Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-44/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, Jasmine Crnić, članice vijeća i suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Alenu Đapiću, odvjetniku u Solinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika i žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P-2342/2023-10 od 12. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj P-2342/2023-10 od 12. lipnja 2025.

II. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje odluka o troškovima postupka sadržana u točki VI. izreke presude Općinskog suda u Splitu, broj P-2342/2023 od 12. lipnja 2025. kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko iznosa od 907,42 eura za iznos od 1.562,50 eura.

III. Uvažava se djelomično žalba tužitelja i preinačava odluka o troškovima postupka sadržana u točki VI. izreke presude Općinskog suda u Splitu, broj P - 2342/2023 od 12. lipnja 2025. na način da se tuženiku nalaže da tužitelju, pored već dosuđenog troška parničnog postupka u iznosu od 907,42 eura sa zateznim kamatama, naknadi i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 25,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 12. svibnja 2026. do isplate po stopi koja tužitelju pripada kao sudioniku u ostalim odnosima u smislu odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika i tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 418-50-3022407 od 31. kolovoza 2005. zaključenog između tužitelja i tužen ika, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita primjenom valutne klauzule u valuti CHF važeća na dan dospijeća (točka I. izreke), u dijelu u kojem je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa u skladu sa odlukom tužene (točka II. izreke), te u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade u visini od 3.30% od iznosa kredita (točka III. izreke). Nadalje je naložena tuženiku isplata iznosa od 68,76 eura po osnovi preplate zbog valutne klauzule (točka IV. izreke), te isplata iznosa od 130,78 eura s osnove tzv. Ulazne naknade i ugovorene kamate plaćene na taj iznos kroz redovnu otplatu kredita (točka V. izreke), te je tuženiku naloženo platiti tužitelju troškove postupka u iznosu od 907,42 eura (točka VI. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Ujedno traži naknadu troškova žalbenog postupka.

2.1. Protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točki VI. izreke prvostupanjske presude žali se i tužitelj i to u dijelu u kojem nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu troška, preko dosuđenog iznosa od 907,42 eura do iznosa od 2.494,92 eura (za 1.587,50 eura) zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom da se ta odluka preinači u smislu žalbenih razloga, a podredno da se ukine i vrati na ponovno odlučivanje. Žali se zbog svih žalbenih razloga, a ujedno potražuje i naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tuženika nije osnovana, a žalba tužitelja je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.

U odnosu na žalbu tuženika:

5. Nije u pravu tuženik kada u žalbi ističe da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnost ni s izrekom presude, a niti međusobno, i koji su sukladni stanju u spisu, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

5.1. Kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to žalba tuženika podnesena zbog navedenog žalbenog razloga nije uvažena.

6. Neosnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene u skladu sa odredbom članka 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje utvrdivši:

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom 31. kolovoza 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 418-50-3022407 (dalje: Ugovor), kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 5.391,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupnje vozila,

- da je ugovorena kamata u iznosu od 5,50% godišnje koja se trebala mijenjati u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora, kao i otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu u valuti CHF te da je ugovoren otplatni rok od 60 mjeseci,

- da je u članku 3. Ugovora ugovorena jednokratna naknada koja iznosi 3.30% od iznosa odobrenog kredita, koja se naknada naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- da je prilikom isplate kredita tužitelj platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 852.99 kn, odnosno sada 113,21 eura (3,30% od iznosa kredita),

- da se radi o potrošačkom kreditu,

- da se radi o standardnom ugovoru čiji sadržaj je odredio tuženik,

- da se prije sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo vezano za sporne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu i jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, kao i da tužitelj nije mogao ni na koji način utjecati na sadržaj tih odredbi, a ni u dijelu kojim ga se obvezuje na uplatu naknade za obradu kredita, a posebno da nije bio upoznat u čemu se ti troškovi sastoje,

- da navedena odredba o naknadi za obradu kredita nije sadržavala podatke o tome na temelju kojih je parametara tuženik kao banka svojom odlukom odredio visinu naknade, te koji su to troškovi koji su nastali tuženiku radi obrade kredita,

- da tuženik tijekom postupka nije predložio dokaze na okolnost da je imao stvarne troškove obrade tužiteljevog zahtjeva za kredit, pa slijedom toga nije dokazao ni visinu troškova koje je eventualno imao, a niti da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo,

- da tuženik nije predlagao ni dokaze na okolnost obaviještenosti tužitelja o rizicima sklapanja kredita s valutnom klauzulom u valuti CHF, niti mu je objasnio parametre promjene kamatne stope,

- da je financijskim vještačenjem utvrđeno da je predmetni kredit isplaćen 2. rujna 2005. prema srednjem tečaju kreditora, dok je naplata mjesečnih anuiteta vršena po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća anuiteta,

- početno ugovorena promjenjiva kamatna stopa da je iznosila 5,50% postotnih poena godišnje, a početni anuitet 102,97 CHF plativo u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća,

- kamatna stopa da se mijenjala kroz otplatno razdoblje i da je kredit otplaćen u redovnom roku,

- prilikom isplate tuženik da je naplatio naknadu za obradu kredita u visinu od 3,30 % glavnice, odnosno 113,21 eura,

- da je tužitelj zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu platio pojedinačne veće iznose anuiteta od onih koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu važeći na dan korištenja kredita u ukupnom iznosu od 68,76 eura,

- da je kroz redovnu otplatu kredita tuženik na iznos od 113,21 eura naknade za obradu kredita obračunao i naplatio ugovornu kamatu u ukupnom iznosu od 17,57 eura, što je sve prikazano tabelarno.

8. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivajući se na pravna shvaćanja izražena u odluci Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odredbu čl. 502.c. ZPP i ocjenjujući da tuženik nije dokazao da je tužitelj bio informiran o rizicima ugovaranja uz valutnu klauzulu u CHF, odnosno da je tužitelj dobio neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pozivom na odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) i čl. 1111. te 1115. ZOO, ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnima odredbi Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i jednostranu promjenu kamatne stope kao i isplatu zbog preplate po osnovi valutne klauzule. Ujedno je odbijen i tuženikov prigovor zastare.

8.1. U odnosu na žalbene navode tužen ika valja reći da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž - 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženik u ovome sporu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

8.2. Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule i jednostrano promjenjive kamatne stope unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

8.3. Naime, odredba čl. 502.c ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP. Stoga je sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, na temelju odredbe čl. 502.c ZPP, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22, dalje: ZZP), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

8.4. Pri tome valja dodati da tuženik, na kojemu je teret dokazivanja, na okolnost obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nije niti predlagao saslušanje svjedoka – bankara koji je osobno sudjelovao u postupku obrade i sklapanja ugovora o kreditu sa tužiteljem, dok solemnizacija po javnom bilježniku koji nije ni bio ovlašten pregovarati o pojedinim odredbama tog ugovora ne dokazuje da bi se o pojedinim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo. Naprotiv, tužitelj je u iskazu danom u ovom postupku iskazao da nije bilo nikakvih pregovora o uvjetima kreditiranja, kako o kamatnoj stopi tako ni ponuđenoj valuti i valutnoj klauzuli, ponuđen mu je tipski fiksni ugovor kojeg je samo potpisao, a razumio je osnovne stavke koje se odnose na iznos kredita i mjesečne rate . Na rizik ugovaranja kredita u valuti CHF da nije upozoren, niti mu je rečeno na što se odnose troškovi ulazne naknade. Dakle, iz personalnih dokaza koje je sud cijenio proizlazi da banka s tužiteljem kao korisnikom kredita prije sklapanja ugovora nije pregovarala na način da bi bio obaviješten i razumio ugovorne odredbe koje se odnose na promjenu kamatne stope i valutne klauzule, te ulazne naknade odnosno na temelju kojih točnih, jasnih i provjerljivih parametara će se one mijenjati.

8.5. U skladu sa načelom stranačke istine sud utvrđuje odlučne činjenice primjenom dokaza koje mu stranke ponude, te je ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti dokaznu snagu predloženih dokaza, sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP, a tuženik tijekom postupka ni nije predlagao dokaze na odlučne okolnosti obaviještenosti tužitelja.

9. Kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika sadržajno izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u tom dijelu suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa i da su kao takve protivne odredbama ZZP koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i odredbama ZOO, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženika, u tom dijelu – ništetne.

10. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. Ugovora kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ujedno, odredbom članka 81. stavka 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok prema stavku 4. istog članka ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP, prop isano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Nadalje, ovdje treba imati u vidu i presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 i glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

12. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja - da se o odredbi o plaćanju jednokratne naknade nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita) - prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je sporna odredba članka 3. Ugovora, kojom je ugovoreno da se isplata odobrenog kredita tužitelju umanjuje za jednokratnu naknadu u visini od 3,30 % iznosa kredita, ništetna u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2. i članka 87. stavak 1. ZZP, te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje: ZOO).

12.1. Kako je navedena ugovorna odredba ništetna, a člankom 323. stavak 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, kada je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnom odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita i naložio tuženiku vraćanje stečenog bez osnova tužitelju na temelju članaka 1111. i 1115. ZOO, budući da je tuženik kao novčarska institucija nepošteni stjecatelj jer je sastavio Ugovor s nepoštenom odredbom, pa je tužitelju pravilno dosuđena zatezna kamata od dana stjecanja navedenog iznosa od strane tuženika, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO, pa ne stoji ni žalbeni prigovor tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 1115. ZOO, kada je tužitelju dosudio zatezne kamate od dana stjecanja.

13. Neutemeljeno tuženik u žalbi ističe prigovore – da odredba članka 3. Ugovora nije nepoštena ni ništetna, jer da se radi o jasnoj i preciznoj odredbi koja kao takva ne može biti ništetna, da naplata naknade za obradu kredita nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama, da je sporna ugovorna odredba uobičajena u bankarskom poslovanju, a da tuženik nije dužan navesti sve troškove koji se navedenom naknadom podmiruju.

14. Budući da tuženik u žalbi posebno ne obrazlaže žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u točki VI. prvostupanjske presude, a kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članka 365. stavak 2. ZPP), a niti su u tom dijelu počinjene bitne postupovne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to se žalba tuženika kojom se pobija odluka o parničnom trošku - ukazuje neosnovanom.

15. Zbog svega navedenog, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, žalbu tuženika kao neosnovanu je valjalo odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu te na temelju članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u točki I. izreke.

U odnosu na žalbu tužitelja:

16. Prema odredbi čl. 129. st. 3. ZPP odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem, dok je odredbom čl. 167. st. 1. istog Zakona propisano da se odluka o troškovima sadržana u presudi može pobijati samo žalbom na rješenje ako se istovremeno ne napada i odluka o glavnoj stvari.

17. Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da je sud prvog stupnja počinio ijednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u skladu sa čl. 365. st. 2. ZPP.

18. Pobijanim rješenjem pod točkom IV. izreke prvostupanjski sud je naložio tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 907,42 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP.

19. Iz obrazloženja pobijanog dijela presude - rješenja o troškovima postupka razvidno je da je prvostupanjski sud kao vrijednost predmeta spora uzeo iznos od 199,54 eura prema kondemnatornom dijelu postavljenog tužbenog zahtjeva, što je i po ocjeni ovog suda pravilno. Prema pravnom stavu ovog suda - kod postavljenih zahtjeva za utvrđenje i postavljenih kondemnatornih zahtjeva vrijednost predmeta spora se ima utvrditi prema visini postavljenog kondemnatornog zahtjeva, s obzirom da deklaratorni zahtjevi (na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi) istaknuti uz tužbeni zahtjev na isplatu (stečenog bez osnove na temelju ništetnom utvrđen ih ugovornih odredbi) trebaju poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu te se ne uzimaju u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se u konkretnom slučaju samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (isplatu). Istovjetno pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenjima broj Revr-475/2008 od 27. listopada 2008. i Rev-1264/2007 od 29. listopada 2008., pa neosnovano u žalbi tužitelj tvrdi suprotno zbog čega je i žalba tužitelja u tom dijelu neosnovana.

20. Neosnovano tužitelj žalbom prigovara da mu je trebalo dosuditi naknadu troška sastava podneska od 31. svibnja 2024. kojim je dostavio dokaz o uplati predujma za vještačenje, jer i prema stavu ovog drugostupanjskog suda taj trošak nije potreban za vođenje postupka sukladno odredbi čl. 155. ZPP s obzirom da je svaka takva uplata vidljiva u podacima e-spisa.

21. Djelomično osnovano se međutim tužitelj žali protiv dijela prvostupanjske odluke kojim je odlučeno o trošku postupka zbog toga što je njegov zahtjev za naknadu troška zastupanja na ročištu 12. lipnja 2025. samo djelomično prihvaćen. Naime, ročište 12. lipnja 2025. zakazano je kao ročište za glavnu raspravu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari, te je na istom glavna rasprava zaključena a odmah je i objavljena presuda, pa je osnovan žalbeni prigovor tužitelja da je naknadu trebalo odrediti primjenom Tbr. 9. toč. 1. važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa). Pravilnom primjenom navedene Tarife tužitelju je za pristup na ročište za glavnu raspravu 12. lipnja 2025. trebalo dosuditi naknadu u iznosu od 62,50 eura (s uključenim PDV -om), a ne 37,50 eura koliko je dosuđeno prvostupanjskom odlukom.

22. Slijedom svega navedenog valjalo je djelomično uvažiti žalbu tužitelja i naložiti tuženiku da tužitelju naknadi daljnji trošak za pristup na ročište za glavnu raspravu 12. lipnja 2025. u iznosu od 25,00 eura sa zateznim kamatama, zbog čega je na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP odlučeno kao u izreci ove odluke pod točkom III, dok je u preostalom dijelu žalba tužitelja neosnovana i u skladu sa odredbom čl. 380. toč. 2. ZPP valjalo ju je odbiti i odlučiti kao u izreci pod točkom II .

23. Primjenom odredbe čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka budući da tuženik nije uspio sa svojom žalbom, dok je tužitelj sa žalbom uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu, pa je na temelju čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 5. ZPP odbijen i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci pod točkom IV.

U Šibeniku, 19. svibnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić