Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž R-2/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, Ane Jeleč-Pecirep članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Sindikat radnika u predškolskom odgoju i obrazovanju Hrvatske, [osobni identifikacijski broj], sa sjedištem u [adresa], kojeg po punomoći zastupa Ivanu Poličić, odvjetnik u Zagrebu, Draškovićeva 53, protiv tuženika [adresa], OIB: 70663673307, sa sjedištem u [adresa], kojeg po punomoći zastupa Zlatko Zvonarević, odvjetnik u Osijeku, Ivana Gundulića 5, radi ispunjenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, poslovni broj: Pr-181/2024-6 od 3. prosinca 2024., dana 19. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i u toč. I. i II. potvrđuje presuda Općinskog suda u Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, poslovni broj: Pr- 181/2024-6 od 3. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev s nalogom tuženiku da roku od 30 dana započne kolektivno pregovaranje s tužiteljem o utvrđivanju i obračunu plaća, naknada i drugih prihoda i materijalnih prava radnika DV „Maslačak“ kao i zahtjev za naknadu parničnog troška (točka I. izreke), te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak od 625,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 3. prosinca 2024. do isplate (točka II. izreke), dok je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu daljnjih troškova postupka preko dosuđenog iznosa do 687,50 EUR (točka III. izreke).

2. Navedenu presudu žalbom pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti presudu prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovan postupak. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 EUR i sudsku pristojbu žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Neutemeljeno tužitelj pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer suprotno žalbenim navodima žalitelja, presuda prvostupanjskog suda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti iz članka 354. stavak 2. ZPP, time žalba tužitelja, zbog navedenog žalbenog razloga, nije mogla biti prihvaćena.

6. Nije u pravu tužitelj ni kada prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Predmet spora je nalog tuženiku da u roku od 30 dana započne kolektivno pregovaranje sa tužiteljem oko utvrđenja načina obračuna plaća, naknada i drugih materijalnih prava radnika Dječjeg vrtića "Maslačak" [adresa], utemeljen na tvrdnji da je tuženik ozbiljno ugrozio kolektivne interese članova tužitelja time što nije zaključio kolektivni ugovor čime nije riješio povoljnije plaće radnika vrtića, uslijed čega ostvaruju manju plaću od one koju bi imali da je ugovor sklopljen, pozivajući se pri tome na obveze tuženika koje ima prema vrtiću kao osnivač i odredbu članka 51. Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju („Narodne novine“, broj: 10/97, 107/07, 94/13, 98/19, 57/22, 101/23 i 145/23; dalje - ZPOO) prema kojoj se na utvrđivanje i obračun plaća naknada i drugih prihoda radnika dječjih vrtića koji su u vlasništvu Jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ili Republike Hrvatske primjenjuju propisi kojima se uređuju plaće, naknade i drugi prihodi javnih službenika i namještenika zaposlenih u osnovnom školstvu ako su ti prop isi povoljniji za radnike (stavak 1.), kao i da u ime radnika u dječjim vrtićima sindikat kolektivno pregovara i potpisuje kolektivni ugovor s osnivačem ustanove odnosno s financijerom (stavak 2.), kao i na odredbu članka 502.a ZPP i 502.b ZPP.

8. Prema razlozima prvostupanjske presude u postupku je nesporno:

- da je tuženik osnivač Dječjeg vrtića "Maslačak u [adresa] koji ujedno financira njegov rad,

- da se plaće radnika vrtića obračunavaju i isplaćuju prema Pravilniku o radu koje je donijelo Upravno vijeće vrtića, bez primjene bilo kojeg kolektivnog ugovora,

- da tužitelj predstavlja jedan od tri sindikata koji su ovlašteni u ime svojih članova zaključiti kolektivni ugovor za radnike u predškolskom odgoju čime je ovlašten pregovarati s tuženikom oko sklapanja kolektivnog ugovora prema odredbi članka 51. stavak 2. ZPOO,

- da je 7. studenoga 2023. u prostorijama Osječko-baranjske županije bio zakazan sastanak radi provođenja postupka mirenja u kolektivnom radnom sporu te da su tom sastanku bili prisutni samo predstavnici tužitelja, dok se predstavnici tuženika nisu odazvali iako su o istom bili obaviješteni.

9. Protivno navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da iz odredbi Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14, 127/17, 98/19,151/22, 46/23 i 64/23 – dalje: ZR) ne proizlazi obveza pregovaranja a samim tim niti sklapanja kolektivnog ugovora, pa niti iz odredbe članka 193. ZR koja propisuje da su osobe koje u skladu s posebnim propisima mogu biti stranke kolektivnog ugovora dužne u dobroj vjeri pregovarati o sklapanju kolektivnog ugovora i u to u vezi s pitanjima koji u skladu sa Zakonom o radu mogu biti predmet kolektivnog ugovora (članak 192. ZR).

10. Kako u ovom slučaju nije riječ o obveznom pregovaranju i obveznom zaključivanju kolektivnog ugovora, time je prvostupanjski sud pravilno primijenio navedene odredbe materijalnog prava ocjenjujući neosnovanost zahtjeva , jer takve obveze ne proizlaze iz odredbi koje reguliraju institut kolektivnog pregovaranja iz članka 192. – 204. ZR, niti iz pravne naravi kolektivnog ugovora koja u smislu članka 8. stavak 1. i 3. ZR ima značaj propisa u vezi s radnim odnosom.

11. Pored toga, iako odredba članka 8. stavak 4. ZR propisuje da se na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom, primjenjuju u skladu s naravi toga ugovora, opći propisi obveznog prava, kolektivni ugovor glede u ovom postupku spornog pitanja njegova sklapanja, ne predstavlja obvezno pravni ugovor na koji bi se primjenjivala pravila obveznog prava o pojmu i zaključivanju dvostrano pravnog posla, neovisno od toga što sadržajno zahtjev iz ovog postupka predstavlja zahtjev prema tuženiku da ponudi, odnosno inicira pregovaranje i sklapanje kolektivnog ugovora kojim bi se na povoljniji način od postojećeg riješila prava radnika vrtića na veću plaću.

12. Stoga, kako nije riječ o obveznom pregovaranju i obveznom zaključivanju ugovora niti u smislu odredbi ZR niti pravila obveznog prava, tužitelju ne pripada pravo na sudsku zaštitu koju zahtijeva u ovom postupku, imajući u vidu i da navedene odredbe ZR koje reguliraju institut kolektivnih ugovora i sudsku zaštitu, ne propisuju kao posljedicu odbijanja pregovaranja i sklapanja kolektivnog ugovora mogućnost donošenja presude koja će nadomjestiti kolektivni ugovor, već tužitelju ostaje mogućnost prava na poduzimanje drugog načina kolektivnog djelovanja za obranu svojih interesa, pa i onog koje ima u vidu odredba članka 205. stavak 2. ZR koja propisuje da u slučaju spora o sklapanju, izmjeni ili obnovi kolektivnog ugovora, pravo pozvati na štrajk i provesti ga imaju sindikati kojima je u skladu s posebnim propisima utvrđena reprezentativnost za kolektivno pregovaranje i sklapanje kolektivnog ugovora i koji su pregovarali o sklapanju kolektivnog ugovora.

13. Stoga je neodlučno pozivanje žalitelja ne okolnost neodazivanja predstavnika tuženika sastanku kojeg je tužitelj zakazao radi provođenja postupka mirenja u kolektivnom radnom sporu, ističući neosnovano da time tuženik, a i sud odbijanjem zahtjeva, onemogućavaju uopće doći u situaciju pregovaranja i sklapanja kolektivnog ugovora, niti predmetna tužba imajući u vidu sadržaj zahtjeva i činjeničnu osnovu predstavlja tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava koju imaju u vidu odredbe procesnog prava na koje se tužitelj u tužbi pozvao (članak 502.a i 502.c ZPP).

14. Nije u pravu žalitelj ni kada smatra da obvezno pregovaranje odnosno obvezno sklapanje kolektivnog ugovora proizlazi iz citiranog članka 28. Povelje Europske unije o temeljenim pravima (2016/c 202/02), jer ista, protivno navodima tužitelja, propisuje pravo, a ne i obvezu odnosno dužnost kolektivnog pregovaranje.

15. Budući je prvostupanjski sud pravilno iz naprijed navedenih razloga primijenio materijalno pravo ocjenjujući neosnovanost zahtjeva, na pravilnost i zakonitost pobijane presude nije od utjecaja okolnost da je u razlozima presude (točka 13.) prvostupanjski sud iznio pogrešno pravno shvaćanje da plaća radnika u predmetnom vrtiću ionako ne može biti niža od plaće radnika u djelatnosti osnovnog školstva, te da ako je tuženik obračunavao i isplaćivao manju plaću od navedene da je svaki radnik ovlašten pred nadležnim sudom utužiti razliku manje obračunate i isplaćene plaće, pozivajući se pri tome na naprijed navedenu odredbu članka 51. stavak 1. ZPOO.

16. Ovo stoga što navedenu odredbu, samu za sebe, nije moguće primijeniti na pitanje plaće radnik vrtića, imajući u vidu da je tuženik osnivač vrtića koji osigurava sredstva za njegov rad, čime se plaće radnika ne osiguravaju u državom proračunu, te dječji vrtić nije pristupio kolektivnom ugovoru koji regulira plaću u javnim službama odnosno u djelatnosti osnovnog školstva, zbog čega se odredba članka 51. stavak 1. ZPOO ne primjenjuje na pitanja njihovih plaća, nastavno čemu se prvostupanjski sud neosnovano i nepotrebno pozivao na tu zakonsku odredbu iznoseći navedeno shvaćanje, jer primjena/neprimjena iste nije odlučna za predmet spora.

17. Slijedom naprijed navedenog, kako nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tužitelja valjalo je odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu te temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

18. Nadalje, kako tužitelj određeno ne ističe niti posebno obrazlaže žalbene razloge koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava glede troškova postupka, već općenito osporava prvostupanjsku odluku i u tom dijelu, te kako drugostupanjski sud na taj žalbeni razlog u odnosu na parnični trošak ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365.stavak 1. ZPP), time je isključeno ispitivanje prvostupanjske presude u predmetnom dijelu.

19. Odluka iz točke II. izreke o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP, a zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe valjalo je odbiti jer sa podnesenom žalbom nije uspio (članak 154. stavak 1. ZPP).

20. Ujedno, žalbom nepobijani dio prvostupanjske presude (točka III. izreke) ostaje neizmijenjena.

U Šibeniku 19. svibnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić