanih svjedoka i tužitelja, time što tuženik ne posjeduje urednu evidenciju stvarno odrađenih i isplaćenih prekovremenih sati tužitelja,

- da iz iskaza tužitelja, niti iskaza svjedoka BŠ, ŠŠ, MŠ, IŠ, VŠ, SŠ i ĆŠ, ne proizlazi navod tužitelja da je radio u navedenom razdoblju jedan sat prekovremeno nakon završetka radnog vremena, jer tužitelj niti u svom iskazu tu okolnost ničim ne konkretizira jer ne navodi određene i obrazložene razloge zbog kojih je morao ostajati jedan sat duže od osmosatnog radnog vremena i koje poslove bi u istom obavljao, jednako kao što takve navode ne sadrže niti iskazi navedenih svjedoka.

14. Kraj tako utvrđenog, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelj protivno svojoj obvezi nije dokazao da je jedan sat nakon završetka radnog vremena ostvario prekovremeni rad, u okviru zaključka o nedokazanosti zahtjeva u cijelosti, slijedom čega je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanost zahtjeva tužitelja, ali samo u odnosu na jedan sat prekovremenog rada nakon završetka radnog vremena, pravilno smatrajući da tužitelj taj sat prekovremenog rada nije dokazao u smislu članka 56. stavak 1. Zakona o radu (Narodne novine broj: 93/14, 127/17, 98/19 - dalje: ZR).

15. Tužitelj u odnosu na taj dio zahtjeva u žalbi paušalno i neodređeno ukazuje da je tek po proteku radnog vremena morao cisternu voziti natrag kod tuženika u Rakitje, jer to nije izričito isticao niti u svom iskazu, pa na toj okolnosti, koju kao činjenicu nije dokazao, neosnovano temelji žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

16. Tužitelj je po osnovi prekovremenog rada zahtijevao glavnicu i zateznu kamatu u ukupnom iznosu od 2.200,43 EUR (2.017,21+182,22) sukladnu nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, dok povećana plaća za jedan sat prekovremenog rada s zateznom kamatom iznosi 1.100,21 EUR. Kako se navedeni manji zahtjev ne uzima u obzir imajući u vidu točku 8. ovog obrazloženja, time zahtjev po toj osnovi predstavlja raniji ukupni od 3.125,68 EUR kao i iznos od 483,77 EUR po osnovi uloga u blagajni, pa kada se od ukupno zahtijevanog po obje osnove od 3.609,45 EUR oduzme utvrđena godišnja vrijednost povećane plaće za jedan sat prekovremenog rada, vidljivo je da tužitelj neosnovano, za jedan sat prekovremen rada nakon završetka radnog vremena, zahtijeva iznos od 2.509,24 EUR.

17. Slijedom naprijed navedenog, kako u tom dijelu pobijane presude nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, neosnovanu žalbu tužitelja valjalo je odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu te temeljem odredbe članak 368. stavak 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

18. Međutim, u pravu je tužitelj kada žalbom sadržajno ukazuje da je prvostupanjski sud iz činjenica koje nedvojbeno proizlaze iz iskaza saslušanih svjedoka izveo nepravilan zaključak – o neostvarenosti prekovremenog rada u odnosu na jedan sat rada prije početka radnog vremena, smatrajući da činjenicu obavljenog prekovremenog rada za taj sat tužitelj nije dokazao naprijed navedenim dokazima, na temelju kojeg je neutemeljeno ocijenio neosnovanost zahtjeva u tom dijelu.

19. Naime, prvostupanjski sud u razlozima presude navodi iskaz svjedoka BŠ utvrđujući:

- da je isti kao šef voznog parka tuženika bio neposredno nadređeni rukovoditelj tužitelju, da je tužitelj kao vozač specijalnog vozila, cisterne za tekuće gorivo D2, opsluživao vozila i strojeve na gradilištima tuženika, da je tužitelj upravo zbog toga na radno mjesto u sjedište voznog parka u Rakitju dolazio svaki radni dan u 6 sati odnosno sat vremena prije početka radnog vremena, kada bi izvršio pregled cisterne, dobio putni radni nalog za taj dan, točio gorivo na pumpi, te cisternu s gorivom vozio na gradilište na kojem je morao biti već u 7 sati kada počinje rad radnika na gradilištu, da su gradilišta bila na raznim mjestima (kao npr. zračna luka, Brežice i sl.), da navedeni sat vremena u kojem je tužitelj dolazio prije početka radnog vremena nije bio evidentiran jer je po nalogu neposredno nadređenog vodio elektronsku šihtericu prema kalendaru u koju je upisivao 8 sati rada,

- iskaz svjedoka MŠ, prema kojem je tužitelj morao dolaziti na posao u 6 sati, a nekada i ranije, da im je kao vozačima BŠ ujutro predavao radne naloge, da to radno vrijeme ranijeg dolaska na posao nije evidentirano i uzeto u obzir pri obračunu plaće,

- iskaz svjedoka IŠ koji je isto kao i tužitelj dolazio u bazu Rakitje gdje je preuzimao radni nalog i kamion,

- iskaz svjedoka VŠ prema kojem je kao vozač radio sa asfalterima, da je tužitelj koji je radio s naftom morao dolaziti ranije na posao i ljeti i zimi, što tuženik nije evidentirao, da je ljeti radno vrijeme službeno bilo od 7-14 sati a zimi od 7-15 sati, te da se službena evidencija nije poklapala sa stvarno odrađenim satima,

- iskaz svjedoka EŠ prema kojem je tužitelj na posao dolazio ranije oko 6 sati, jer je morao natočiti cisternu na pumpi, a tako su radili tijekom cijele godine, te je svaki radni dan na navedeni način dolazio ranije, i ljeti i zimi koje i nisu bile velike,

- iskaz svjedoka ĆŠ prema kojem je kao vozač dolazio u bazu Rakitje oko 6 do 6,15 sati, te bi pregledao kamion, išao u restoran na kavu, te je oko pola 7 išao po radni nalog kod BŠ, te po gorivo, te je zatim nastavio posao vožnje kamion, iskazujući da je i tužitelj kao i druge starije kolege dolazio ranije, da je u daljnjem dijelu iskaza naveo da je osobno samoinicijativno dolazio ranije na posao kao i kolege, kako bi popili kavu, a morali su doći na posao u pola 7, jer u 7 sati moraju biti na trasi,

- pored toga na te okolnosti tužitelj u svom iskazu prema razlozima presude , tvrdi da je zbog potrebe posla svog radnog mjesta dolazio na posao već u 6 sati ujutro, nakon čega bi obavio potrebne radnje u krugu sjedišta voznog parka tuženika, uzimao radni nalog i dogovarao odvoz cisterne, točio gorivo u istu kako bi već u 7 sati bio na gradilištu, da on faktično nije imao preraspodjelu radnog vremena, iako ju je morao potpisati, zbog čega se službeno radno vrijeme nije poklapalo sa stvarno odrađenim satima rada, da se kao početak rada uzimalo vrijeme koje je upisano u putnom radnom nalogu, pa to vrijeme od sat vremena mu tuženik nije platio.

20. Na temelju predmetnih iskaza prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj doista dolazio na posao u 6 sati u sjedište voznog parka, međutim, iz te činjenice izveo je nepravilan zaključak da se tih sat vremena od 6 do 7 sati ne može smatrati prekovremenim radom, pogrešno smatrajući da tužitelj nije dokazao koliko od toga otpada na prekovremeni rad a koliko na dobrovoljni samoinicijativni dolazak na rad prije početka radnog vremena (navodeći samo dio iskaza svjedoka ĆŠ u kojem navodi da bi u tom vremenu popili i kavu u kantini, ne vodeći pri tome računa o tome da svjedoci iskazuju da se upravo u kantini nalazio njihov pisani raspored za taj dan), imajući u vidu daljnja utvrđenja prvostupanjskog suda prema kojima je tužitelj vozač specijalnog vozila, cisterne za tekuće gorivo D2, koja je opsluživala vozila i strojeve na gradilištima tuženika, čiji su radnici počinjali rad u 7 sati, pa je po samoj prirodi takvog radnog mjesta morao dolaziti na rad svakako prije početka rada radnika na gradilištima koja su na drugim mjestima u odnosu na sjedište voznog parka . Da je tomu tako, proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Zrinka Ručevića, prema kojem je tužitelj imao faktično ostvarene prekovremene sate, od kojih je dio plaćen a dio ne, neovisno o službenom radnom vremenu i preraspodjeli istog prema kojem se u siječnju radilo 7 sati na dan, u veljači, ožujku, travnju, listopadu, studenom i prosincu 8 sati na dan, te u razdoblju od svibnja do rujna 9 sati na dan, u redovnom radnom vremenu od ponedjeljka do petka prema evidencijama tuženika, te neovisno od strane tužitelja potpisane izjave tuženika od 12. siječnja 2016. kojom pristaje raditi u preraspoređenom radnom vremenu.

21. Naime, prvostupanjski sud je na okolnosti broja odrađenih prekovremenih sati i visine zahtjeva, izveo dokaz vještačenjima po dva vještaka financijske struke, jer je po prigovoru tuženika prvom nalazu i mišljenju odredio novo vještačenje po drugom vještaku, Zrinku Ručeviću, čiji nalaz i mišljenje je prihvatio kao vjerodostojan, objektivan i sukladan pravilima struke, glede kojeg u odnosu na zadnju treću dopunu, stranke u računskom dijelu nisu imale prigovora ni primjedbe , niti daljnjih dokaznih prijedloga u tom pravcu.

22. Da iz razloga prvostupanjske presude prema nalazu i mišljenju navedenog vještaka, sukladno obračunskom kalendaru za 2016., tjednom pregledu vozača, te usporedbom svih parametara iz obračunskog kalendara s obračunskim listama tužitelja, utvrdio da je tužitelj tijekom 2016. imao 214 radnih dana, dok je 27 dana bio na godišnjem odmoru koji nije u tom obračunu, da je tužitelj radio od ponedjeljka do petka, te subotama prema tahografskom listu (28. svibnja, 11. lipnja, 2.,16. i 30. srpnja, 27. kolovoza, 10. i 24. rujna, 22. listopada, 5. i 19. studenog, 3. i 7. prosinca) i blagdanima (26. svibnja i 22. lipnja), dok rad nedjeljom nije evidentiran, zbog čega su umnoškom radnih dana tužitelja s pretpostavljena 2 prekovremena sata dnevno utvrđuje ostvarena 428 sata prekovremenog rada (214 ranih dana tužitelja x 2 prekovremena sata dnevno), odnosno u ovom slučaju za jedan sat 214 sati, utvrđujući i da je tužitelj u pojedinim danima dobivao upozorenja o prekoračenju kontinuiranog radnog vremena, odnosno ne ostvarenom dovoljnom dnevnom vremenu odmora kod tandemske vožnje, čime činjenica da je tužitelj faktično radio prekovremeno nije sporna,

- da je prilikom obračuna visine povećane plaće po toj osnovi vještak koristio važeći Kolektivni ugovor za graditeljstvo (dalje: KUG), te Kolektivni ugovor tuženika, koji na identičan način reguliraju prekovremeni rad, pa je tako člankom 45. KUG, identično članku 45. Kolektivnog ugovora tuženika, definirano da se prekovremenim radom smatra rad duži od punog radnog vremena, da se za prekovremeni rad cijena sata rada radnika povećava za 30%, kao i da prekovremeni rad pojedinog radnika ne smije trajati duže od 250 sati godišnje, da se cijena sata za rad nedjeljom uvećava za 30% dok za rad na dane blagdana i u neradne dane utvrđene Zakonom radnik ima pravo na plaću uvećanu za 50%.

- da je vještak, obračun navedenih prekovremenih sati izvršio prema parametrima iz obračunskih lista tužitelja, te uvećanjem redovne bruto satnice za prekovremeni rad od 30%, imajući u vidu i dodatke za navedena dva dana blagdana od 50%, postavljajući tri varijante obračuna, tako da u prvoj varijanti ukupan zbroj iznosi 1.014,49 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), kojeg utvrđuje kao iznos na ime uvećanja za svaku ostvarenu vrstu rada koja se plaća s uvećanjem (prekovremeni rad, rad subotom i blagdanom), u drugoj varijanti iznos od 976,75 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), kao zbroj na ime uvećanja za ostvareni prekovremeni rad i rad blagdanom (bez uvećanja za rad subotom), te u trećoj varijanti iznos od 2.017,21 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa bez uvećanja rada subotom kako je to naznačio na listu 342 i 343 spisa) na ime neisplaćene naknade za prekovremeni rad koji bi se računao na bazi 428 prekovremenih sati dana x 2 sata dnevno), bez odbitka obračunatih i isplaćenih prekovremenih sati rada prema evidenciji tuženika, dakle, 1.008,60 EUR za 214 sati,

- da glede prve varijante izračuna, zakonske zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni iznos od dana kada je tuženik trebao isplatiti tako povećanu plaću do otvaranja stečaja nad tuženikom (2. listopada 2017.) iznose 92,99 EUR, za drugu 90,18 EUR, dok za treću varijantu zbroj zateznih kamata iznosi 183,22 EUR, odnosno za jedan sat 91,61 EUR.

23. Prvostupanjski sud polazeći od utvrđenja da u spisu nema točnih evidencija o prekovremenom radu tužitelja, ocjenjujući da je nalaz i mišljenje vještaka sa sve tri varijante, sačinjen na temelju hipotetičkih polazišta, koje tužitelj ničim nije dokazao, pa zaključujući da su navodi tužitelja iz tužbe paušalni, jer tužitelj nije dokazao kada je i koliko prekovremenih sati odradio povrh onih koji su mu isplaćeni, čime da nije dokazao osnovu zahtjeva, ocjenjuje neosnovanost istog pozivajući se pri tome na odredbu članka 45. ZR.

24. Međutim, u pravu je tužitelj kada u žalbi ukazuje da propust tuženika da vodi točnu evidenciju o stvarno odrađenim i isplaćenim satima prekovremenog rada, u ovom postupku ne može ići na štetu tužitelja.

25. Naime, u smislu članka 5. stavak 1. i 2. ZR i članka 8. stavak 1. 2. u vezi članka 3. stavak 1. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (Narodne novine broj: 32/15) tuženik je bio dužan voditi točnu evidenciju, između ostalog i o dolascima, odlascima i prekovremenom radu tužitelja, dok je odredbom članka 136. stavak 4. ZR izričito propisano da je teret dokazivanja radnog vremena na poslodavcu u slučaju kao ovom, kada poslodavac na propisani način nije vodio evidenciju o radnom vremenu.

26. Tuženik u ovom postupku, nije uspio dokazati da tužitelj u spornom vremenu nije radio prekovremeno, dok je tužitelj iskazima svjedoka i nalazom i mišljenjem vještaka dokazao da je u tom razdoblju radio prekovremeno navedeni jedan sat, osobito imajući u vidu činjenice koje proizlaze iz neproturječnih iskaza svjedoka prema kojima je tužitelj zbog potrebe svog radnog mjesta i organizacije rada tuženika, svaki radni dan morao doći u sjedište voznog parka tuženika, što je i činio dolazeći sat vremena prije početka radnog vremena, radi dobivanja radnog naloga za taj dan, pregledavanja i preuzimanja cisterne, uzimanja goriva i dr., kako bi već u 7 sati bio na gradilištu tuženika radi opskrbe strojeva gorivom i kada radnici počinju s radom, pa nije riječ o povremenom, samoinicijativnom dolasku kako to prvostupanjski sud pogrešno smatra, na što tužitelj s pravom ukazuje u žalbi, zbog čega navedeni sat vremena predstavlja obavljeni rad tužitelja koji je, uz vožnju cisterne, trajao dulje od 40 sati tjedno, čime je riječ o prekovremenom radu.

27. Za tako obavljeni rad tuženik je obvezan isplatiti povećanu plaću u bruto iznosu koji je pravilno utvrđen trećom varijantom nalaza i mišljenja vještaka, kojim je pravilno utvrđen fond sati koji je predstavljao temelj za obračun plaće prema cijeni sata povećanoj za 30% uključujući i subote jer su one ovom slučaju određene kao radni dani, te za 50% za navedene dane blagdana, temeljem naprijed navedenih odredbi KU, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos od dana kada je tuženik trebao isplatiti tužitelju tako povećanu plaću do otvaranja stečajnog postupka.

28. Kako tuženik, protivno svojoj obvezi prema pravilima dokazivanja iz članka 7.stavak 1. i članka 219. stavak 1. ZPP, nije dokazao da je tužitelju obračunao i isplatio povećanu plaću za jedan sat rada prije početka radnog vremena, djelomično ili u cijelosti, a da jeste tada bi u ovom postupku trebalo odbiti obračunato i isplaćeno, što ovdje nije ostvareno, te kako je tužitelj iskazima svjedoka (osobito neposredno nadređenog rukovoditelja) dokazao da navedeni radni sat nije uvršten u evidenciju njegova rada, a time niti u obračun i isplatu plaće za navedeno razdoblje, prihvaćena je predmetna treća varijanta nalaza i mišljenja vještaka, sukladno kojoj povećana plaća za navedeni sat rad iznosi 1.008,6 EUR što sa zateznom kamatom od 91,61 EUR u nominalnom iznosu od trenutka kada je kao poslodavac zakasnio s isplatom povećane plaće (članak 29.stavak 1. ZOO) do otvaranja stečajnog postupka, ukupno predstavlja 1.100,21 EUR.

29. Predmetne tražbine predstavljaju tražbine prvog višeg isplatnog reda prema članku 138. stavak 1. al. 1. SZ, koje se kao takve utvrđene rješenjem od 26. veljače 2018., sukladno prijavi tražbine tužitelja iz koje jasno proizlazi da je u okviru tog iznosa prijavio i zakonske zatezne kamate obračunate u nominalnom iznosu na iznose glavnice do otvaranja stečajnog postupka a nakon toga do isplate.

30. Pored toga, kako je tužitelj zahtijevao utvrđenje tražbine i po osnovi zatezne kamate obračunate u iznosu od 91,61 EUR za razdoblje od dospijeća do otvaranja stečajnog postupka, a nakon toga zahtijeva zateznu kamatu i na taj iznos jer ju je pridodao glavnici za koju zahtijeva daljnje zatezne kamate, time mu pripadaju zatezne kamate od dana otvaranja stečajnog postupka samo na iznos glavnice neisplaćene plaće od 1.008,60 EUR, a ne i na kamatu u nominalno navedenom iznosu, jer bi to bilo protivno odredbi članka 31. stavak 1. ZOO o zabrani kamate na kamate, koja propisuje da na dospjele a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to zakonom određeno.

31. Zbog svega naprijed navedenog, kako je ostvaren istaknuti žalbeni razlog, osnovanu žalbu tužitelja valjalo je prihvatiti, u predmetnom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu, te temeljem članka 373. točka 2. ZPP odlučiti kao u točki II. izreke.

32. Odluka iz točke III. izreke temelji se na odredbi članka 166. stavak 2. ZPP, jer je zbog preinake prvostupanjske presude, uslijed koje su stranke djelomično uspjele u postupku, trebalo odlučiti o troškovima cijelog postupka.

33. Tužitelj je glede osnove zahtjeva uspio s 100%, a visine s 30,48% imajući u vidu omjer dosuđenog i zahtijevanog iznosa, pa je u odnosu na oba kriterija uspio s 65,24% (100+30,48=130,48/2), a tuženik s 34,76%. Nakon oduzimanja od postotka tužitelja, postotka tuženika, tužitelju pripadaju troškovi u omjeru od 30,48% (članak 154. stavak 2. ZPP).

34. Kao svrhovit trošak, tužitelju je priznat sastav tužbe 100 bodova prema Tbr. 8. stavak 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23-dalje: OT), zastupanja na ročištima od 4. srpnja 2018., 20. veljače 2019., 9. travnja 2019., 11. lipnja 2019., 3. ožujka 2020., 4. svibnja 2022., 11. listopada 2022., 24. siječnja 2023., 10. lipnja 2025. i 10. prosinca 2025. od po 100 bodova (Tbr. 9. stavak 1. OT), 4. ožujka 2025. 50 bodova jer se raspravljalo samo o procesnim pitanjima (Tbr. 9. stavak 3. OT), sastave podnesaka od 12. listopada 2018. 100 bodova (Tbr. 8. stavak 1.OT), 11. srpnja 2019., 7. lipnja 2024. i 27. studenoga 2024. od po 25 bodova (Tbr. 8. stavak 4. OT), podnesaka od 9. studenoga 2020. 26. lipnja 2024. i 14. veljače 2025. od po 100 bodova (Tbr.8.stavak 1.OT), sastav žalbe zahtijevanih 125 bodova, ukupno 1750, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) iznosi 3.500,00 EUR.

35. Slijedom toga, tužitelju je odmjerena naknada od tog troška u omjeru od 30,48% što predstavlja 1.066,8 EUR kojem je pridodan plaćeni trošak vještačenja od 724,26 EUR, nastavno čemu je tuženik obvezan naknaditi parnični trošak tužitelju u iznosu od 1.791,6 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja ove presude (članak 29. stavak 1. ZOO), po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO .

U Šibeniku 19. svibnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić