Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-517/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljudevita Zoričića, kao predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Gorana Stošića i Ane Jeleč Pecirep, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Andreji Štefan, odvjetnici u Čakovcu, protiv tužene Erste&Steiermarkische Banka d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupana po punomoćniku ZE i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene podnesene protiv presude Općinskog suda u Čakovcu posl. broj P-133/2021-35 od 13. kolovoza 2024. godine, u sjednici održanoj dana 19. svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tužene kao neosnovana te se u toč. I. i II. izreke potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu br. P-133/2021-35 od 13. kolovoza 2024. godine.

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika te se u dijelu toč. III. izreke kojim je odlučeno o troškovima postupka preinačava prvostupanjska odluka tako što se odbija kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troška u iznosu 132,72 EUR i pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos, dok se u preostalom dijelu žalba odbija i potvrđuje odluka o troškovima postupka.

III. Zahtjev tužene za naknadom troška žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke naloženo je tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 17.518,07 EUR sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos od dospijeća do isplate, kako je navedeno u izreci. U toč. II. izreke odbijen je zahtjev tuženika za utvrđenje tražbine prema tužiteljici i to u iznosu 1.792,31 EUR sa zateznim kamatama kao neosnovan te je po tuženiku istaknuti prigovor radi prijeboja odbijen. U toč. III. izreke naloženo je tuženoj naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu 4.393,77 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 13. kolovoza 2024. godine pa do isplate.

2. Žalbu je podnijela tužena pobijajući presudu u cijelosti iz svih žalbenih razloga iz članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda a podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tužena nije u pravu kada u žalbi ističe da se pobijana presuda ne može ispitati jer da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama. Navedeno obrazlaže time da je sud propustio obrazložiti ima li tužiteljica status potrošača u ovoj parnici iako iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je ta činjenica utvrđena upravo saslušanjem tužiteljice kao stranke u ovoj parnici. Također navodi i da je sud propustio obrazložiti na čemu temelji svoj zaključak o neinformiranosti tužiteljice prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

5.1. Za istaknuti je da iz stanja cjelokupnog spisa predmeta proizlazi da među strankama nije niti bilo sporno da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao potrošač, već tužena tu činjenicu spori tek u žalbi iako je člankom 352. st. 1. ZPP propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice ni predlagati novi dokazi, osim ako se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

5.2. Prvostupanjski je sud, nadalje, dao i jasne, valjane i iscrpne razloge i glede onih činjenica na kojima temelji svoj zaključak da tužiteljica nije bila dostatno informirana o svim bitnim parametrima ključnim za donošenje valjane odluke prilikom sklapanja ugovora o kreditu, pa ni u tom dijelu nije ostvarena naprijed navedena postupovna povreda.

5.3. Što se, pak, tiče isticanja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 11. ZPP u dijelu u kojem je prvostupanjski sud otklonio istaknuti prigovor zastare, žalbeni navodi se u odnosu na to suštinski iscrpljuju u osporavanju pravilnosti primjene materijalnog prava o čemu će biti riječi u daljnjem tijeku ove odluke.

6. Žalba izjavljena iz žalbenog razloga pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja također nije osnovana. Prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi potpuno i pravilno utvrdio sljedeće činjenice:

- tužiteljica, kao korisnica kredita, i tužena kao davatelj kredita sklopili su 22. ožujka 2005. godine Ugovor o kreditu na iznos 90.972,22 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj

- stranke su u svrhu osiguranja povrata kredita 4. travnja 2005. godine sklopile i Ugovor o oročenom depozitu s valutnom klauzulom u iznosu 10% od odobrenog kredita, koji depozit je iskorišten prilikom isplate kredita tj. prijevremenog zatvaranja predmetnog kredita 24. prosinca 2012. godine

- da iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje Natalije Jambrečić proizlazi da je tužiteljica tuženoj zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj ko ji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kreditu uz uračunavanje tzv. „negativnih tečajnih razlika“ više platila 17.518,07 EUR ; da je prema tečaju na dan isplate depozita iznos depozita od 9.132,47 CHF iznosi 56.940,04 kn, a prema tečaju na dan isplate kredita 43.435,85 kn te da razlika iznosi 13.504,19 kn/1.792,31 EUR

- da se radi o tipskom, unaprijed sastavljenom ugovoru o kreditu o čijim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužena kao trgovac valjano tužiteljicu informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

7. Na temelju naprijed utvrđenih činjenica prvostupanjski je sud zaključio da je tužena postupala suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03 i 79/07) i to člancima 81., 82. i 90. ZZP, te obzirom na to da su odredbe o valutnoj klauzuli utvrđene ništetnim, pravilno je postupio kada je prihvativši nalaz i mišljenje vještaka kao objektivno i dano po pravilima struke primijenio materijalno pravo iz članka 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (

„ Narodne novine“ br. 35/05 i

dr,; dalje: ZOO) i čl. 1111. ZOO, te dosudio tužiteljici iznos od 17.518,07 EUR sa zateznim kamatama pozivom na čl. 1115. u vezi čl. 29. st. 1. ZOO-a.

8. Žalitelj u žalbi osporava pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog po sudu prvog stupnja navodeći da bi iz iskaza svjedoka TE, službenika banke, proizlazilo da je tužiteljica bila upoznata s time što potpisuje pri čemu je navedeni svjedok iskazao da se klijentima prilikom sklapanja ugovora o kreditu daje letak u kojem su navedeni model, uvjeti kredita, valutni rizik.

8.1. Međutim, prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica nije bila valjano informirana o svim rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kao i da je ugovor bio tipski, jer se smatra da se o pojedinim odredbama pojedinačno pregovara ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, da utječe na njegov sadržaj. Okolnost što je navedeni svjedok, u odnosu na kojeg je u pobijanoj presudi utvrđeno da se pobližih detalja glede sklapanja konkretnog ugovora s tužiteljicom ne sjeća, iskazivao općenito o tome da su klijentima davani leci s objašnjenjima, ne predstavlja onaj nivo informiranosti koji je dostatan da bi potrošač donio valjanu odluku, pa je stoga pravilan zaključak suda da tužena nije valjano tužiteljicu informirala o svim bitnim parametrima što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

8.2. Teret dokaza da su vođeni pojedinačni pregovori i da je upravo konkretna tužiteljica bila obaviještena u smislu potpune informiranosti je na tuženoj, što tužena u ovom slučaju nije dokazala a dokumentacija u vidu reklamnih materijala, brošura, e-mail korespondencije zaposlenice GE i, naposljetku, njen ovjereni pisani iskaz u kojem općenito opisuje proceduru sklapanja ugovora bez osvrta na konkretni slučaj, jer u sklapanju ugovora s tužiteljicom nije ni sudjelovala a niti ju je tužena predložila za svjedokinju, ne predstavljaju one činjenice i dokaze koji bi doveli u sumnju pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda.

9. Žalbenim navodima kojima se tuženik poziva na zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule sukladno čl. 22. ZOO ne dovodi se u sumnju pravilnost pobijane presude ni valjanost zaključka o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Radi se o dispozitivnoj odredbi koja nije i ne smije biti izvor neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a budući da je predmetnim Ugovorom sav rizik tečajnih razlika valute CHF prebačen na tužiteljicu kao korisnicu kredita, nedvojbeno je da ta odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka i to na štetu tužiteljice.

10. Pravilno je prvostupanjski sud raspravio i istaknuti prigovor zastare, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 31. siječnja 2022. godine dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u valuti švicarski franak, prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF pravomoćno je utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž -6632/17 od 14. lipnja 2018. godine. Kako je tužba u ovoj parnici podnesena 9. travnja 2021. godine, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je podnesena u okviru petogodišnjeg zastarnog roka.

11. U odnosu na po tuženoj istaknuti prigovor radi prijeboja prvostupanjski je sud isti odbio kao neosnovan jer tužena u ovoj parnici nema status potrošača. Nadalje, iz razloga pobijane presude proizlazi da je vještačenjem utvrđeno da se radi o razlici tečaja iznosa koji je Ugovorom o oročenom depozitu od 4. travnja 2005. godine ugovoren u iznosu 10,00 % od odobrenog kredita, te koji je na dan isplate kredita bio niži nego na dan isplate depozita iz sredstava odobrenog kredita a koja razlika iznosi 1.792,31 EUR.

12. Tužena u žalbi smatra da je došlo do pogrešne primjene odredbe članka 323. ZOO-a koja u st. 1. propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stavkom 2. istog članka je propisano da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suogovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

12.1. Ovakvi žalbeni navodi nisu osnovani jer je temelj potraživanja tužene poseban Ugovor o depozitu u odnosu na koji nije utvrđena ništetnost pravomoćnom sudskom odlukom niti je tužena u postupku podnijela prigovor ništetnosti u kojem slučaju bi sud to pitanje raspravio kao prethodno. Stoga je pozivanje tužene u žalbi na članak 323. ZOO neosnovano. Nadalje, tužena nema svojstvo potrošača, a u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava utvrđeno je da je tužena povrijedila prava tužiteljice kao potrošača ugovaranjem valutne klauzule na štetu potrošača vezano uz osnovni ugovor o kreditu.

13. Obzirom da se nisu ostvarili istaknuti žalbeni razlozi, kao ni oni na koje ovaj drugostupanjski sud pazi temeljem članka 365. st. 2. ZPP, temeljem članka 368. st. 1. ZPP presuđeno je kao u toč. I. izreke.

14. Žalba je djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka (toč. III. izreke prvostupanjske odluke). S pravom tužena u žalbi ističe da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici osnovanim priznao trošak preliminarnog (privatnog) vještačenja u iznosu 132,72 EUR. Radi se o trošku koji nije bio potreban za vođenje ove parnice, pa je stoga u tom dijelu žalbu valjalo uvažiti i temeljem članka 155. st. 1. ZPP odlučiti kao u toč. II. izreke.

14.1. U preostalom dijelu kojim se pobija odluka o troškovima postupka žalba nije osnovana jer tužena neosnovano tvrdi da je sud pogrešno primijenio odredbe nove Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023, dalje: Tarifa/23), da je odlučujući o zahtjevu tužiteljice za naknadom troška sudske pristojbe na tužbu i presudu sud postupio protivno čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 51/2023, dalje: ZIZSP/23) te da je pogriješio kada je tužiteljici priznao osnovanim trošak pristupa na ročište objave presude.

14.2. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbe Tarife/23 u ovoj pravnoj stvari jer Tbr. 52. st. 3. Tarife/23 propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

14.3. Što se tiče zatraženog troška tužiteljice na ime pristojbe za tužbu i presudu prvotno valja istaknuti da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi suprotno od onog što se u žalbi tvrdi - da sud nije priznao osnovanim trošak sudske pristojbe na presudu upravo iz razloga jer ZIZSP/23 propisuje da su plaćanja sudske pristojbe oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Međutim, obzirom da je člankom 4. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/18) propisano da obveza plaćanja sudske pristojbe nastaje za podneske (dakle i tužbe) u trenutku kada se predaju, pravilno je sud primijenio materijalno pravo te priznao tužiteljici osnovanim trošak sudske pristojbe na tužbu jer je ista predana sudu još prije stupanja na snagu ZIZSP/23 pa se na plaćanje iste primjenjuju odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme kad je obveza plaćanja pristojbe i nastala.

14.4. Neosnovane su i daljnje tvrdnje da je sud pogriješio kada je tužiteljici priznao trošak pristupa na ročište za objavu presude jer prema stajalištu žalbe taj trošak nije potreban. Pristupanje ročištu objave presude dovodi do određenih procesnopravnih posljedica glede učinaka dostave presude i istim se osigurava pravo pristupa sudu pa je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je i taj trošak priznao kao opravdan.

15.  Slijedom  naprijed  navedenog  u  preostalom  dijelu  žalba podnesena protiv odluke o troškovima postupka nije osnovana pa je odlučeno kao u toč. II. izreke.

16. Obzirom na to da je tužena samo djelomično uspjela u žalbi, i to u odnosu na sporedno potraživanje, odbijen je zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka i temeljem članka 166. st. 1. ZPP u vezi članka 154. st. 1. ZPP odlučeno kao u toč. III. izreke.

U Šibeniku 19. svibnja 2026. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Ljudevit Zoričić