Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž R-61/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, Jasmine Crnić, članice vijeća i suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Blaženki Musulin, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Musulin i suradnici d.o.o., Zagreb, Palmotićeva 37, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, V. Jagića 33, OIB: 26187994862, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1800/2023-12 od 27. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja PU kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1800/2023-12 od 27. prosinca 2024.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862 isplatiti tužitelju DU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime naknade štete ukupan iznos od 3.419,33 EUR/ 25.762,94 kn zajedno sa tijekom zateznih kamata kako slijedi, i to na:

- iznos od 3.300,00 EUR/ 24.863,85 kn od dana podnošenja Odštetnog zahtjeva, 22.12.2022.g.

- iznos od 7,09 EUR/ 53,43 kn od dana 28.12.2020.g.

- iznos od 1,33 EUR/ 10,00 kn od dana 30.12.2020.g.

- iznos od 1,33 EUR/ 10,00 kn od dana 31.12.2020.g.

- iznos od 3,32 EUR/ 25,00 kn od dana 5.1.2021.g.

- iznos od 1,33 EUR/ 10,00 kn od dana 8.1.2021.g.

- iznos od 1,33 EUR/ 10,00 kn od dana 22.1.2021.g.

- iznos od 1,33 EUR/ 10,00 kn od dana 24.2.2021.g.

- iznos od 3,32 EUR/ 25,00 kn od dana 9.3.2021.g.

- iznos od 20,18 EUR/ 152,05 kn od dana 1.3.2021.g.

- iznos od 1,33 EUR/ 10,00 kn od dana 10.3.2021.g.

- iznos od 3,77 EUR/ 28,40 kn od dana 26.3.2021.g.

- iznos od 1,33 EUR/ 10,00 kn od dana 24.3.2021.g.

- iznos od 1,33 EUR/ 10,00 kn od dana 29.3.2021.g.

- iznos od 3,32 EUR/ 25,00 kn od dana 16.4.2021.g.

- iznos od 1,33 EUR/ 10,00 kn od dana 20.4.2021.g.

- iznos od 33,18 EUR/ 250,00 kn od dana 29.4.2021.g.

- iznos od 29,86 EUR/ 225,00 kn od dana 22.4.2021.g.

- iznos od 3,32 EUR/ 25,00 kn od dana 29.4.2021.g.

po stopi koja se do 31.12.2022.g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tnih poena, a od 1.1.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 8 dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka, sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 8 dana."

2. Protiv navedene prvostupanjske presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i odluke o troškovima postupka s prijedlogom da ovaj sud preinači prvostupanjski presudu u skladu sa navodima žalbe, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prema odredbi čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio u štetnom događaju 28. prosinca 2020. kada je prilikom obavljanja redovnog rada, u svom redovnom radnom vremenu, na parkiralištu pri izlasku iz službenog vozila hitne medicinske pomoći stao desnom nogom na mokro, mračno i neravno tlo, uslijed čega je osjetio bol u koljenu, pokleknuo i nije se mogao ustati, na temelju čega potražuje od tuženika – kao osiguravatelja poslodavca tužitelja – Nastavnog zavoda za hitnu medicinu Grada Zagreba, naknadu imovinske i neimovinske štete u ukupnom iznosu od 3.419,33 eura, sa zateznim kamatama i uz naknadu parničnih troškova.

7. Među strankama nije bilo sporno da je tužitelj za vrijeme redovnog rada stradao na način naveden u tužbi, te da tužitelju od strane HZZO-a nije priznata ozljeda na radu.

8. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Prvostupanjski je sud uvidom u spis HZZO utvrdio, a što nije ni sporno među strankama, da je pravomoćnim rješenjem Direkcije HZZO kao drugostupanjskog tijela od 23. travnja 2021. odbijena žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska odluka kojom se bolest nastala 28. prosinca 2020. ne priznaje ozljedom na radu, a iz obrazloženja iste proizlazi da je takav zaključak utemeljen na nalazu i mišljenju liječničkog povjerenstva Zavoda od 23. veljače 2021. prema kojem je kod tužitelja RTG i MR obradom desnog koljena potvrđena uznapredovala degenerativna bolest unutrašnjih struktura desnog koljena, koja predstavlja stečenu predispoziciju za nastanak bolesti, te pogoršanje bolesti, odnosno ozljedu.

10. Kako je dakle pravomoćno okončanim upravnim postupkom utvrđeno da se dijagnoza tužitelja ne može ocijeniti kao posljedica ozljede na radu s obzirom da 28. prosinca 2020. nije niti došlo do ozljede na radu, to je prvostupanjski sud zaključio da je vezan pravomoćnom i konačnom odlukom Direkcije HZZO od 23. travnja 2021. kojom je odbijen tužitelj sa zahtjevom da mu se bolest od 28. prosinca 2020. prizna kao ozljeda na radu, te nije ovlašten ispitivati pravilnost navedene pravomoćne (konačne) odluke iz upravnog postupka, odnosno pravilnost utvrđenja da dijagnoze bolesti tužitelja zbog kojih je bio na bolovanju ne predstavljaju ozljedu na radu za koju bi bio odgovoran tuženik kao osiguravatelj njegovog poslodavca.

11. Prema čl. 12. st. 1. ZPP kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. U konkretnom je slučaju međutim u upravnom postupku donesena pravomoćna odluka kojom je jasno utvrđeno kako bolest tužitelja nastala 28. prosinca 2020. ne predstavlja ozljedu na radu.

12. U žalbenoj fazi postupka između stranaka je i dalje sporno je li prvostupanjski sud u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno primijenio čl. 12. ZPP , a s obzirom da se razlozi nepriznavanja prava u upravnom postupku ocjenjuju primjenom Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (80/13, 137/13, 98/19, 33/23, 105/25, dalje: ZOZO) i mogu biti različiti te su uži od onih koji se dokazuju u parničnom postupku primjenom Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 71/14, 118/14,154/14, 94/18 i 96/18, dalje: ZZR), Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) i Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 i 127/17, dalje: ZR), je li prihvaćanje stava Vrhovnog suda posljedica pretjeranog formalizma koji radnicima onemogućava njihova ustavna i konvencijska prava na pristup sudu i pravično suđenje.

13. Na žalbene navode valja odgovoriti da je načelno, sud vezan za odluku upravnog tijela, ali ta ga odluka obvezuje samo u granicama njegove pravomoćnosti o tome postoji li neko pravo ili pravni odnos, a isto tako ono obvezuje samo ako postoji identitet stranaka u postupku, odnosno ako je stranka, barem kao zainteresirana osoba, sudjelovala u tom postupku.

14. Kako su u navedenom pravomoćno okončanom upravnom postupku kao stranke sudjelovali tužitelj i tuženik, to je, suprotno žalbenim navodima, pravilno zaključivanje prvostupanjskog suda da parnični sud nije ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost pravomoćne (konačne) odluke nadležnog upravnog tijela kojom se tužitelju kao osiguraniku, priznaje ili ne priznaje neko pravo te je vezan njezinim sadržajem, slijedom čega proizlazi da je prvostupanjski sud u predmetnoj pravnoj stvari pravilno primijenio čl. 12. ZPP. Pravilno je dakle shvaćanje prvostupanjskog suda da je u ovom parničnom postupku kojeg je tužitelj pokrenuo protiv tuženika radi naknade štete povodom ozljede na radu vezan navedenom pravomoćnom odlukom donesenom u upravnom postupku i to neovisno o tome je li se u upravnom postupku odlučivalo o pravu na naknadu štete i visini štete i uzroku nastanka zadobivenih ozljeda. Ozljeda na radu ne može se drugačije procjenjivati s aspekta prava iz zdravstvenog osiguranja od ozljede na radu s aspekta naknade štete jer je u oba slučaja riječ o jednoj, istoj ozljedi na radu, a tužitelj je imao pravo i mogućnost dokazivati u upravnom postupku da pretrpljena ozljeda predstavlja ozljedu na radu. Utvrđivanje uzroka i omjera uzroka u nastanku štetnog događaja, zadobivenih tjelesnih ozljeda i njihovih posljedica te uzročne veze kao odlučnih okolnosti za pitanje naknade štete u nadležnosti je parničnog suda, posljedično čemu isključivo stranka koja nije sudjelovala u upravnom postupku utvrđenjem iz upravnog rješenja nije vezana odlukom o tom pitanju donesenom u upravnom postupku. Stoga, ako su u upravnom postupku, kao stranke, sudjelovali tužitelj i ovdje tuženik – osiguravatelj poslodavca, tada parnični sud nije ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost pravomoćne (konačne) odluke nadležnog upravnog tijela kojom se tužitelju kao osiguraniku, priznaje ili ne priznaje neko pravo te je vezan njezinim sadržajem (tako i Rev-1146/25 i dr.).

15. U odnosu na istaknuti žalbeni prigovor da se radi o pretjeranom formalizmu i da je u postupku povrijeđeno tužiteljevo ustavno i konvencijsko pravo na pravično suđenje valja reći da je pobijana presuda jasna i obrazložena te da su prilikom odlučivanja u obzir uzete sve relevantne okolnosti slučaja, pravilno je i dosljedno primijenjena odredba čl. 12. ZPP, a i o tuženikovoj odgovornosti odlučeno je razložno i argumentirano u skladu sa jasno i višestruko u raznim odlukama izraženim i prihvaćenim pravnim stavovima najvišeg suda.

16. Slijedom izloženog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je presuditi kao u izreci pod točkom I. izreke.

17. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troška u povodu pravnog lijeka jer tužitelj nije uspio s podnesenom žalbom, pa je sukladno čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP valjalo odlučiti kao pod točkom II. izreke.

U Šibeniku, 19. svibnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić